Tražeći sebe

Dame i gospodo to bi bilo sve za večeras….
Naklon i polako spuštam zavjesu
Na pozornici svog života igram glavnu ulogu dok me vrtuljak okreće baš onako kako mu u tom trenutku odgovara (od drame do komedije)
Pa miješa voditelj ovog Karnevala boje i osjećaje dok se skriva pod maskama.

Moj lipi Anđele ponekad na tim daskama nemam riječi kojima mogu odgurnuti tvoju tamu, niti osmijeh koji liječi….a i ruke su mi hladne.
Dok mi govoriš (kao danas) kako ćeš umrijeti do Uskrsa ja ti poklanjam šutnju da nam bude još teže i suze da potopimo cijeli Svijet.
Nikad ti nisam lagala.
Pa sjedam pored tebe i slušam tvoj smijeh koji se igra mojim riječima dok plete neke nove niti oko srca.
Gledam tvoje ruke dok me držiš (zar ne znaš da te volim)….i razmišljam večeras kako su krhka naša tijela.
I koliko ih malo cijenimo dok su tu za nas (obećavam nikad više).
Spušta se večer dok ti kazujem svoje planove za ljeto.
Ti kažeš da se nadaš da nećeš patiti, da samo želiš zaspati jednu večer.
Ja opet šutim i molim se za tebe sa riječi ili dvije.
Pada mrak u tvojoj sobi, odlazim da bi vozeći kući shvatila kako je ljeto blizu (dani su duži).
Toliko nespojivih kockica (svaka je djelić vremena današnjeg dana)…i na kraju samo jedna savršena slika i jedno divno popodne provedeno s tobom.
(Sebična sam)

Plovim beskrajem svemira, putujem stazama svojih želja i tražim neke nove načine za biti…..ponekad zaboravim disati na putu za tamo.
Kad se okrenem pronađem tvoju sjenu i ćutim te negdje blizu (a kilometri nas dijele)
Posljednjih dana smijem se s tobom… skrivam lice ispod tvoga imena dok se svijet okreće raširenih ruku (poput djeteta).
Tako te želim ovih dana…
Dok hodam večeras pustim ulicama moga Splita, spremajući se na spavanje, ujutro kad se probudim promrzlih i golih ramena (poljubi me), u vožnji i gužvi, dok stojim pod slapom vode koja me nanovo rađa, dok pišem ove riječi….želim, najjače, želim se zavući u tvoj zagrljaj.

Samo to i ništa više…

Zar je to mnogo?

Samo cijeli svijet (u svom ovom ludilu)…

Korak po korak ovih dana vode me kroz život nepoznate dubine moje duše…nisam ih poznavala jučer (jesam…lažem sebi i vama)…ili ih nisam htjela čuti?
Okrećem se i gledam godine koje su prethodile ovoj koja danas dolazi. Tko sam ja?
Tvrdoglava (kako izbjeći istinu?)…ili kako (ne)dokazati na tisuću načina svojoj glavi da je zid tvrđi? (jer ja tečem i kad stojim)
Puno putova koji nisu bili moji (a u stvari jesu), raskrižja na kojima sam skretala na neke nepoznate ravnice, rijeke preplivane na čudnim splavima, obale pored kojih sam prošla prebrzo.
Ljudi i riječi, večeri i dani, zvijezde, burne noći na starom mjestu, sva bježanja i dolaženja, snovi koji spavaju u netaknutoj duši, pogled na ljetno nebo iznad moje kuće.
Sve ono što sam pokušava biti (kako bi ti shvatila), obrisi iza kojih sam se skrila.
Sve što sam dozvolila sebi pod krinkom slobode.

Ne, to nisam ja (oslobodi me).

Gazim kroz neke predjele koji mirišu na mene (ljubičasto) i pitam se…
Moje ceste prolaze samotnim poljima bez riječi…samo neko hladno svijetlo u zimskoj noći.
Nekad more nadolazi tiho pa prekrije staze kojima lutam, neprimjetno se privuče i zagrli moja hladna stopala dok me obavija u maglu.
Ponekad satima ležim na škrapi, okupana suncem i kroz zatvorene oči gledam more.
Pa se nađem usred razgovora, života u svojoj punini (tuga i radosti), okružena ljudima koje volim…
Hodam sunčanom stranom ulice.
Oduševljenje otkrivenim, strah od gubitka i uvijek ona ista borba.
Padnem pa se ustanem i krenem ponovno…
Ujutro otkrijem neke modrice na duši

Često u snovima letim visoko iznad obala i mora moga škoja.
Ponekad sam tako daleko da putanja moga pada predstavlja cijelu vječnost.
I nikako da padnem, da se spojim s morem i pretvorim u sol.
Kad sam najsigurnija da je došao taj trenutak probudim se…pa sve ispočetka u nekom novom snu.

Pa polako shvaćam da sam to ja…

To sam ja…

Jučer sam satima hodala stazama koje volim i na poznatom mjestu ugledala po prvi put predivno žalo (brzo će ljeto).
Dok sam pružala ruku da dodirnem to kristalno (moje) more u meni se rodio osmijeh i ono što znam oduvijek dotaklo je srce…

….do posljednjeg daha…

I ništa manje od toga.

Do posljednjeg daha…netko još luđi od mene…

Do posljednjeg daha - jer samo tada živim.


