Tražeći sebe

Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i vrijeme štavljenja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje;
vrijeme rata i vrijeme mira.


U vremenu prije vremena zapisani su naši dani

Dani u kojima umire moja duša sa svakim dodirom mog Anđela… dok pružam ruke prema tvom tijelu koje se odbija predati i otići.
Gledam te i rugam se Smrti, rugam se sebi…baš u inat…kako su glupe dileme koje imam.
Pa izazivam i prijetim, onako prkosna, tek probuđena….a tako sigurna u svoje mjesto i vrijeme koje trošim.
Rušim kule sagrađene na obalama snova, ostavljam zgarišta na kojima će niknuti cvijeće koje vidjeti neću.
I bacam kamenje Anđele moj na svih i na sebe…ali nešto mi ne pomaže to.
Pa se smijem i plačem istovremeno, tugujem dok plešem po notama moga srca i skupljam kamenje koje sam pobacala jučer.
Potajno se nadam da ću naći onaj dragi kamen kojeg sam bacila iza leđa (bila sam ljuta).
Pa se sklupčam uz tvoje noge, gledam te i šutim.
I čekamo tako tvoje vrijeme odlaska (dok se rađaju nova djeca)
Duboko je korijenje ljubavi i prijateljstva….nemoguće ga je iskopati.
Grlim te na odlasku

Zapisano je u vremenu prije nas…

Trenutak susreta, čudan miris u zraku i prepoznavanje onih koji su godinama tražili jedno drugoga.
Zapisana je svaka sumnja i strah, odbacivanje putova za koje znamo da su pokušaj bijega od neizbježnog…
Ali kako odbaciti sebe?

Ljubim te šutnjom i u šutnji volim…

Pa mirna putujem morem….

Ovo je moje vrijeme

Zapisano je u vremenu prije nas

U čudnoj izmaglici današnjeg dana omotana toplinom pomislim…
ispuni mi želju (nije velika)
Pa se sjetim da je već zapisno u vremenu prije nas
Postojimo....
I miris narančinog cvijeta koji me prati od jutros..
I naranča tako živa u svojoj punini i okruglosti poput trbuha koji krije novi život...

Čudo...moje čudo...

Foto by VITRIOL

Kasno je...pjevaju moji koraci po ulicama grada
Prati me zvuk vode (pada) i gledam maglu koja se lijeno proteže po krovovima kuća.
Budim se jutros u vremenu koje ne postoji (grli me poput tebe)
Jedan otok obavijen ljubičastom izmaglicom, sjajan od soli (gdje si)
Pa u prolazu pozdravljam divan dan … začinim ga osmijehom i krenem u Svijet koji me zove.
Naranča i jabuka (Sunce i Mjesec)
Premalo ili previše?
Nudim …kušaj i reci…premalo ili previše?
Kutije svijesti koje vrište za sadržajem, sklopi me, složi i spremi…osjećaje, ljubav, mene, tebe, more…..
Složi pa neka sve bude onako kako misliš da bi trebalo biti…
Složi me, možda budemo sretniji u sterilnom svijetu trulih kompromisa.

Ja odlazim…(samo) da me pronađeš

Poklanjam ti tišinu….

Možeš li leći pored mene i šutjeti bez straha dok gledaš kako nestajem u svojim Svjetovima?

Možeš li postojati u meni bez straha da ti se neću vratiti?

Znaš li šutnjom dozvoliti da budem ono što jesam?

Znaš li da sam tvoja….i onda kad me nema?

Razbijajući škrape more je ostavilo svjetlucavu sol na Zemlji…
Onaj sjaj u tvom oku, smijeh koji skakuće po skalama, okus kojeg imaš na usnama..
To sam ja...kušaj i reci…premalo ili previše?

Noćas sam sanjala jedan otok…kako plivam iz jedne vale u drugu...daleko je druga obala ali ja znam da ću doći do nje.
Ne bojim se modre dubine koja me okružuje i ne sumnjam u snagu svoga tijela.
Znam da sam na pravom mjestu (mogu ja to).
Kombinacija onoga što je nesklopivo u stvarnom životu (ljudi i mjesta), jedan svjetionik u kojeg se nisam mogla popeti jer je staza bila tako strma, ja onakva kakva želim biti i osjećaj toplog, podatnog, ljetnog mora (moga mora) na koži, oko mene…

Danas hodam omotana morem mojeg sna

Napravila sam puni krug i vratila se na mjesto s kojeg sam krenula (a da to nisam znala).

