Tražeći sebe

Pozdravljam ovu godinu koja polako broji svoje zadnje sate....
Bila je to godina rađanja....jedno zubato sunce tu pored mene i jedno koje se dok pišem ove riči upravo rađa u Zagrebu. Dobro nam došli dragi naši Anđeli!!
Bila je to godina prepuna nevjerice..godina koja mi krade prijateljicu...moga lipog Anđela koji je sada u bolnici.
Ovo je godina svega onoga što nisam očekivala, svega onoga čemu se nisam nadala, smijeha i suza, nevjerice i lude radosti. Godina riječi, pronalaženja šarenih perli, kruna i tronova (sa kojih su neki sišli), novih prostora i nekih novih ljudi u mom životu.
Iznad svega ovo je bila godina ljubavi.
Ljubavi na tako puno načina (svih načina na koje živim).
Vratila sam se doma, onako kako jedino sam mogla....vratila sam se doma srcem.
Trenutak kad sam prvi put u životu uzela bratovog sina u naručje i rasplakala se...dok ga držim tiho mu moje srce govori...tu sam za tebe, uvijek i zauvijek...a on se smije i grli me, pa me mazi svojim ručicama dok spava zavučen ispod moga lica.
Onaj fini, neprimjetni prijelaz iz ljutnje i neprihvaćanja načina na koje žive meni neki bliski ljudi u ovo što sam sada. Nisam više ljuta....ali sam pomalo tužna jer shvaćam da nikad neće biti onako kako sam oduvijek sanjala. Neke tvoje riči i postupci i danas bole, vaša potreba da me stavite u okvire koji nisu po mojoj mjeri i vaše grubo, nedozvoljeno zadiranje u rijeku moga života...to me nosi dalje od vas. Dugo mi je trebalo da shvatim a još uvijek ne prihvaćam. Ah, te obitelji... i sada dok se spremam za Split osjećam tvoje oči i neizrečeno negodovanje jer nisam ona koju bi htjela za kćer. Uvijek nešto nedostaje...jedino što mi sada možeš prigovoriti (pa ne propuštaš to učiniti) je da sam stara a sama...i misliš li se ti udati ikada? A ja šutim jer znam da nema smisla (pokušavala sam dugo) podijeliti s tobom moje misli...jer se nikad nisi potrudila poslušati moje srce...ne namjerno ili zato jer me želiš povrijediti..ne. To je zato jer ne znaš drugačije. A ja sam žena toliko drugačija od tebe. Ono što nas vezuje je činjenica da obje pokušavamo živjeti najbolje kako znamo...ali nas istovremeno i razdvaja jer ti ne shvaćaš i uopće ne želiš vidjeti moje pute. Ponekad se dotaknemo u našim svemirima...samo ponekad...možda...kad prestanem sebe doživljavati u tvojoj blizini kao najveći neuspjeh čovječanstva ikad ...možda...ma sigurno...
Godina prijateljstva, godina u kojoj smo dijelile draga moja prijateljice sva ona beskrajna prostranstva za koja sam mislila da su samo moja. Virenje u svijet kroz tvoja razmišljanja, oči prepune smijeha, borba i odustajanje, vrijeme, sve vrijeme naših života koje smo utukle zajedno, kave i razgovori i onaj lipi konop kojim si vezala moje srce zauvijek, kojim si me promijenila i koji me čini bogatijom za jedan život.
Cijeli život nosila sam u sebi osjećaj da mi fali dio i uvijek sam ga tražila. U nebu, moru, u ljudima koji su bili pored mene. Grčevito sam željela pronaći to nešto, što mi ne da disati onako kako želim jer ga nemam. Pokušala sam na bezbroj načina ali nikad zapravo, nikad na način koji je jedini pravi. Pa sam pregovarala, ljutila se, povlačila u samoću, bila tiha i nevidljiva, davala očekujući čudo, bježala i dolazila....pa stala. Tišina u koju sam uronila u tom trenutku je bila nepodnošljiva...trenutak u kojem spoznaš sve ono što jesi...i bol nevjerice...zar sam to zaista ja? Jesam to sam ja...Pa po prvi put u životu ne zatvoriš oči pred istinom, ne popustiš bolu i želji da kreneš dobro poznatim stazama...jer samo ovaj život imam.