Za jedan poseban dan (ovaj danas) podižem čašu punu Sunca s osmijehom od pjene valova moga mora...vjetrom i riječima, šutnjom i skrivanjem, zvijezdama koje me čuvaju noćas, mišlju i zagrljajem, poljupcima visoko gore iznad oblaka, valovima koje radi naš brod, borovima iznad naše kuće…

Pa pozdravljam sve dane i poljupce koji čekaju na mene
…ljubav, osmijeh, more, istinu, ljeto, dubine, kuću, igru valova, plićak, nebo od zvijezda, brod, cestu, njih dvoje zato da budu (samo zato), dolazak ….

Jednu posebnu ženu (nikad ne zaboravi to)
… odlazak, samoća, prijateljstva, vrata (zatvorena da bi se otvorila), znanje (sve znanje ovog svijeta), sloboda, riječi (i opet riječi koje su sve ono što sam ja), ljubav, dodiri, buđenja i srce, beskonačna bitka za biti/vrijediti/postojati jer nisam znala da sve to jesam, plave zore i ljubičaste večeri, zvona dok te čekam ispod skala….

Za život koji živim najbolje kako znam…onako do posljednjeg daha

Imam samo jednu želju satkanu od svega ikad rođenog u mojoj duši, ona je bit mene….prije nego zaželim zatvorit ću oči..

Do posljednjeg daha, draga Igračice….

Smijem se u ritmu odbjeglih želja….
Pretvorila sam ih u pregršt kamenčića i staklenih perlica rasutih niz stepenice moje duše…skrile su se pa sad čekaju da ih pronađu tvoje ruke.

Ne zaboravi…nikad nemoj zaboraviti…do posljednjeg daha

Gledam prema vratima koje sam otvorila i čekam neke nepoznate korake
Prolaze dani i vremena je sve manje (dok se otvara jedan sasvim novi život ispred mene)
Ja iščekujem neočekivano kojem je suđeno da bude
Riječima prepunim sunca zatvorio si mi oči i dok se prepuštam milovanju mora ne mogu da se ne upitam…odakle….
Pa se smiju moje oči… jer znam ja, o dobro znam odakle to...

Poznajem duboke i tamne predjele moje duše u kojima rastu neke čudne trave (guše svojim lišćem i oboje more strahom).
Ponekad ronim među njima dok me dodiruju svojim hladnim rukama i zovu da se spustim dublje u tamu koju pletu njihove ruke.
Tek onako da se sjetim koliko treba za vjerovati sebi (a kako je malo potrebno za igrati ulogu vječne žrtve dok te ljube njihove ruke).

Jedan zamah, dva i evo me na nekim mojih dubinama i frekvencijama življenja…

U zraku su neki nepoznati mirisi istoka.
Dodiri koje ne poznajem (a tako su blizu).
Može li se riječima voditi ljubav?
Na koliko se načina može voljeti?
….riječima, pogledom, dodirom, dušom, umom…..
Na koliko načina želiš voditi ljubav?
I jesu li naša svakodnevna tijela dovoljno jaka za to?

Pa se skrivam iza škrape.
I pretrčim poput sjene preko ceste.
Pa se u prolazu milujem s ružmarinom i učini mi se da ćutim miris lavande u zraku.
Tako bih pobjegla…hoćeš li mi dozvoliti to?
Ili ćeš me znati zarobiti svojim tijelom na ljetnom suncu i poljupcem ugušiti svaki otpor?
Svojim mirisima osvojiti moj svijet…


Pa se igram i skakućem u ritmu moga srca..
Pa se smijem djeci koju susrećem u sutonu.
Oni znaju čitati riječi moje duše…

Pa se obavijam ljubičastim mirisima sudbine koji me vode kući.

Postoje osjećaji, ljudi i odluke koje se mogu imati/voljeti/donijeti baš onda kad zovu da budu.
I oni koji nemaju veze sa stvarnošću, danima koji su sada i onim što bi bio najbolje za mene.
Pa onda plivam u tim vodama najbolje kako znam.
Neki dani su lagani (koraci ko laki oblaci)
Neki su malo sivi (kao ovi danas)
Neki su puni bure (kaže mi nešto da to je sutra).
Svega ima tu dušo (mada nisi moj, nekako mi ova riječ leži uz tebe, opisuje onu tihu muziku moga srca).
Ovo je vrijeme umiranja nekih dijelova mene.
I ovo je vrijeme velikih promjena u mom životu.
Odatle ove moje riječi, dolaženja i bježanja, sve ono sto jesam sada.
Ovo je vrijeme od pitanja….

Pa se pitam od kud ja tu i ovakva?

Ovo je vrijeme kopanja po davno izgubljenim stvarima, podizanja prašine i pogleda na staze koje su me vodile do tu…
Ovo je vrijeme odluka koje čekaju cijeli život da budu donesene.
Ovo je vrijeme u kojem gledam voljene ljude kako umiru nesretni jer nisu imali hrabrosti biti ono sto žele (a sada za to nemaju više vremena).
Ovo je vrijeme u kojem ne mogu naći mir u poslu (sakriti se, ukopati se, sretno zaboraviti), u kojem nema mjesta na koje se mogu skriti od svojim misli.
Pa to i ne želim….ne trudim se i ne borim se protiv onoga što sam danas.
Pa ih puštam da dolaze, pa se igram sa tim svjetlom moje duše dok tražim neke staze koje su moje.
Ponekad sam ostavljena sama negdje na kraju svih svjetova…tužna i tako bolno sama..

Ali sve u životu mogu preživjeti osim jedne stvari…da budem ono sto nisam, da me se/da se stavi/m u okvire koji nisu moji.
Da životarim umjesto da dišem punim plućima.