Vjerujem u svoje putove…

Pa ponavljam s osmjehom u duši….vodi me

Prekrivena morem dočekujem zvijezde.… zrnce soli, osmijeh i sunce…
Dotičem ih kao moje snene oči pitanja i sumnje…oprezno, u nevjerici…
Gdje sam ja to?
Grli me poznat osjećaj poput najnježnijih ruku moga pregovarača s Bogom (za tebe sve ću učiniti).
Prikrali se snovi u kojima gubim sve samo da se probudim jutros i shvatim da želim jedno čudo.
Kako smo krhki u svojim željama za nebom
I kako smo slični jedni drugima (kao blizanci) sa svojim izgubljenim i dobivenim bitkama, poljupcima na ramenima i željom koju nosimo u srcu.
Hodam (sva u bojama), izgubljena u sivilu ovog dana i prekrivam se tišinom…
Poželim nestati u daljini, stopiti se s oblacima, pretvoriti u more, postati siva…

Ljuta sam (ljuta na sebe jer sam negdje usput izgubila vjeru)
A svaka kap moje ljutnje dodaje nijansu više u mene, pa živim još malo više nego u trenutku koji je (sad, baš sad) prošao zauvijek
I dok se trudim da objasnim svome srcu (neobjašnjivo riječima) ono se još jače joguni i tvrdoglavo odbija biti spremljeno u kutiju koju ovaj današnji dan (ja) priprema za njega.

Gotova je predstava i odbijam biti ono što danas nisam

Nisam hrabra danas (niti vidim sunce)
Danas sam oblak prepun kiše
Magla sam koja liježe na vrhove grana još golih od zime koja traje u mom srcu.
Danas sam maska nalijepljena na lice Onog koji laže

Trebam te (pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo)

Zatvaram oči i nestajem u vrtlogu misli.
Zatvaram oči dok tonem u san ispunjen slikama ljeta.
Pa na rubu sna poželim jako, najjače da me danas probudiš poljupcima
Pokaži mi….onako kako znaš…
Ne želim biti sama danas

Ili sam sve to sanjala….

Iznenadi me ponekad ljepota skrivena oku visoko podignute glave.

Kad se misli spuste pa prignem glavu (da mi ne vidiš oči) otvore se neki novi svjetovi….pitam se kako to prije nisam vidjela.

Voda….u svim oblicima
Voda…dio mene

Ja (voda)





Budim se jutros a vani čeka proljeće….dva kruga Splitom
(tko nema u glavi ima u nogama)

Divan je dan….

Samo na površini mirne vode vide se stvari u pravom obliku.
Samo smiren um vidi svijet takvog kakav jest
Hans Magolius


Sve je nestvarno lijepo, ali često prekinuto slikama stvarnosti u kojoj mene nema.
Riječima trguješ, poklanjaš naše živote (zamotane u divan papir), vodiš moje srce na daleke putove i liježeš u moju dušu.
Ja ti vraćam smijehom pa rastu naše riječi skupa (do prve prepreke koju nećemo proći zajedno).
Osmijeh i obećanje (kome da vjerujem)?
Vrijeme je prijatelj, vjerno me prati i čeka…
Vrijeme koje sam ispunila snom i stvarnošću
Vrijeme u kojem sam bila, vrijeme u kojem jesam sve ono što volim (i ono drugo)
Vrijeme u kojem slijepa hodam jer ne želim vidjeti (ono drugo)

To sam ja…

Dani odluka ispunjeni skrivanjem ….spremna sam za polazak.
Nikad prije nisam znala odustati na onaj dobar način….
Onaj koji otvara vrata za neke nova svitanja naših života

Danas odustajem i dajem ti mogućnost da pokažeš svoje pravo lice

Odustajem i pokrivam se suzama straha (što ako…)
Odustajem i liježem u hladnu postelju da napravim mjesto za tebe, tu, baš tu na onoj liniji moga tijela (hoće li ostati prazno?)
Danas odustajem pa odlazim smiriti uzburkalu površinu moje vode…..a tako želim leći u snijeg i gledati nebo
Danas odustajem jer želim vidjeti Svijet kroz tvoje oči

Pa čekam...
Znam, mogu ja to
Pronaći na dlanu Svijet za nas .



Foto by Miško

Svijet se promijenio…
Osjećam to u vodi. Osjećam u zemlji. Njušim u zraku.
Mnogo toga što je bilo, izgubljeno je.
Jer nitko se živ toga ne sjeća.



Jedno druženje sinoć i neke riječi (dajen ti verse i note)….