Jedini put kojeg sam mogla izabrati odveo me tamo gdje sam htjela biti cijeli život. Evo me...
Ne znam što me čeka u godini koja dolazi ali znam što želim.
Želim more snova, more ljubavi
Još jednu godinu u mom životu
Prijatelje oko sebe
Moju obitelj savršenu u svojoj nesavršenosti
Lito na Šolti
Dubinu mora dok ćutim sigurnost obale
Nove luke
Tvoje poljupce
Zagrljaje mojih Anđela
Pripadanje
Svoje mjesto pod ovim dalmatinskim suncem
Sve kave koje ćemo popiti
Vjetar u borovima
Škrapu toplu od sunca u ljetnoj večeri
Pogled sa one terase dušu dao za dočekivanje sunca tamo negdje desno od Splita
Smijeh i opijenost životom
Riječi koje život znače
Novi život stvoren samo zato da vidi i osjeti svu ljepotu koja nam se nesebično daje
Pjesme koje će me rasplakati ili nasmijati do suza
Vas koji me vodite do novih saznanja, trenutke nevjerice dok čitam vaše riječi, prepoznavanje sebe, smijeh i suze, i oduševljenost pronalaženja sebe u drugima..

Svim dragim ljudima želim puno ljubavi, zdravlja i sreće u Novoj 2008. godini i neka Vam donese more ljubavi, ono samo vaše more boja, riječi i tišine u kojima je srce doma.

Ovu godinu koja odlazi ispraćam notama i ričima pisme Smak svita TBF-a koja već danima izaziva provale smijeha u meni...jer smisliti ove riči...
Stvarno bliži nam se kraj....
A ja se pitan koliko astronomski mala je mogla bit ta šansa
al’ opet dobro da je danas na radni dan
a ja ću ostat doma uz hit dana Apokalipsa sa vašeg balkona
rezolucija perfektna
kristalan sound
surround all around when it hits the ground...
tududududtududududududu
Nema nam pomoći….
jer ovoliko ljubavi koje ima u ljudima i nesebična davanja sebe koja su skrivena pa zbog toga još veća….osmijeh i prepoznavanje…ruke i zagrljaji...i život u svim oblicima i bojama oko nas...
Nema nam pomoći... i baš nas briga imamo savršenu kompilaciju za kraj..
Veliki poljubac i još veći osmijeh...svima od mene...

boomp3.com

Ležim u narančasto-žutoj eksploziji boja ljeta (kroz zavjese se ponekad jasnije vidi). Kupaju me zrake sunca u svojoj izdašnosti i griju (toplina zime, iza zatvorenog prozora u sobi) i zovu me da se mijenjam, da rastem, da se smijem onako kako sunce zna.
Zatvaram oči dok lagano ispraćam posljednje dane ove godine, zatvaram oči da košmar mojih strahova ne pokvari savršenstvo trenutka, zatvaram oči da netko ne ukrade najdivnije snove koje sam ikad sanjala, zatvaram oči pred istinom....zatvaram oči tek onako.
I pitam se kako istovremeno mogu u sebi nositi tako oprečne osjećaje. I kako život daje i uzima istovremeno tako puno toga, cijeli moj život, pola duše i pjesmu...oseka i plima u vječnoj igri Mjeseca i Zemlje.
Nešto novo....
