Sanjala sam te noćas…
Bezbrojni, šareni slojevi divno složenih želja moga srca (i onoga što će biti)
Dok ih slažem u kutije uma (tu na rubu moga sna) obavija me toplina
Budim se sa osmjehom mada ne pamtim lica ni boje već samo onaj osjećaj bezgranične slobode.
Prepoznajem sebe u komadićima rasutog ogledala … savršena sreća (nada i san), more od kojeg je sazdano moje ime i ja na škrapi... spoj svega što jesam, što sam ikad bila i što ću biti.
Ovdje pripadam..
Ponekad se pokušam nasloniti na tvoje tijelo (da ti dozvolim) da budeš moja svjetlost koja vodi kući.
Znam li ja to?
Ponekad se budim u zoru da vinčam more moga sna….
Još sam sigurna u plićacima moje duše, kao dijete razigrana tražim savršeni kamen (boja, veličina i oblik) pa izvikujem sve one istine koje su godinama plele neprohodnu šumu ruža do moga srca.
Svaka riječ koju kažem (pa je odmah zaborave moje usne, kao da je nikad nije bilo) bere ruže da bi prosula latice pod tvoja bosa stopala.
Svaka istina (o meni) hrabro podijeljena s onima kojima je namijenjena mač je u rukama nepoznate Mene koji traži putove do izgubljenog Srca.
Sa svakim pronađenim kamenom u duši teče bujica svega čemu je vrijeme biti…pa mi se u danima koji su puni Sunca učini da kroz gustiš proviruje moje nasmijano srce.
Ne skrivam se više ni onda kad sam sigurna da mogu sve izgubiti zbog riječi koje sam rekla (cijeli jedan san).
U danima kada lutam opakim predjelima samoće zagrćem se sobom i šutim - znam da nema smisla tražiti zaštitu od onih koji je ni sebi ne znaju dati.
I budem još malo više sama…da nikad ne zaboravim ono za što vrijedi umrijeti i ponovo se roditi
Sloboda koju mi daješ prihvaćanjem mene onakve kakva jesam
Sloboda koju ti dajem prihvaćanjem tebe onakvog kakav jesi…
I ono nešto duboko ukopano, neopisivo riječima, neovisno o nama koje vezuje nas...neka ista frekvencija postojanja provučena kroz sve niti života.
Učim nasloniti se na tvoje ruke, željeti a živjeti istinski, voljeti a ne dozvoliti da to budu okovi već krila..
Učim da svaki kamen ima svoje razloge za biti (postojim) i da je pjesma koju slušam u dubinama mora lijepa zbog tolikih različitosti od kojih je satkana.
Vidim voljene ljude onakve kakvi jesu (i radujem se njihovim savršeno-nesavršenim srcima).
U kamenu vidim nebo – ocrtava se baš kao oblaci u tvojim očima, baš kao nebo posuto zvijezdama u moru one vale.
Želim, tako želim maknuti ove opkope oko svoga srca…
Da pozovem more? Ili buru možda?
Da pozovem hrabre Vitezove?
Možda da sačekam Princa?
Jedne ruke…njihov dodir poznam oduvijek.
I jedno srce (moje srce mada se okružilo opkopima i ružama)
Pa pletem mreže istkane od mojih riječi i zovem ga ustrajno i tiho u ranim ljetnim jutrima dok se spuštam prema moru…
Sve mreže ovoga Svijeta isplela sam za trenutak u kojem ću uhvatiti to svoje skriveno Srce (izdajicu)
Tražila sam ga na najljepšim škrapama, u dubinama plavim od želje.
Ispod kamena, u pjesmi borova iznad naše kuće, u moru podivljalom od bure…
Lovila sam te dok su mi laži kidale mreže, zatvorenih očiju bacajući bisere svoga života u bezdan zavaravanja i kupovanja nepostojećeg vremena.
Tražila sam se u plićacima, igrajući se vječne igre promjena sa kamenčićima moje duše.
Jedno jutro zaboravila sam mreže (izgubila sam ih putem do tvoje kuće)…ne, ne znam kako se to dogodilo…i ono pitanje: što ako je danas taj dan a ja ih nemam….što sad?
Korak po korak i ruke su postajale manje prazne
Korak po korak ja sam se prestajala bojati da ću nešto propustiti
Korak po korak…gle to ja hodam labirintima prekrivenim procvjetalim ružama
Tišina savršenog ljetnog jutra (bonaca moje duše), mirisi mora i škrape, zvuk gajete, Sunce koje se rađa da pokaže još jednom svu svoju snagu,
Nebo nacrtano tvojom rukom….
Dok se bosonoga spuštam skalama prema moru pomislim....
Gle to ja hodam…i donosim ti svoje srce na dar..
Post je objavljen 20.02.2008. u 11:45 sati.