Budim se jutros slobodna od svega što sam bila godinama.
Bez osjećaja da je ono nešto tu, odmah iza ugla, na dohvat moje ruke, da nedostaje dio mene…
Bez želje da budem drugačija
Čekale su te riječi da dođe vrijeme u kojem ću ih čuti razumom i srcem…da budem, da jesam…
Nestala je sva moja ljutnja u pijesku koji je pokušao biti Sunce.


Jednostavan je odgovor…zar sve velike stvari nisu jednostavne u svojoj tišini?


Danas sam se probudila bogatija za jedno saznanje (za novu/staru sebe)

Nemoj me vezati (jer vjetar se vezat ne može)

Nikad više neću dozvoliti da mi pokušate promijeniti srce, izravnati brazde na licu koje je ostavilo vrijeme, da mijenjate trag mojih stopa u pijesku….

Jer ja sve to volim…

To sam ja…

Sanjala sam te noćas…
Bezbrojni, šareni slojevi divno složenih želja moga srca (i onoga što će biti)
Dok ih slažem u kutije uma (tu na rubu moga sna) obavija me toplina

Budim se sa osmjehom mada ne pamtim lica ni boje već samo onaj osjećaj bezgranične slobode.
Prepoznajem sebe u komadićima rasutog ogledala … savršena sreća (nada i san), more od kojeg je sazdano moje ime i ja na škrapi... spoj svega što jesam, što sam ikad bila i što ću biti.
Ovdje pripadam..
Ponekad se pokušam nasloniti na tvoje tijelo (da ti dozvolim) da budeš moja svjetlost koja vodi kući.
Znam li ja to?

Ponekad se budim u zoru da vinčam more moga sna….

Još sam sigurna u plićacima moje duše, kao dijete razigrana tražim savršeni kamen (boja, veličina i oblik) pa izvikujem sve one istine koje su godinama plele neprohodnu šumu ruža do moga srca.
Svaka riječ koju kažem (pa je odmah zaborave moje usne, kao da je nikad nije bilo) bere ruže da bi prosula latice pod tvoja bosa stopala.
Svaka istina (o meni) hrabro podijeljena s onima kojima je namijenjena mač je u rukama nepoznate Mene koji traži putove do izgubljenog Srca.
Sa svakim pronađenim kamenom u duši teče bujica svega čemu je vrijeme biti…pa mi se u danima koji su puni Sunca učini da kroz gustiš proviruje moje nasmijano srce.

Ne skrivam se više ni onda kad sam sigurna da mogu sve izgubiti zbog riječi koje sam rekla (cijeli jedan san).

U danima kada lutam opakim predjelima samoće zagrćem se sobom i šutim - znam da nema smisla tražiti zaštitu od onih koji je ni sebi ne znaju dati.
I budem još malo više sama…da nikad ne zaboravim ono za što vrijedi umrijeti i ponovo se roditi
Sloboda koju mi daješ prihvaćanjem mene onakve kakva jesam
Sloboda koju ti dajem prihvaćanjem tebe onakvog kakav jesi…
I ono nešto duboko ukopano, neopisivo riječima, neovisno o nama koje vezuje nas...neka ista frekvencija postojanja provučena kroz sve niti života.
Učim nasloniti se na tvoje ruke, željeti a živjeti istinski, voljeti a ne dozvoliti da to budu okovi već krila..
Učim da svaki kamen ima svoje razloge za biti (postojim) i da je pjesma koju slušam u dubinama mora lijepa zbog tolikih različitosti od kojih je satkana.
Vidim voljene ljude onakve kakvi jesu (i radujem se njihovim savršeno-nesavršenim srcima).
U kamenu vidim nebo – ocrtava se baš kao oblaci u tvojim očima, baš kao nebo posuto zvijezdama u moru one vale.

Želim, tako želim maknuti ove opkope oko svoga srca…
Da pozovem more? Ili buru možda?
Da pozovem hrabre Vitezove?
Možda da sačekam Princa?

Jedne ruke…njihov dodir poznam oduvijek.
I jedno srce (moje srce mada se okružilo opkopima i ružama)