Radujem se jednom tako posebnom muškarcu, kojeg je donijelo slučajno preklapanje trenutka ljetnih dana naših života, onda kad sam najmanje očekivala (ima tu nešto-kaže on). Nastavljanje mojih misli riječima koje izgovaraš, odgovori na pitanja moje radoznale duše (životna, prava, bitna pitanja) koji su tako slični mojima, tvoje napisane misli, strahovi, želje i obećanja. Trenutak u kojem se nisi sakrio pred mojom tugom nego si uzeo dio kojeg ja tako teško nosim sama. Susreti u kojima znam što osjećaš i želiš bez da izgovoriš jednu riječ, bez da te vidim, kad jednostavno znam zašto si tu i zašto baš sada. Obećanja i skrivene (a tako slatke) prijetnje samim sobom (malo ja tebi, malo ti meni), igre i želje.
Bit ću strpljiva (kažu da strpljenje i kamen pretvara u zlato), jer vrijeme jedino zna kakve su boje naših krošnji u snovima koji još nisu sanjani. Slutim ih tek...dal' je to samo privid...strpljenja dušo, vrijeme će pokazati pute.
Nešto staro...
Neke snove mojeg života vrijeme je prekrilo prašinom, onom finom patinom koju ne želim skidati (ipak je vrijeme Gospodar plime). Neka fino prekriva sve dodire, sate, nedosanjane želje i ljubav koja nikad nije započela, nikad ostvarena i nikad završena jer danas mogu živjeti s tim... U prolazu, ruku pod ruku sa činjenicom da sam nepovratno promijenjena i da ću to pamtiti do kraja života. Danas s osmjehom na usnama izgovaram tvoje ime, ponekad onako prije sna ili dok sjediš pored mene, bogatija za jedan novi friž na svome licu, za zaraslu ranu dok se smiješim danima koji dolaze. I nema više iluzije, samo istina koja je lijepa u svojoj nesavršenosti i neželjenosti ishoda kojeg je donjela.
Nešto plavo….
Boja mora, dubine koje griju, koje me skrivaju od zvuka i pogleda, u čijoj se toplini kupam, tamo gdje sam kući od kad sam te prvi put vidjela i uronila u dubine tvoje duše. Ti si draga prijateljice moje more ljubavi, more radosti i mudrosti, more koje čini da ja još malo više budem ja, more suza i nevjerice, more u koje se skrivam da ne bih vidjela crtu oseke koja ti krade dane, koja odnosi moje najdraže stvorenje. Da znam, dok bude mene biti će i tebe u mome srcu...ali ja sam jedna obična, najobičnija žena, od tijela sazdana pa želim da budeš tu, da te dodirnem, da čujem tvoj glas. Sebični strah u meni, koji buja poput nevere, kida sve konope i potapa brodove koji su zakasnili naći zaklon, divlje nebo i neprepoznatljiva lica u izmaglici, ljutnja i razbijanje svijeta. Pa čudna bonaca nakon toga u kojoj jedino želim da ne patiš, da ti bude dobro, da si mirna, sretna, da si moje more zauvijek. Pa opet sve iznova, sa svakom stepenicom koju smo pale, sa svakim novim danom, sa svakom novom bitkom hodamo vjerujući u čudo. I ja te sebično ne puštam da odeš. Nemoj.... nemoj slušati moje sebične želje i ne gledaj moje jadno tijelo koje se boji za sebe, kako će preživjeti bez tebe. Gledaj moje oči jer one su moja duša. I kad su pune suza one te pozdravljaju i zovu da dođeš kući. I dok odlaziš šalju ti osmjehe i pozdrave za sretan put....pružaju ruke, donose poklone i smijeh. I kazuju ti sve ono što se riječima ne može reći.
Nešto crveno...
Boja koju sam skrila daleko ispod onih pastelnih kojima sam prekrivala svoje misli posljednjih godina. Crvena krv života, svijetla dok pulsira u mojim žilama jer me boli, tamna kao vino koje pijem s tvojih usana dok mi opijaš dušu. Crvena kao strast koju ćutim u svakom dijelu sebe, divlja želja za životom koji ruši sve pred sobom, za tobom, tvojim dodirom, za stvaranjem nekog novog života na ovom čudnom mjestu, za rušenjem koje donosi novi početak.