Pa se učim reci jasno i glasno NE (ili DA)
Pa se igram sa vremenom koje se igra sa mnom
Pa želim, dam i pobjegnem.
Trčim i smijem se u prolazu sebi
Plačem kad je srce puno mora
Poklanjam ti svoje misli
Učim se vjerovati
A kad mi bude teško na ovim putima i kad nemam snage za napraviti korak…ponesi me u svom naručju

Pa namjerno zatvorim oči da dobijem na vremenu…do onog trenutka kad ću ustati i krenuti.
Znam da dolazi ljeto moga života…jednostavno znam…
Još koji dan…

Danas mi je neki naopaki dan...

Propušten poziv....uzvraćam...glas prošlosti i moje glupavo pitanje di si (kao da ne znam).
Smiješ se i kažeš da si skoro rekao evo doma sam...a ja ti govorim da jesi doma (koliko god bilo čudno to je tvoj dom)...pa poželim čuti tu sam.
Pitaš me kako sam, što radim, ima li što novoga kod mene.....smijem se, a u meni ključa bijes (kako to da baš sada želiš znati i biti dio mog života) pa kroz smijeh ne odgovaram na pitanja već uzvraćam istim.
Kasno je.... kasno, gotovo, prošlo...
Nema nas više...nikada više...ti i ja....
Cime koje se kidaju vuku nas u neka druga mora, tamo gdje nikada nismo bili....
Odavno smo spalili sve mostove, oduvijek smo varali sve (ti i ja).
Varali smo druge, svijet, nebo...varali smo sebe.
One polovice nikad spojene osim u zagrljaju ljubavnika, dvoje djece na putu za raj.
Ćutiš li negdje duboko u svojim rukama da nisam više tvoja?
Put je odabran i ja ti ne vjerujem i nikad više neću moći vjerovati tvojim riječima i dodiru.
Mogu ti pokloniti dušu i dati svoje tijelo (onako kako samo ja znam) ali previše sam tražila od tebe. Ti ne možeš to....
Čudno je kako dođemo u neke plićake koji potope brodove i progutaju naše snove.
Mi smo prošlost.

I kako se sve spaja u neki slijed događaja koji ne želim danas.

Danas je pomalo naopak dan.

Lutam od jutros, utapam se u poslu i čekam čudo.
Pa se ljutim na sebe što očekujem od tebe da navučeš sunce na moje oči.
Pa se cjenkam sa sobom, pa si prijetim.
Ali danas mi je naopak dan i trebam tvoje ruke, riječi i smijeh da pomognu zvijezdama obasjati moj put kući.

Dok te gledam večeras (svojim srcem) znam da te nemam (pripadaš drugoj) i daleko si pa izgubljena sjedam pored puta.

Danas je pomalo naopak dan i sve izgleda besmisleno.

A tako ti želim reći jednu banalnu stvar (ošišala sam se popodne i baš mi se sviđa).

Tužna, raščupana i razočarana, ostavljena sama negdje na kraju svih svjetova.
Spušta se noć a ja tražim toplinu Zemlje na kojoj sjedim.
Povlačim skute na bosa stopala i skrivam pogled ispod svojih tamnih kovrča.
Bojim se....
Ima li netko tko zna voljeti ovo izgubljeno dijete..netko....ne bilo tko...
Pa se pitam vidiš li to u meni...
I dok me prekriva topla tama i tišina moga škoja u zraku i snovima ćutin lito koje dolazi.
Bit će...

Danas mi je pomalo naopak dan.

Dok mi se javljaš onako u prolazu, pitaš zašto ti nisam ništa pisala danas.
Ja šutim prekrivena nemoći a obuzeta željom. Da ti kažem istinu (iz inata)?
Pa odlučih učiniti ono što sam htjela večeras (pa što ako se opečem-to znači da sam živa).
Kažem da sam se ošišala danas (jer želim dijeliti svoj život s tobom) a ti odmah pitaš ima li šanse da to vidiš.
Bezdan premošten....ima....šaljem ti sliku...
Dražesno (kako volim kad mi kažeš da sam dražesna, ili da su moje riječi to..neka toplina i prepoznavanje osjećaja duše, neka tvoja riječ) i moje ime izgovoreno/napisano onako kako samo ti znaš (a ja ga najviše volim baš takvog mada nikad nikome nisam to rekla...ni tebi).
Dok me ljubiš na rastanku i dogovaraš susret sutra kažeš mi da ne mislim (čuvaj se misli)..

A ja se pitam....znaš li da se ja ne znam čuvati misli osim bježanjem u posao...
Možda u tvom zagrljaju?

Pa se pitam....nedostajem li baš ja tvome zagrljaju?

Ili samo sanjam dom kojeg nemam...

Budim se... kroz vrata moje sobe dopire po koja riječ razgovora majke i oca....
U zraku ćutin proljeće (cvjeta kamen)...još malo pa će mi se u ranim jutanjim buđenjima pridružiti Svjetlo.
Suze (koje skrivam) skupljene u treptaju oka kao kapi smole - u njima se ogleda Sunce.
I onaj osjećaj nepripadanja koji me prati kao sjena dok ovih dana plivam kroz mutne i hladne vode mojih želja.
Hodam nekim poznatim stazama i tražim nove načine za biti (danas).
Uvala snova me zove svojim mirom i onom neobičnom (čudnovato hladnom) bojom moga mora a Sunce viče (sakrij se u škrapi pa zatvorenih očiju dočekaj ljeto).
Hodam ispunjena pitanjima, mislima i iščekujem čudo a istovremeno sam tako mirna i prazna.
Stazice su vlažne a kamenje svjetluca skliskošću (pazi gdje gaziš)...