Pa pletem mreže istkane od mojih riječi i zovem ga ustrajno i tiho u ranim ljetnim jutrima dok se spuštam prema moru…
Sve mreže ovoga Svijeta isplela sam za trenutak u kojem ću uhvatiti to svoje skriveno Srce (izdajicu)
Tražila sam ga na najljepšim škrapama, u dubinama plavim od želje.
Ispod kamena, u pjesmi borova iznad naše kuće, u moru podivljalom od bure…
Lovila sam te dok su mi laži kidale mreže, zatvorenih očiju bacajući bisere svoga života u bezdan zavaravanja i kupovanja nepostojećeg vremena.
Tražila sam se u plićacima, igrajući se vječne igre promjena sa kamenčićima moje duše.
Jedno jutro zaboravila sam mreže (izgubila sam ih putem do tvoje kuće)…ne, ne znam kako se to dogodilo…i ono pitanje: što ako je danas taj dan a ja ih nemam….što sad?
Korak po korak i ruke su postajale manje prazne
Korak po korak ja sam se prestajala bojati da ću nešto propustiti
Korak po korak…gle to ja hodam labirintima prekrivenim procvjetalim ružama
Tišina savršenog ljetnog jutra (bonaca moje duše), mirisi mora i škrape, zvuk gajete, Sunce koje se rađa da pokaže još jednom svu svoju snagu,
Nebo nacrtano tvojom rukom….

Dok se bosonoga spuštam skalama prema moru pomislim....

Gle to ja hodam…i donosim ti svoje srce na dar..

Moje igre riječima i čudan niz slika koji me odvede tamo daleko.
Sinoć pred spavanje jedna pjesma i jedan grad...
Krenula sam tražiti jutros neki način da ti budem bliže
A nađoh cijeli svijet (i tebe u njemu)

Ponekad poželim....

Ponekad pomislim.... tako blizu je sreća
Danas glazbom slikam sebe...
Danas sam ova pjesma pa pjeva moja duša... da zaboravim koji je dan i gdje sam.
Ne znam zašto (ničim izazvana)......ponekad pomislim tako blizu je sreća

Jer jedan je život i samo jednom hodamo ovim stazama.....a tako nam je blizu sreća...
...kad krene ova noć..tisuću koraka za dvoje...
Cijela vječnost moga sna

Početak čuda, neki zaton moga srca i bonaca (ona u rano ljeto jutro)
Spuštam se stepenicama prema moru

Zatvaram oči dok po meni pada zlatni slap tvojih riječi…budim se…u polusnu me ljubiš i prekrivaš svojim tijelom.
Danas sam okupana suncem a smrznuta u buri
Nosi me more mojih želja koje se tiskaju kao valovi…da mi je znati koja će se prije razbiti o škrape života.
Ostavljam ih da se guraju i polazim…

Putujem - želim barem puni krug oko Mjeseca (a možda i više) u nekom novom snu

Oko onog Mjeseca koji vuče zrake srebra po moru tišine ispod tvoga pogleda.
Živim i plešem u ritmu slutnje, prepoznajem se između dva otkucaja tvoga srca, iz ogledala mi se smiješi neka nova (a tako poznata) ja.
Pa želim jako, najjače, do neba…nemam riječi kojima mogu opisati što želim i koliko…
Život (možda)…
Slike nanizane na vrtuljak, šarene žaruljice i likovi od papira, neke pjesme, riječi koje teku iz moga srca, komadići stakla i zeleno nebo.
Putujem tragom vina na tvojim usanama dok me miluješ dahom.
Nestajem u vrtlogu tebe.

Tražim sebe u tvojim riječima, dodirima i poljupcima….zatvaram oči u nevjerici prepoznavanja

Daleko iznad Mjesec zove (ako podignem ruke dodirnut ću beskraj) da te pitam…gdje si?
Prikralo se jutro pa pokriva moja ramena tvojim obećanjima.
Budim se da otkrijem tragove tebe u sebi.
Budim se polako, otežala od želje i mirna u svojoj tišini
Tu na rubu tvoga sna….

Putujem danas u kolima od vjetra sa kosom spletenom u tvojim rukama…
Putujem danas s tobom u mislima nekim dalekim i hladnim prostranstvima sjevera
Putujem danas tu na rubu jednog sna…
Pa se smijem Nebu dok se prevrćem po plahtama i dok pozdravljam još jedan divan dan života

Putujem danas pa se vraćam…što je to za mene (ludu sanjalicu)..tek jedan mali krug oko Mjeseca

Putujem danas u tišini i vučem zrake srebra za sobom.
Svijetlim ti staze koje vode kući
Hoće li to biti dovoljno?

Ovdje na ničijoj zemlji…tu na rubu našeg sna?

Velik je čovjek onaj koji ne izgubi srce svoga djeteta.
Mengzi


Velik je čovjek otac moj

Dobio si bitku protiv sebe samog (a te su najteže)

Tajo, nikad ti neću prestati govoriti koliko te volim

Velik je čovjek otac moj

I dok ovo pišem zoveš me i kroz smijeh govoriš......znao je Ježurka Ježić da sinoć mora otići u svoju kućicu (naravno puhnula bura pa ništa danas ne vozi za Šoltu)
Zatvaram oči i ćutin tvoju ljubav

... tako sam sretna što si baš ti moj otac....