Koliko sam samo vremena provela uljuljavajući sebe u neke blijede slike, trudeći se da što je moguće više budem ono što nisam. Sve polagane vožnje, široke ulice, slike, skrivanja u mir i samoću, tišina....sjedim u eksploziji boja dok se vrte filmovi sa nepoznatim licima, dok mi krv glasno struji i viče...gdje si to bila? Sjedim u vrtlogu strasti koja me zove da se dignem, da skočim a ja zatvorenih očiju skačem u nepoznato. Oooo, ja sam ipak samo luda vozačica, strmim i zavijenim stazama kojima ne poznajem put, i nisam trenutak uhvaćen u sliku već sam voda koja stalno teče, mir i samoću trebam ponekad ali ja sam kad želim mirna i sama u gomili ljudi....i sve sam ali nisam tišina...ja sam nepresušno vrelo riječi i smijeha.
Kako ću danas proliti vino po dvoru moga djetinjstva, kako ću samo dozvoliti mojoj krvi da struji i pulsira u ritmu kojeg poznaje..
I kako sam prestala biti ona koja vječno čeka promjene a da to ni znala nisam.
O, kako je crvena i vrela moja krv...baš kao sunce. Ključa u meni sa svakom novom eksplozijom boja i tjera me da budem ono čega sam se cijeli život bojala....da budem ono što jesam u dubini duše...sanjar, borac, divljakuša, ljubavnica, samo svoja i tvoja cijela, smjehuljica, riječi...da budem još malo više ono što jesam....da tečem i da živim.

Sjedim na mojoj omiljenoj plaži, slušam tišinu Šolte i moje more, tek po koji zvuk ljudi koji su negdje okolo a tako nevidljivi. Oseka je ovih dana i more još jače miriše...na lažinu, sol i obećanja.
Ispred mene je pet otočića, malo dalje Veliki Drvenik, sunce polako silazi iza jednoga a ja se radujem svemu što mi donosi more.
Pa se smiješim, pa pjevam skupa s morem, pa se nadam pa se bojim.
Obući ću nešto novo, nešto staro, nešto plavo i crveno, pa ću radosno napraviti novi korak. Pa ću sanjati još malo više i vjerovati sebi. Igrati se riječima, igrati se rukama, igrati se s tobom one vječne igre zaljubljivanja i ljubavi.
I kao da me čuje, kao da ćuti moje strahove postaje glasnije pa me u toj igri dira...škrapa sam na obali i čekam moje more.
Tako si daleko a nikad nisi bio bliži. Kažu kad staviš prst u more povezan si s cijelim svijetom. Moj osmijeh veliki....s tobom nisam jer more ne oplakuje obale tvog grada. Kad se spojim online i kad moja IP adresa dotakne to more...onda se možda dodirnemo.
Svaki novi susret s tobom donosi nove luke koje treba vidjeti, neke nove snove koje treba sanjati. Na svako moje pitanje, na sve zakučaste igre riječi imaš prave odgovore, one koje ćutin kao svoje. I tvoj mi smijeh i riječi donose sve ono što sam oduvijek htjela. Ali nisi samo donio...odnio si nešto što je dugo bilo u meni. Vratila sam moru jednu krivu stazu kojom sam dugo hodala. Slobodna sam sada. Jer znam da bi na putu ostvarenja tog sna žalila jer nemam priliku pokušati s tobom. I onda bi se cijeli život pitala što sam propustila. I zato ti vraćam moje more jedan san (samo san).
Dok se vrime broji i zvono tuče četiri ure negdje iza mojih leđa, i dok čekam prvo svjetlo svjetionika ispod kojeg sjedim, more života donosi mi neke nove dane.
Koraci i želja da sigurna hodam, svjetlo koje me vodi doma, hladnoća koja se polako uvlači pod moju jaknu i već promrzli prsti....danas me cesta vodi negdje drugdje.
More moje donesi mi sve što želiš...jer samo tebi virujen...

Želja za nečim nedodirljivim (bezimenim a tako poznatim) odvela nas je putem starih maslina koje miluju u prolazu starim, kvrgavim rukama naših predaka u noći koja je mirisala na kišu, u noći koja dočekuje Božić.