Evo me.

Stojim na početku svijeta (dodiruju se more, škrape i dom).... mjesto koje spaja ono što jesam i ono što želim biti.
Čvrsto stojim na škrapi (znam da mi je mjesto tu)
Gledam more i spuštam ruku...klanjam se veličanstvenoj mijeni...došla sam Ti, pomalo nevjerna i tužna...takav je dan more moje (ma ću uvik vezest ono ća mi daš).
Leđa okrećem domu (koje to jest i koji to nije) pa gledam kako iza punte od vale dolazi nova promjena.
Ne nisam ti okrenula leđa, samo činim ono .....oprosti, ovo nema smisla.... jesam, okrenula sam ti leđa.
Ponekad se izgubim u strahu koji je besmislen, pa potrošim koji sat ili dan bježeći od svojih želja i snova (jer što ako ne budu/budu ispunjeni), od svega što sam ja...
Od sutra ću....više vjerovati, znati da jesam, da zaslužujem, da mogu, da hoćeš.....milijarde parola i opravdanja frca iz mene dok okrećem leđa svemu što želim i što jesam.
Pa sjedam na skale i puštam Suncu da se igra s mojom kosom.
Gledam valove, slušam zvona koja ispraćaju ljetna predvečerja i čekam te.
Zatvaram oči jer tako bolje vidim.
Odustajem danas od odustajanja zbog krivih razloga (a svaki je kriv).
Znam da ćeš me zazvati imenom i pitati gdje sam se to skrila (sigurno si opet sjedila na skalama) sa onim pogledom u očima.
Pa ćeš sjesti do mene s tišinom na usnama i osmjehom u srcu...možemo nas dvoje to...sjediti u moru tišine onog drugog a pustiti sve konope koji nas drže za kraj...

Otvaram oči i ispred mene je more. Džep prepun kamenčića i moje nemirne ruke.
Jedan za danas, drugi za tebe, pa jedan za sunce, još jedan za sutra...spajaju se želje i more.
Jučer sam tražila sebe u moru, vjetru, tvojoj kući, u igri kamenčića, u glazbi, vožnji, u trčanju za Suncem, u sutonu tako divnom da sam poželjela zaplakati.
Jučer sam zatvorila oči pred svakom sitnicom koju ne volim kod sebe i rekla od sutra ću to mijenjati.
Sutra ću tražiti sebe.
Oduvijek spajam u sebi te nespojive dijelove, ta stakalca tako lijepa (a tako oštra).
Pokušam, pa u strahu (ZAMISLI DA USPIJEM!!!!) odustanem..

Danas neću odustati.

Sjedim na krevetu i igram se sa Suncem.
Kupa me zlatom i smije se dok mi šalje zrake da me miluju svojom toplinom...pa me zove da gledam u njega.
Dok Ga tražim savija se moja kosa kao proljetna trava dok miriše na ljeto...jedan pogled i u meni ostaje obris topline koja rađa život...a na meni tvoje ruke.
Pa pogledam u ogledalo i vidim ženu koja piše ove riječi... pa se opet smijem (bitno da su slušalice na glavi), pa se moje oči raduju i pozdravljaju u prolazu.

Ja sam zlatna boja i oni topli dani života....

I tako sam savršena u svojoj nesavršenosti....

A tako obična, svakodnevna žena....

Opijena snom (dok po meni pada kiša) bježim iz ovoga grada.
Vani jugo danima, spaja se sa ritmom moje duše danas.
I ova kiša koja pere moje suze, koja me rađa nanovo i obavija maglom.
Danas sam sivo nebo i more puno pjene...trudim se protrčati ispod duge (koje nema).
Okus straha na mojim usnama i grop u želudcu.
Danas je jedan od onih dana kada su neki nepomični, prastari dijelovi moje duše krajolici kojima hodaju moje želje. Želim nestati, utopiti sve glasove mojeg straha i snove u more koje divlja, nestati negdje u spajanju neba i mora, da zauvijek postanem netko drugi.
Jer uvijek se vratim na početak.
Krugovi…Kad me takneš tamo gdje se bojim povlačim se brzo u svoju ljušturu.
Hoćeš li prepoznati moje boje?
Hoćeš li pratiti zvonce moga smijeha koji se skriva na prostranstvima od tuge?
I dok mi daješ sebe počimam shvaćati da se bojiš, baš onako kao ja...

Otvorili smo vrata, vrata za neka nova svitanja....Dođi....

Iz Splita me ispratila kiša, ona prava koja se spusti bez vjetra i zamota sve u vodu....
Samo vjetar i šum mora, nebo pokriveno oblacima tako blizu mene.
Tišina i bistri sati u danu prepunom kiše
Moja soba i želja koja buja u meni (tako želim da pada kiša noćas)

Dolaze neka nova (plava) svitanja...još malo, tek koji sat..

Sutra ću tražiti sebe...
Igrati ću se kamenčićima u plićaku
Hodati ću stazama koje znam
Gaziti ću mokru travu
Besciljno ću lutati i ispirati suze svojim morem
Sutra ću još malo tražiti sebe na nekim svojim škrapama...

Bit će...

Neka nova svitanja...

Spušta se noć i nebo dobiva boju čežnje.
Protežem se i gledam vino u čaši..crveno sa bljeskom sedefa i plamenom koji se igra u mojim zjenicama.
Što nas čeka u beskonačnim dubinama strasti?

Opija me vino i ne znam gdje sam to ...
Hodam al' ne prepoznajem zvuk svojih koraka...
Smijeh se skriva u pokošenoj travi u koju sam pala.