Kako da u riječi pretočim svu ljubav koju imam za tebe?
I kako da nacrtam po nebu osmijeh koji je na mom licu jer ti postojiš?
Nisi dugo tu a čini mi se da si cijeli život postojao u mom srcu…

Bezuvjetna je moja ljubav za tebe.

Pjesme srca ostale su iste kakve su bile u trenutku kad sam saznala da dolaziš…
Tako dalekim i nestvarnim čini se to vrijeme…kad još nisam znala tvoje ime i nisam poznavala tvoje poglede i smijeh..
Čini mi se da od početka znaš što želiš…kada i gdje…
U tvojim očima sja neka radost…

Bezuvjetna je tvoja ljubav za Svijet oko tebe, za nas..

Što da poželi Tetica svojoj Zviri za prvi rođendan?

Sve ono što jutros pomislih i uradih…

Da uvijek i zauvijek znaš koliko vrijediš i da si voljen

Da budeš ono što želiš biti

Da dok postojiš bezuvjetno voliš Svijet oko sebe i ljude u njemu (baš kao danas)

Da nikad ne zaboraviš biti dijete

Da budeš zdrav

Da sretno rasteš

Da budeš moja mala zločesta Zvir

Neka te prati ljubav i sreća i neka uvijek zvoni tvoj smijeh poput proljetne kiše koja prekriva sjene naših života


Ma sve što ludo Teticino srce može poželit….

Ljubim te moj mali Anđele…

Sretan ti rođendan!!!


P.S.

Trkom do tebe prije posla sa osmijehom na licu i u srcu, zagrljaji i tvoj smijeh dok te podižem da dohvatiš balone koji vise s lustera (tatica ti je ukrasio stan).

Imam cijeli Svijet…

Što reći....da, da...ovo je jedan do granica podnošljivosti komercijalno iskorišten dan...

Da, da, da...Valentinovo..

Ali to ne znači da je ljubav manje važna, jaka ili slatka uz pokoje čokoladno srce

Nekome je ljubav nadohvat ruke, drugi je sanjaju tek..

Ima ih još poput mene (vjerujem) kojima život kaže:




No kako bilo u jedno sam sigurna...za ljubav vrijedi živjeti

Njen oblik ne biramo razumom, niti lice voljene osobe prepoznajemo očima

Srce tu ima glavnu riječ...

Sretna sam jer imam u svom životu ljude koje istinski volim

Neke sam čula danas (tvoje riječi i smijeh)

S nekima bila na ručku (savršeni spoj novih okusa)

Neki su dobili mail (i moje srce u njemu)

Kod nekih se spremam otići (još trenutak samo)

Neki nisu blizu (kako daleko ljubav zna otići a opet ostati u srcu)

Ali SVI su u mom srcu....

I svi oni me čine boljom i sretnijom ženom....pa kad ne mogu razvući usne u osmijeh oni to naprave umjesto mene...





I zato vas volim ...beskrajno romantično

Ćutin proljeće u zraku moga Splita…

Još me dočekuju hladna jutra u kojima me sramežljivo miluje sunce
svojim toplim dlanovima.
Jednom kad se spustim niz stepenice moje duše tamo ćeš biti ti.

Danas želim prostranstvo neba




Pa poželim jako, najjače….kući…

Zatvaram oči na vaporu svoga sna… mir u mojoj duši dok ostavljam
ovaj život iza sebe…




Ustala sam rano jutros obavijena mirisima djetinjstva (lancuni i život).
More me zove da sanjam.
Otvorene su moje oči




Sloboda beskraja i želja


Staze kojima hodam pamte moje stope (samo ovaj život imam)



I kad mi se učini da znam, da sam sve vidjela iznenadi me život ljepotom u kamenu




Gdje je granica između zbilje i sna?
Tko si ti da je odrediš u mom životu?
Hajde reci...gdje je granica?




Skrivam se u boru, u suncu i moru, u smijehu kojeg sam navukla na svoje usne, u rukama hladnim i tako praznim, u svim riječima koje sam ikad napisala....
A ti me tako lako nađeš...




Igra kamena i mora, vječno okretanje i nemir, zvončići koji pjevaju u mojoj duši, po koji cvijet otrgnut svijetu....
I valovi koji me zovu da dođem...
Osmijeh skriven ispod svega




Evo me....

Moji su dani prepuni sunca...