Cesta, ti i ja. Glazba koju donosiš dok ti ja dajem osmijeh. Putujući sve dalje od civilizacije i svjetala grada bolje se vidi... iza nas je.
Trenutak dolaska i dok se ispod nogu otvara crna litica pod kojom vjerno čeka more u daljini svjetla nekog nepoznatog svjetionika koji kazuje put. Na kraju smo svijeta.
Poznato, sve poznato i toplo, sloboda da budem ono što jesam, neke niti protkane u mojim genima, neke škrape koje se ne daju oblikovati u ljepotu među nečijim nepoznatim rukama.
Miris kiše i tebe, poznati dodir čežnje i neka izmaglica koja obavija moje tijelo, tvoja blizina i smijeh. Dodir tvojih ruku kojim sve govoriš bez riječi, tražiš i zahtijevaš, naređuješ i moliš, uzimaš i daješ.
Zoveš me da izađem vani i tvoja ruka otvara vrata...dočekao me život u punini koju rijetko kad doživim, ona divlja sreća koja izmami suze na lice.
Rub litice ispod koje huči more, nebo tako blizu nas sa prvim kapima kiše, gola, škrta škrapa na kojoj čvrsto stojim u tvom zagrljaju i glazba...glazba koja je takla moju dušu.
Trenutak naših života kojeg smo proživjeli skupa na kraju svjetova, spoj neba, zemlje, mora, glazbe, mirisa kiše i nas na Badnju večer...dvoje izgubljene i nikad nađene djece koja traže dom, svatko na svoj način....

Naši su životi tek sekunda u vremenu svijeta.
Staze nam se dodiruju na pravim mjestima, u nekom pogrešnom skretanju, u čekanju ili želji, nekad tek virtualno u ovom svijetu u kojem sada pišem i živim. Ali svaki dodir nepovratno, na bolje mijenja moju dušu.
Dok ručice moga anđela diraju moje lice i dok priča nekim nepoznatim jezikom, pa se smije i opet i opet u rano jutro na svoj prvi Badnjak u životu ja smišljam neke riči za sve dobre ljude koji žive u meni.
Pa Vam želim sretan i blagoslovljen Božić i neka Vam godina koja dolazi donese puno lijepih iznenađenja na stazama života.

Oko mene kreativni nered kojeg sam napravila pakirajući poklone, kuća kao prizor iz filma katastrofe tipa Dan poslije, nespakirana i nespremna a trajekt je sutra rano ujutro...ali prazan list papira zove da pišem.
Slučajno sam večeras pročitala par riječi meni tako daleke žene, koju ne volim sresti ni u prolazu i kojoj nikad nisam rekla dobar dan ili poklonila osmijeh. Žene koja je pored njega, na mjestu za koje sam nekada bila sigurna da sam rođena da bude moje. Ne, ne, ovo neće biti post o tome kako sam shvatila da je ona sasvim dobra, nije kriva za sve što se dogodilo (što je točno) i slično. I dalje ne gajim neke pretjerane simpatije prema njoj jer zaista nije od žena kakve volim i cijenim. Ne volim je ali je nikad nisam okrivila za raspad mog svijeta jer ne vjerujem u teoriju o trećoj osobi (kad nešto vrijedi za treću osobu jednostavno nema mjesta). Ne volim je iz jednostavnog, sitnog, ljudskog razloga...zavidjela sam joj na onome što ima.
Trenutak u kojem su se dotakle neke sjene. Dok sjedim i slušam majstora stihova (lipa moja načelo me vrime), s toplinom oko srca i pokojom suzom pokušavam pretočiti svoje misli u neki suvisli tekst pa mi se čini da se sve odigralo prije par stoljeća i da nije bilo tako strašno. Kako je vrijeme dobar suputnik i kako fino otupi oštricu mača a da ne osjetiš trenutak u kojem je bol postala tek sitno zrnce pijeska u cipeli.