Ja sam vino na tvojim usnama....

Tiho te dozivam...pričaj mi o danu koji prolazi...
Kojim si ulicama danas hodao?
Kako mirišu jutra prepuna čežnje u tvome gradu?
Gdje se budiš? Jesi li još uvijek nemiran?
Kako bih htjela da te moje ruke bude...
Nas dvoje...u zagrljaju....negdje na pola ove udaljenosti koje ustvari nema.
Još jedan dan...jedan dan manje...

Pričaj mi onako kako znaš, riječima, smijehom i dodirom...
Pričaj mi o danima koji su blizu.
Igraj se mojim perlicama i prospi ih u pličine ispod svoje kuće...da ih više nikad ne nađem.
Sakrij ih u svoje dlanove.
Prekrij ih smijehom.
Odnesi ih sa sobom.

Naći ću ih uvijek u tvojim zjenicama kad ugledam bljesak sedefa u tvojoj želji...
Kada me želiš riječima, pogledom i dodirom...
Kada želiš da sam dio tebe...
Kad mi prijetiš onom tišinom koja me guta...

Pričaj mi...

Tražeći sebe javi se....Zemlja ovdje...Zemlja zove Tražeći sebe...Tražeći sebe javi se...

Danas sam negdje izvan dometa ovozemaljskih zbivanja.....još samo trenutak prije odlaska na spavanje.
Srebrni trag mog smijeha i zvjezdano nebo tvoga srca.
Takli smo neke čudne obale i nasukali se tamo.
Lijepo nam je.
Vrijeme koje dolazi....samo za nas dvoje...proljeće u zimi, ljeto i održana obećanja.
Nikad rečeno tek tako, da bude ispunjen trenutak tišine (tišina je dobrodošla katkad).
Planeti koje pomičemo, oseke i plime za nas dvoje, prostor za nove svjetove stvorene u raspadanju starih.
Pa se nižu dani...još malo...
I otvorit ću ti vrata s osmjehom na licu.

Nemir me zove bez glasa i kida cime....podivljalo more...stojim na plimom potopljenom mulu. Pa se penje more uz moja bosa stopala i zove...dođi, budi...dođi.
Spaja se nebo, more i otok, u svim nijansama sive, kiša poput sedefa, kapljice soli na mom licu.
Lutam od rana jutra (gonjena vjetrom u mojoj duši) i pokušavam vjerovati sebi, vjerovati tebi.
Slušam pjesmu borova i oblutke kako se sudaraju u pličini....
Brzo će ljeto (kad zaroniš bolje se čuje)..
Odem pa se vratim....sanjam u bojama.
Pa ne vjerujem danas svome srcu i sumnjam u svaki korak kojeg sam učinila.
Kako sam nestrpljiva i nevjerna ovih dana....more moje....
Pomiješale se boje, riječi i događaji davno prošlih dana i ovo sada....neriješene priče, nemogućnosti onoga biti i onoga mi...udaljeni glasovi i dani koji još nisu došli, dvor koji čeka da se vrate neki ljudi....odluke koje donosiš sada i sve prepreke koje imaš proći.....odluke koje donosim sada i sve prepreke koje moram proći....sve me to previše podsjeća na najveću laž mog života.
Pa mi dođe da razbijem staklene police i da u krhotine pretvorim svoje pomno čuvane i sjajne kristalne figurice....
GDJE JE TU ŽIVOT????!!!
I gdje sam tu ja?
Gdje sam?
Pa ti ne vjerujem danas. I bježim u pjenu, valove i plimu.
Tražim te u tragovima broda, oblacima, nebu iznad onih planina kojima se putuje k tebi (ili k meni), u tragu bure kojeg ćutim u ovom jugu.
Slušam riječi nekih nepoznatih ljudi, raščlanjujem maglu oko moga srca, tražim putove kroz mokru i hladnu obalu moga sna.
Pa te želim tako jako, do boli...stišćem svoje hladne ruke i hodam...hodam u beskonačnost svoje želje...
I kako želja jača, sve brže trčim u nekom drugom smjeru....da ti dokažem da ne trebam, da nisam, da dokažem sebi da mogu...da bi se opet našla na početku kruga.
A gdje sam ja to?
Danas želim vjerovati u put koji je odabran za nas...to je jedino što danas želim.
I nije važno gdje ćemo biti sutra...želim vjerovati u danas...
Gdje si?
Zašto te nema tu pored mene već danas? I zašto su moje ruke prazne?
Pomiješale se boje, riječi i događaji davno prošlih dana i ovo sada...
Ležim i gledam podivljalo, sivo nebo iznad Splita.... šutim....duboko u sebi ćutim dane koji dolaze.
Pa se bojim vjerovati u ono što znam, što ćutim duboko u sebi.
Hoćeš li prepoznati put do mene?
Hoćeš li znati držati moju ruku?
Hoćeš li znati hodati skrivenim putima moje duše?
I želiš li to?
Nađi me danas...ušutkaj strah svojim poljupcima, umiri more glasom...sakrij me među svoje dlanove...
Nađi me danas i uzmi ovakvu kakva jesam.... ja ću ti vjerovati.
Nađi me....