Dok sam te tražila našla sam svoje mjesto…baš tu…

tu ćeš me naći

Danas sam sjena Lovca dok tiho klizi za svojim plijenom…Mjesec mi je na čelu.

Vjerno me prati Nemir (moje ime nosi)

More sam prepuno bure i želim poletjeti negdje daleko dok bijesno i obijesno razbijam hridi svoje duše, dok lomim ono što se slomit ne može.
Vezujem vjetar i podižem koprenu valova i snova….operi me svojim modrim dubinama
Molim…pa vičem da me čuješ….odnesi me u neke nove zemlje, zaroni u moje dubine, učini da postanem jedno biće…da trajem u tebi.
Ne znam gdje sa sobom i dok u meni raste nemir pokušavam složiti misli u suvislu sliku ovoga dana…ne ide
Zovu me daljine i neke nepoznate ruke čiji dodir poznajem oduvijek
Dođi i budi moja…dat ću ti sebe
Pa pjevam neke zelene pjesme dok se budim u hladnim zorama ove zime
Tko me to gleda? Pobjeći ću tiho poput sjene u hlad…da nestanem, da se stopim sa sivilom svakodnevnice, da me ne prepoznaš u gužvi.
Iza tebe sam….kao sjena koja te prati..skrivam se i hodam stopama Lovca

Tražiš me oduvijek i smisao sam tebe (baš kao što si ti moj)

Hodamo u krug i na putu smo sreli razne ljude… …svaki korak, susret i dodir….
Svaka riječ, godina i sekunda….
Baš sve…vodilo me tamo
Čujem ti korake pa se skrivam ispod skala….spajaju se naše sjene
Ćutiš li moje srce? Udara u ritmu tvojih koraka…
Izdat će me
Ideš da se vratiš, praviš se da me ne vidiš i kupuješ vrijeme…
Besramno me voliš riječima i još besramnije želiš….
Topim se u tvojim rukama i dok me uzimaš želim te još više i jače
Riječi su naše istine
Odustajem i okrećem ti leđa (pod skalama dok pada mrak) i tvoji koraci umiru u meni.
Odlaziš a ja se čudim oblacima na nebu (nikad jasnije nisam vidjela more)

Odlaziš samo zato da bi došao

Skidaš se i zoveš me da dođem….
Legni pored mene (tu ispod skala)
Šutimo zagrljeni dok nas pokriva more (kako je lijepo doći kući)

Kako su tihe tvoje riječi…pa napinjem strune srca da zauvijek ostanu uhvaćene u mom sjećanju (svaka me dirne još malo više)
Zoveš me i tražiš…ja se ponekad pravim da te nema i da je sve ovo jedna nebulozna laž.
Nema me pa nema ni tebe…kao dijete koje pokrije oči i nestane.
Dan po dan, gazimo kroz poklonjeno vrijeme.
Nekad smo puni sunca i burom čistimo srce
A nekad su putovi prema vrhu obavijeni maglom
Dan po dan, mjesec po mjesec…trošimo naše lijepo vrijeme gledajući oči ljudi koje volimo.
Kao da živim u bunilu, u snu iz kojeg ću se sigurno probuditi (ovo ne može biti istina)
Držim se čvrsto za tvoje ruke, riječi, želju i prijateljstvo.
I znam da sve gubim….zaustavi vrijeme, molim te
Ili ga zavrti brzo, neka je sve prošlo već, ja sam u paklu vječnosti bez tebe.
Do boli sam bespomoćna dok gledam kako se gasiš….želim razbiti cijeli svijet!!!!
Nepravda!!!!
Pa smirujem ljutnju i gasim bijes da ne prekriju tvoje riječi kojima me pozdravljaš večeras…
Kako čudno zvuče riječi… tu smo u prolazu.
Nekad se dodirnemo u sekundi zajedničkog hoda kroz ove naše vječnosti, pa onda opet hodamo sami.
Neki tragovi su vječni kao tvoj hod mojim životom
Prepoznale smo se i sad se rastajemo…ti ideš a ja ostajem
Polako mi izmiče iz dlanova tvoj miris i glas, tvoje oči i duša…
I što te jače pokušavam zadržati manje te imam
Ležim i gledam nebo dok stišćem prazne ruke
Čekam neka nova čuda moja prijateljice
I pitam se hoće li one škrape vječno pamtiti naša ljeta i kave popijene na suncu?