Sve naše ure, razgovori, dodiri i vođenja ljubavi, sve kao u snu, svi prvi put...danas mi se čine tako dalekim gotovo kao da se nikad nisu dogodili.
Sve suze (tvoje i moje), bačena u prašinu i pregažena obećanja, tvoje laži i varanje mene, godine odrastanja, more i neka poznata mjesta, tvoje stalno dolaženje, odlaženje i vraćanje - nema ih, nisu se dogodili.
Danas znam da se neke stvari jednostavno dogode baš onda kad im je vrijeme, Bog nas učini dodirljivim i ranjivijim nego inače, možda neki poznati miris ili davno pjevana uspavanka, možda neki čudni hir sudbine...mene je doveo takvu, tada i tamo, u tvoju blizinu.
Moj početak odrastanja. Prije tebe mislila sam da znam sačuvati svoju dušu, izaći iz nepovoljnih situacija možda malo okrhnuta ali cijela. Cijena koju sam plaćala bila je nemogućnost davanja sebe, nesebično i bez razloga, bila sam pjesma koja se ne pjeva bez razloga.
Bila sam žena koja sve može, ona kojoj ne treba pomoć, uvijek spremna saslušati, pomoći, dati, uspješna u poslu, u nekim izvana dobrim vezama, dobra kćer. I davala sam sve od sebe kako bi pomogla ljudima oko sebe da shvate gdje griješe, trudila se pomoći, nesebično dajući jedno veliko NIŠTA. A nikad se nisam upitala tko sam ja i što to činim, tko mi daje pravo da analiziram, kopam i dajem bez pitanja. I jako sam se trudila da ne čujem glas svoga srca. Ah, kako sam samo usavršila tehniku plitkog disanja i preživljavanja u močvarama svoje duše. A kako sam znala žaliti sebe...
Do trenutka kad si se pojavio u mom životu.
I ja sam odjednom dala sve što se može dati drugoj osobi.
Za uzvrat sam dobila nevjerojatnu mogućnost voljenja, osjećaje za koje sam mislila da ne postoje, dane koji su bili kao san, ljubav ispod zvijezda kad se u trenutku učini da je njihov sjaj ništa u odnosu na ono što se događa u tebi.
Uz to je došla moja ranjivost i prvi znakovi promjena koje sam onako usput ostavljala praveći se da ih ne vidim. Nažalost, ostala je moja nesposobnost da kažem ne kad sam to htjela i ogromna potreba da me voliš na bilo koji način, onako kao kad želiš nešto što nije za tebe. I tako je prolazilo vrijeme do trenutka kad si „zapravo otišao“. Ne nisi mi ti rekao, to mi je rekao netko drugi (tako tipično za tebe). A ja sam mirno, puna razumijevanja (tako tipično za mene) rekla dobro...dok su se rušili moji svjetovi, moje kule od pijeska, dok sam po prvi put u životu ostajala sama i gola pred sobom, sa svakom sekundom sve manje poznata sebi. I za trenutak iz ogledala me gledala neka nepoznata osoba, žena s očima sličnim mojim ali bez onog zlatnog sjaja.
Negdje sam izgubila sebe.
Dugo mi je trebalo da shvatim da se nisam izgubila tada kad si otišao a još duže da priznam kako sam oduvijek izgubljena i da je sve što se dogodilo u stvari blagoslov a ne kazna.
Dan po dan, smjenjivanje tuge i nade, traženje razloga koji ne postoje, analiziranje svega osim sebe, okrivljavanje i ljutnja, košmar ružnih snova, privatni pakao kad ti se svaki proživljeni dan čini kao veliki uspjeh. Sve to začinjeno tvojim dolascima i željom, mojom nesigurnošću i ogromnim strahom da ću se totalno i nepopravljivo raspasti ako prihvatim ono što nudiš.