Budim se rano posljednjih dana....neobično za mene (spavalicu) kojoj uvijek treba baš tih pet minuta (navučem prekrivač na glavu i kažem da ću ustati za....odmah...ma kad izbrojim do trideset...evo idem).
Otvaram oči...gledam bunovno kroz prozor, vani je mrak. Koliko je sati? Ne mogu vjerovat: 4.40!!! A ja budna kao da je tko zna koliko.
Prvih par dana me čudilo buđenje u te čudne sate, ali brzo su doletjele želje i neke misli.
Kad se probudim prvi put oko 4.30 pogledam kroz prozor... ne nalazim ni naznaku Sunca.
Pa jako, najjače poželim ljeto...dane koji traju, sunce na koži i more. Ljeto prepuno mirisa i obećanja, ljeto nakon proljeća koje nosi neke nove ceste.
Ovih dana želja za ljetom buja u mom srcu, ponekad tako jaka da me boli.
Ljeto kao odgovor na sve zime ovog svijeta, toplina mora koja obavija moje tijelo, lijeno vođenje ljubavi na popodnevnom suncu dok se u zagrljaju skrivamo od svijeta, igra oblaka, izgubljene riječi pronađene na tvom stolu, dolasci i trajekti, vino i smijeh, rana ustajanja i plave zore, nebo prepuno zvijezda....
Pa se glasno nasmijem sama sebi i pošaljem dva poljupca u te rane sate...jedan u moje susjedstvo koji ide na adresu najhrabrijeg Anđela a drugi tamo daleko (valjda ga neće zadržati na granici?) na jedan usnuli muški obraz.
Do jutros sam bila sigurna da sam sama u tim satima...
Poslala sam poruku mom Anđelu da je dočeka ujutro kad se probudi.
Odmah si odgovorila šaljući mi poljupce i rekla si da mi već sat vremena želiš poslati poruku ali što ako me probudiš....
Bože dobila sam odgovor na pitanje zašto se budim tako rano...
Jer me zoveš, draga moja, da se probudim.
Vučeš neke niti a ni ne znaš to.
A ja te čujem pa se budim...
Tvoje misli prebiru po žicama moje duše pa skladaš neke nepoznate pjesme u meni.
Koliko te volim ...
Dok te gledam sinoć, lijepu i mladu a umornu, stisne mi se srce od boli i straha.
Pa ti kažem da te volim...iako ljubav ne stane u riječi...ma znan da ti to ćutiš.
Naše duše su zaista samo jedna duša. I kako samo znaju dozivati prijatelje u trenucima kad im je teško.
Dopisivale smo se jutros od 4.30 do 6, smijale se i (halo!!!) u te ure vodile dubokoumne razgovore o vođenju ljubavi, ljetu, MB memorije na mobitelu i muzici koju ću ti prebaciti na isti....
Pa zaspale sa osmjehom na usnama.
Kako malo treba za sreću....dvije duše...i ono nešto, nešto nevidljivo...ono nešto od srca do srca.

Jutros sam se probudila rano, kroz otvoreni prozor u sobu ulazi mrak. Gledam na sat...pet ujutro...pa još pola sata...opet mrak. Dizanje u šest...bosonogo tapkanje po stanu i puštam muziku.
Tako želim ljeto (mada više volim zimu), dane koji su dugi...da me u šest ujutro dočeka nemilosrdno dalmatinsko sunce....tako želim ljeto a ne ovu sivu zimu.
I dok vrtim pjesme i pregovaram sa sobom da li skuhati kavu ili ne...razmišljam o tebi u polumraku svoje sobe.
Svaki susret s tobom donosi mi pregršt perla, otkrivaju se predjeli do jučer skriveni u snovima.
Sve si mi draži....pa tražimo nove načine otkrivanja onog drugog.
Vrijeme ispred nas...pučina ispred našeg otoka, trag bure, juga, zraka sunca i bezbroj jedara, dupini ispred tvoje kuće u ljetnoj noći...i nas dvoje...
Naše priče su ponekad idiotarije, dječje pjesmice i glupiranja, stari vicevi, muzika.
Ponekad su životne, najvažnije, filozofiranje koje tako dobro leži tebi i meni.
Što li je to ljubav? Kako se voli?
Pa se upoznajemo polagano i ponovno, na načine na koje ja nisam imala priliku upoznati nikoga prije tebe.
Ti si moje čudo
Gledam te iz daljine i pitam se odakle ti odjednom...kako to ....
Pa se bojim da će biti kao svaki put do sada....pa bih pobjegla da zaštitim svoje srce (prekasno je, a ionako nisam kukavica).
Ti si moje čudo
Svaki put pronađeš put do mene i ne trebam ti reći što želim.
Govoriš meni poznatim jezikom.
Moje riječi tvoje su usne rekle.
Igramo se na iste načine i želimo do neba i natrag....pa opet...
Ti si moje čudo
Ne obećavaš brda i doline, ne zaboravljaš, znaš tražiti.
Znaš reći što osjećaš, znaš pokazati.... znaš se i bojati.
Ti si moje čudo
Bit ću hrabra i neću zatvoriti oči...dozvolit ću da se utopiš u njima i da vidiš svaku sekundu i svaki djelić moga užitka dok mi daješ cijelog sebe.
Biti će što treba...ni manje ni više...
Jer ti si moje čudo....