Obećaj mi da ćeš živjeti sve ono što ja nisam…
Da ćeš biti sretna i da se nećeš nervirati oko gluposti
Da ćeš roditi blizance
Obećaj mi…kažeš mi…molim te obećaj da ćeš brinuti za sebe

Obećavam…..moj lipi Anđele

...nemoj ići....govorim u vjetar
...nemoj ići jer ovo nije istina......
....nemoj, molim te nemoj....

Prodat ćemo sve na Svijetu

Još jedan dan, mjesec ili godinu
Samo da budemo u prolazu na ovom ludom mjestu gdje počinju svi snovi
Za jedan trenutak smijeha u prolazu (onako bez razloga)
Za jedan pogled i dodir poklonjen u prolazu
Za susret koji je cijela vječnost (u prolazu)
Za pjesme naših duša koje su pjevane prije nego smo se srele u prolazu

Prodat ćemo Svijet u prolazu


..

Budim se sa željom u grudima… s druge strane prozora miluje me bura svojim hladnim dahom.
Pokušavam se zavući dublje u snove, pokrivam se danima koji donose proljeće.
Produžujem noći, kratim dane, pregovaram sa srcem, umirujem tijelo.
Umivam lice rosom, skidam laži sa života, oblačim osmijeh svako jutro pa ga dobijem na poklon u prolazu kroz zamagljena stakla.
Donosim kišu koju tjeram burom… pjesmom bez riječi dozivam pupove i lišće na stablo mog života.
Obavija me ova daljina između nas poput magle, gubim ponekad u njoj svoje ime i dane u kojima čekam ljeto. Pa onda u takvim trenucima lutam i ludujem, dopuštam srcu da se boji da pjeva i viče, skakućem pitanjima i tražim da mi obećaš (napiši mi pjesmu) da odgovoriš na moja pitanja koja odgovora nemaju niti ima osobe koja bi znala to. A ti se smiješ (meni i sa mnom) pa kažeš da sam kao dijete koje želi da sve bude po njegovom (kako je to točan opis mene ponekad).
Pa se nasmijem svome strahu (on je magla a ne daljina), otresem ga iz srca i krenem.

Uvijek smo sami sebi najgori protivnici.

Danas sam tišina, mirna voda jezera skrivenog u šumi.
Zelena sam boja početka koja neiskusnom i nepažljivom oku promiče na rubu sna.
Danas sam ogledalo istine i zdenac želja.
Ne pružaj ruke u moje dubine ako nisi siguran u svoju želju.
Ne dozvoli da te uljulja privid mirnoće i pitomosti…to nisam ja.
Duboko u meni igraju se boje, neizgovorene riječi i tvoji dodiri koji čekaju svoje vrijeme.
Ako zatvorim oči…brzo ćeš doći…još koji dan.
Dok se gledaš u mojim očima naviru mi pitanja i želje…
Hoću li te znati odvesti u predjele na rubu sna gdje smo spojeni u nesavršenosti svojih tijela i duša?
Hoću li znati pronaći putove tvojih najtamnijih želja i strahova i hodati njima kao da su moji?
Hoćemo li znati pustiti jedno drugog da budemo sve ono što jesmo?

Željna tvoje blizine, dodira i poljubaca….sve što želim si ti…
Šutim i skrivam lice u plahtama dok se budim sama (još koji dan).

Hoćemo li znati ukrasti sve (baš sve) za nas?

Smiješ se i kažeš da se sve može organizirati i ukrasti od zadanih okvira…i pozdrav…moram ići, Igračice ljubim ti rame golo..
A ja ti vjerujem…onako kao dijete u tvom zagrljaju
Iskreno i bez pitanja.

Znat ćemo nas dvoje to

Danas je neki bistri, čisti dan moga života pa jasno vidim drage ljudi, odnose u kojima je moje srce.
Vidim svoj život i sebe bez koprene od morske pjene.
Neke uloge nisu moje (mada ih igram) ali važne su podjednako kao one u kojima živim.
U nekima samo prolaznik poslat da kaže koju riječ ili pokloni osmijeh (nikad neću saznati koliko sam promijenila te svjetove).
Kod drugih sam glavni lik, ona koja tek naizgled mijenja budućnost Svemira (kako smiješno zvuči ova laž).
Negdje sam šaptačica (skrivena iza škrape).

Oduvijek pokušavam sačuvati riječi, prašinu i more u svom srcu (od zaborava).
Skupljala sam otpale latice i spremala ih u kutiju svojih snova (da ne nestanem u tvom srcu).
Sve suze kao bisere, sve osmjehe kao Sunce, sva ljeta i moje kamenčiće slažem pa oblažem njima putove moga srca dok otvaram širom vrata i dočekujem drage ljude.
I tako pokušavajući uhvatiti sve ljepote i tuge moga života, kradem mu boje i sjaj.
Bježeći od gubitka nisam vidjela da je život podjednako veliki gubitnik (baš kao što je dobitnik).
I da ništa ne možeš uraditi osim nasmijati se i primiti sve ono što ti život daje.
Pa odlučiti što ću uraditi sa svojim punim rukama i srcem.

