Skrila sam lice ispod šarene maske, prosipam po kosi zlatnu prašinu dok ljubičastim kamenčićima prekrivam tijelo.
Bježim od sebe….
Stavila sam more na srce a stopala sam obukla u trave.
Vlažnim dlanovima crtam tragove po svom tijelu da se ne izgubim pri povratku.
Smijem se u gomili ušutkanih ljudi.
Danas se Sunce igra oblacima i skriva istinu dok prolazi kroz more.
Malo prošlosti, malo budućnost pa puno sadašnjosti…oko mene raste i buja ova igra svjetlosti…prijeti mi i utapa me u dubine misli.
Žuta i narančasta sjena plamena svijeća večeras oslikavaju na mom licu skrivene tajne duše…
U meni bukti plamen…..još malo i nestat ću u njemu.
Nikad se više neću vratiti.
Ležim okružena tišinom (u srcu sam oluje).
Oko mene područje stalnih previranja, pregovora i zatvaranja očiju pred istinom koju znam već dugo…..dopiru zvukovi nekih poznatih pjesama…. tamo daleko.
Da krenem?
Jer tako želim poći gdje prije nikad nisam bila.
Maska se razmazuje dok ocrtava moje oči suzama i nekim novim pogledima na svijet…
A ja se pitam imam li kartu na kojoj je ucrtana staza povratka kući?
Polazim danas, baš sad dok pišem ove riječi….vrijeme je…
I dok hodam nekim mračnim i nepoznatim stazama (kojima moram proći sama) osmjehujem se Nebu i zahvaljujem..
Kad dođem znam da ćeš me kući čekati baš ti.
Dotakni me…..na mojim vjeđama spavaju tvoje ruke.
Koliko nota ima u riječima kojima sviraš nove, nepoznate akorde po žicama moje duše?
Kažeš da smo jedno drugom utočište, neko mjesto s druge strane svega….
Tvoje ruke crtaju tragove po mom tijelu.
Svaki dodir je kao plamen…izgorjet ću.
Pa zatvaram oči dok nestajem samo da bi se ponovno rodila u tvom zagrljaju.
Post je objavljen 02.02.2008. u 21:47 sati.