Sjedim na obali rijeke, gledam vodu koja nekuda žuri i osluškujem svoje srce.
Ali danas ne čujem ništa, svu snagu koju imam ulažem u jednostavnu radnju disanja (disati...sjećaš se valjda kako se to radi...udahni...izdahni...pa znaš...hajde ponovno....udahni...izdahni...).
Voda me okružuje i povlači se u neki hladni predio moje duše u kojem obitavaju strahovi i mirisi odlaska.
Vodi me u prošlost koja podastire sve do sada izgubljene bitke i hrani pohlepna, bezuba usta mojih strahova.
Kako ću bez tebe?
Hoće li me poklopiti valovi hladnih voda ili ću nekako isplivati?
I zašto ne mogu s tobom dijeliti one trenutke koje sanjam i živim posljednjih dana?
Danas sam se našla u procijepu vremena koji vodi u drugu dimenziju...u neke daleke svjetove.
I pitam se odakle ti tolika snaga i volja, dok ja spuštam jedra i plutam na moru bez vjetra.
Samujem danas, pokrivena mojom omiljenom dekicom i čekam čudo.
Danas po tko zna koji put odbijam vjerovati u sve lijepo i sve ružno što mi se događa.
Danas ću leći u vodu...neka me odnese gdje želi jer nemam snage niti znam kuda bih pošla.
Danas nemam želja...
Samo čekam čudo....

Sati koje smo proveli sinoć razgovarajući o svemu i ničemu, puno pjesmuljaka koji dozivaju moj smijeh.
U meni danas igra leptira i neki mirisi koje ne poznajem.
Znam to si ti....u svakoj riječi, u svakom neizgovorenom stihu, smijehu koji dodiruje sunce i raste pa me nosi kao val.
Sinoć smo se igrali pa bacali kamenčiće u more želja.
Ali tko je to bacio prvi kamen u naša do neki dan mirna mora?
Jedan tako kratki susret a sada smo ovdje i to ovako.
Prepoznavanje?
Valovi su razbili sve moje maske a bura je pokidala moje pomno čuvane haljine za posebne prilike.
Nevera koja te donijela istovremeno je odnijela moje svjetove i ostavila me golu, iskrenu pred tobom na poljima naših snova.
Prvi put u životu ne osjećam potrebu da budem definirana, da znam što mi nosi budućnost.
Po prvi put u životu mi svako moguće rješenje ove naše igre izgleda podjednako nemoguće i nevjerojatno baš kao i mogućnost da te više nema u mom životu.
Pa otjeram sebe, poznatu igračicu na sigurno, jer postoje neki putovi koje u ovom trenutku zasljepljena željom (a protkana strahom) ne vidim.
Znam da želim okusiti tvoje usne, da želim dati sve što jesam i sve što imam.
I znam da je tvoja želja poput moje.
Rekao si sinoć da je život prekratak da bi propustili takve trenutke i da ga oni čini vrijednim. I da se zaista ne doživi često osjećaj da se rasplineš na sitne šarene čestice koje lebde u zraku i miješaju se sa česticama osobe pored tebe...kako ga zoveš... doživljaj dubine svemira...
Želim te imati barem na trenutak...na cijelu vječnost, zauvijek.
Može li trenutak biti cijela vječnost?
I koliko je jako korijenje pušteno na poljima snova?
Da skočim zatvorenih očiju?
Sve drugo nema puno smisla.....
Pa se puštam i dok padam otkriva mi se neki novi svijet.

Večer koja se polako prikrada i WMP koji nasumice bira u moru pjesama i nikako da odabere onu koju očekujem.
Red smijeha protkan hladnoćom i usamljenošću koja me danas prati.
Sama sam u gužvi na cestama, u prevrućim i bučnim prostorima, na kavi s prijateljicama.
Čaša vina, poneki zaostali kolačić od prije neki dan i moje lijeno protezanje po kauču.
Dvije svijeće i njihovo predivno toplo svjetlo koje pada na mene (baš kako volim) a ja tražim pogledom zvijezde iza oblaka (jer znam da su tamo).
Razgovori s mojim Anđelom i njeni poljupci, moja sreća jer je tu...malo bliže.
Prazni hod mojih misli i dani kao biseri nanizani u najljepšu ogrlicu oko mog vrata (slušaju otkucaje mog srca pa mijenjaju boje prateći miris kiše).
Nedostaješ mi danas pa se čudim kako mi nedostaje nešto što još nemam.
Želim da tvoj glas razbije tišinu moje duše, da ne budem sama barem na trenutak, na cijelu vječnost.
Da zavrtiš ringišpil u mojoj glavi i da me odneseš negdje iznad ovih oblaka.
Možda nije pravo vrijeme?
I što je to pravo vrijeme uopće?
Možda ako najjače zaželim netko okrene i razbije svjetove svojim dahom.
Ili baš sve trebam sama uraditi?
A što ću sa svim onim snovima koje nosim u sebi?
Možda ako tiho šapnem Svemiru što želim....
Pada kiša po svjetioniku koji mi kazuje gdje živiš.
Možda...