Nikad neću biti ako ne naučim voljeti sebe.

Danas puštam sve što sam ikad vezala u sebi (riječima i srcem).
Rasplićem niti, podižem cime i otpetljavam grope jer želim široko more i obalu koja nestaje iza mojih leđa.

Ništa nemam (niti sam ikad imala)

Prvi put u životu imam sve

Slobodna sam…

Ne bojim se dana koji dolaze…bit će sve ono što treba biti.
S nekima ću se nositi lako a neke ću oplakivati cijeli život (i to će biti premalo)
Neki će obogatiti moj svijet za cijelu jednu novu vječnost
Ljubav koja čeka da bude i tvoji dodiri
Odlasci i prijateljstva pod skalama
Zagrljaji i opipljiva sreća dolazaka
Šetnje bespućima riječi, svitanja u tvom zagrljaju, i neke nepoznate oči
Laži i smijeh
Jedan savršeni ljetni dan na Šolti
Cijeli život
More koje miluje moje tijelo
Nebo tako visoko da mi se čini da propadam


Sve ono što sam oduvijek željela

Igračka sam u rukama nepoznatog djeteta (tebe zaigranog) pa postojim da nestanem.
Bezvremenska igra…biti ili ne…umirem sa svakom sekundom…spasi me.
Gledam srcem pa šutim dok te miluje tišina mojih usana.
(Kako sam zaljubljena u ljubav)
Odmičem se tek na trenutak da ti pogledam u oči. Tražim tragove oblaka i laži ali među sjenkama koje se igraju zjenicama vidim svjetlost i svoje tijelo koje se savija pod tvojim rukama.
Tko si ti? I kako si dolutao na moj put?
Kako se igraš kamenčićima moje duše... u jednom naletu okreneš svijet pa se smiriš da me vratiš moru.

Ja živim divno ljeto svoga života

U danima koji prolaze prate me snovi i smijeh, tvoje riječi i moja tišina (koja nikad prije nisam bila).

Vjerujem ti… ne mogu (i ne želim) odlučiti za tebe.

Mirna čekam naša jutra i tvoj dolazak.

Skrila sam lice ispod šarene maske, prosipam po kosi zlatnu prašinu dok ljubičastim kamenčićima prekrivam tijelo.

Bježim od sebe….

Stavila sam more na srce a stopala sam obukla u trave.
Vlažnim dlanovima crtam tragove po svom tijelu da se ne izgubim pri povratku.
Smijem se u gomili ušutkanih ljudi.

Danas se Sunce igra oblacima i skriva istinu dok prolazi kroz more.
Malo prošlosti, malo budućnost pa puno sadašnjosti…oko mene raste i buja ova igra svjetlosti…prijeti mi i utapa me u dubine misli.
Žuta i narančasta sjena plamena svijeća večeras oslikavaju na mom licu skrivene tajne duše…
U meni bukti plamen…..još malo i nestat ću u njemu.

Nikad se više neću vratiti.

Ležim okružena tišinom (u srcu sam oluje).
Oko mene područje stalnih previranja, pregovora i zatvaranja očiju pred istinom koju znam već dugo…..dopiru zvukovi nekih poznatih pjesama…. tamo daleko.
Da krenem?
Jer tako želim poći gdje prije nikad nisam bila.

Maska se razmazuje dok ocrtava moje oči suzama i nekim novim pogledima na svijet…
A ja se pitam imam li kartu na kojoj je ucrtana staza povratka kući?
Polazim danas, baš sad dok pišem ove riječi….vrijeme je…
I dok hodam nekim mračnim i nepoznatim stazama (kojima moram proći sama) osmjehujem se Nebu i zahvaljujem..

Kad dođem znam da ćeš me kući čekati baš ti.

Dotakni me…..na mojim vjeđama spavaju tvoje ruke.
Koliko nota ima u riječima kojima sviraš nove, nepoznate akorde po žicama moje duše?
Kažeš da smo jedno drugom utočište, neko mjesto s druge strane svega….
Tvoje ruke crtaju tragove po mom tijelu.
Svaki dodir je kao plamen…izgorjet ću.

Pa zatvaram oči dok nestajem samo da bi se ponovno rodila u tvom zagrljaju.