Ako odeš nebo će na trenutak izgubiti onu boju tvoje duše.
I svijet će stati, neprimjetno na sekundu da se pokloni nekome tko je bio dio njega.
Najlakše je plakati....kažu neki ljudi, ali to i nije baš neka istina.
Ako odeš ostat će moja ljubav, sama i gola, koju kvasi kiša tisuću pitanja koja padaju na mene i bole, bez odgovora.
A suze neće donijeti kišu i onaj miris isprane zemlje, niti će donijeti mir.
Gubitak neopisiv riječima, praznina koju nitko neće moći popuniti i sve stvari koje nismo stigle uraditi.
Probudila sam se u rano jutro, vani je bilo sivo i prva moja pomisao jutros si bila ti.
Neprobuđena, zbunjena, pisala sam ti sms i onda se rasplakala na sekundu.
Tek na sekundu jer nemam hrabrosti za više.
Nemam hrabrosti za pogledati u sutra. Hoćeš li biti tu?
Želim otići u bolnicu, leći pored tebe i plakati satima s tobom.
Držati te za ruku.
Pričati gluposti.
Ukrasti svima.
A ja te ostavljam samu...
Pa te puštam da se koprcaš u toj tišini, jer sama moraš proći kroz ta vrata.
A tako te želim držati za ruku....
Red oko tvoga kreveta je velik i nema mjesta za mene.
Tamo su ljudi koji smatraju da imaju veća prava na tebe, koji traže načine da ozdraviš, da se vratiš.
Traže od tebe čudo, jer te vole na sve one naše sebične načine, onako kako jedino znamo.
Ja ti dajem svoje ruke da s njima učiniš ono što želiš.
Ako ti treba da se vratiš čvrsto stisni i ja ću te povući natrag najjače što mogu.
Ako ti treba da skupiš hrabrost za odlazak stisni još jače, ja ću te pustiti da odeš.
Sve neizgovorene riječi, sva razočarenja, sva tuga ovoga svijeta skupila se u tvojim očima.
Sve ljubavi koje nisi imala, snovi koji nisu stigli biti, ceste koje su čekale na tebe.
U labirintu smo, ne vidimo kraj, niti znamo kako izići iz njega.
Mračan je i iznad naših glava prebrzo se zatvara krug od divljeg bršljana, zaklanja sunce i uzima ono malo svjetla u polutami kojom hodamo.
Draga moja najviše me bole tvoje riječi...kad se otvoriš i kažeš da nikad nisi živjela onako kako si htjela.
Da bi sve napravila drugačije.
I kako si sigurna da je ova bolest tu da ti otvori oči...pa tvoj osmijeh i rečenica: Hm, mogao je Bog poslati i neku lakšu da to shvatim.
Kako su fino isprepletene niti naših života. Veliki majstor života tka naša platna, uzme nit iz tvoga i uplete je u moj, pa jednu iz moga u tvoj, pa opet i opet do trenutka u kojem više ne razaznajem čijih su života to niti.
Do buđenja u kojem shvaćam da sam slika složena od svih ljudi koje volim.
A ja opet sanjam dvije djevojčice, krezube i nasmijane u nekom polju kukuruza, u ljetno popodne.
Raščupana, divlja kosa, nove modrice na koljenima i isprljana odjeća koju su majke spremile to jutro za nas, nagnute nad nekim čudom koje smo pronašle....spremile smo ga u probijene džepove da ga bolje izgubimo na putu prema kući.
Jer ćemo tako sutra sigurno otići ponovo tražiti neko novo blago.
Blago koje samo djeca vide.
Uzmi me za ruku...i odvedi me.
Jer svaki dan koji prolazi i svaka sitnica koja se dogodi je još jedan razlog da te volim, da se mijenjam dok prebirem po ljepoti tvoga svijeta.
Uzmi me za ruku i odvedi tamo gdje nikada nismo bile (u polje kukuruza), zatvori oči dok dišeš pored mene na suncu koje grije naša tijela.
Uzmi me za ruku pa neka se naši životi isprepliću dok nas ima, ponesi dio mene a ja ću čuvati dio tebe.
I jedno stablo oraha usred žita. Ležimo ispod njega i gledamo još zelene plodove.
Kad li će biti spremni za berbu?
I postoji li uopće pravo vrijeme za to?

Nemirna sam, ne znam kud sa sobom, leptiriću u trbuhu, tresu mi se ruke, na samo jedan treptaj u mom oku pomislim...on je.
Da mi mjehurić od sapunice prsne pored uha mislim da bi oštećenje sluha bilo trajno.
Pa pokušam misli skrenuti na nešto drugo, pokušam raditi, malo se igram, slušam muziku, pa kartam, čitam....ništa ne pomaže.
Vrtim programe, mobitel stalno gledam, ugasim zvuk ostavim na vibraciji, pa hoće, pa neće.
Aj aj jaj šiparice!!!! A tek ti izdajničko srce moje, koje se u svom ludom ritmu raduje susretu s njim.
Povremeno skupim sebe u trenutak lucidnosti (kao ovaj) i onda uživam u tom slatkom osjećaju iščekivanja, u neznanju dana koji još nisu došli.
Pa se provlačim kroz ovu zimu moga života i grijem se. Gori ta vatrica ali već vidim požar koji prijeti utvrdama i mijenja krajolik naših života.
I pitam se što ću novoga saznati kad se sretnemo.
Na koliko se još načina mogu smijati?
Koliko sam ti nedostajala?
Hoću li ti reći da sam te sanjala ili će izdajica sram spriječiti taj pokušaj igre?
Što si radio ovih dana?
Koliko sam ti nedostajala, reci bez da te pitam, pričaj mi o svemu i ničemu. Igraj se riječima i smijehom, sličicama i vodom, dahom kojeg ćutim na svom licu, dodirom koji čeka i traži moje tijelo. Pokaži mi svijet, napiši najljepše stihove za mene, u trenutku mi uzmi sve što imam i pri tom me učini najbogatijom na svijetu.
Tu sam za sve najluđe snove ikad rođene u tvojoj duši, za sve riječi koje nikad nisu napisane, za ljeta i povratak kući.
Tu sam i čekam naše vrijeme.
Pa prolazi ovaj dan a ja se smijem svojim ludim snovima, pa se okrenem na drugu stranu i malo čvršće stisnem ukradeni dio sunca pa ga pustim.
Ne, ne trebaš tako čvrsto držati.
Bit će, znam da hoće.....jednostavno znam duboko u sebi.
I tako potpirujem vatru i kumujem rađanju novog svijeta....
I baš me briga što gori a vani je bura.
I baš me briga što neću moći ugasiti tu zvir.
Baš me briga...neka gori...