Ali u tom traženju razloga polako sam počela otvarati oči i shvaćati da je moj obrazac ponašanja provučen kroz sve niti koje me pletu, u svakom odnosu, u svakom djeliću svijeta kojeg dotičem. I počela sam shvaćati da nema krivca, da jednostavno imam ono što jesam i da su moja nezadovoljstva posljedica neizrečenih osjećaja i gušenja neizgovorenim riječima. I da mi nitko nikada neće moći dati ono što trebam...osim sebe same.
Počela sam stidljivo govoriti ne, ispočetka ljudima koje bezgranično volim i poštujem (a to mi je bilo najteže) bojeći se da ću ih izgubiti ako ne budem uvijek tu za njih, nasmijana i spremna. I preživjela sam, volimo se danas još više na nekim novim razinama i u njihovim očima vidim sebe i njihovu ljubav i onda kad kažem NEĆU (bez izmotavanja i obrazloženja).
Pa sam zaključila da svijet neće stati ako ostanem kući kad sam prehlađena, da sam zamjenjiva u poslu (možda čak nekim boljim od mene) i da nisam svemoguća, da imam svoje granice..i danas kad se prehladim ostanem kući.
Odustala sam od pokušaja mijenjanja tuđih svjetova. Sada mijenjam samo svoj a uživam u dodirima onih drugih, tako drugačijih od mene a ako mi ne odgovara samo se malo odmaknem.
Putujem nekim neistraženim putovima za koje nisam znala da su moji i da su pravi. Danas se sve čini tako jednostavnim i prirodnim.
I ne, nisam završila svoje putovanje. Još se puno toga kovitla u mojoj duši, pitanja na koja još nisam spremna odgovoriti, razlozi koje ne razabirem, trenuci i moja ponašanja u kojima ne prepoznajem sebe. Ali smirit će se bure moje duše, pitanja će dobiti oblik i smisao iz kojeg će izrasti odgovor...neke dijelove sebe ću zauvijek odbaciti dozvoljavajući onim drugim da izađu na površinu. Znati ću voljeti sebe i druge onako kako vole ljudi koji poznaju nježne preljeve svoje duše.
Pa se radujem svakom danu i novim kamenčićima koje pronalazim, sama a po prvi put u životu zadovoljna i sretna.
I dok me zoveš danas popodne i govoriš kako dolaziš, ja ti sa osmjehom na usnama govorim da paziš kako voziš.
I znam da ne dolaziš zaista meni...i ono što je puno važnije.....ja ne želim da dođeš meni. Ja te ne želim više.
Ali ću do kraja života za tebe čuvati nike riči...jer da tebe nije bilo ja nikad ne bih pronašla sebe.

Uživam u toplini svog doma i ispraćam divan dan (druženje uz ručak, mali, slatki pokloni i veliki poklon od majčice, par zubatih osmijeha mog rumenog anđela, dva ukradena poljupca i iznenađenje koje smo priredili jednoj divnoj ženi)...jedan lipi dan prepun sunca je iza mene.
Pa vrtim po tko zna koji put ovih dana album Lee Dekleve i opet iznova ovu pjesmu.
Tako mi dobro leži ovih dana...
I'm going to take my time...I have all the time in the world...

boomp3.com

Otvoreno, plavo nebo mojih očiju, more i borovi koji me zovu...dođi kući.
Tvoj smijeh i vedrina dana koji me prate, naši sve češći i duži razgovori, loše skrivena želja i neke crtice još nedosanjanih dana koje nam nekako pobjegnu između riječi.
Dok pada noć u Splitu pitam se što sada radiš tamo daleko, u svom snijegom okovanom gradu.
Pa poželim da sam vjetar koji ti donosi ovu večer.
Dok hodaš ulicom igram se među granama prepunim snijega, skrivam se u tvom ulazu i donosim ti odjeke mog smijeha i mirisa da te prate skriveno ispod trepavica.
Čuješ li neku čudnu mješavinu zvončića, snijega i mora?
To se ja igram kamenčićima na obali našeg otoka.
Odnosim zvukove koraka koji dolaze tebi, prigušujem one koji hodaju usporedno sa tvojima. Poklanjam ti nove note za koje ne znam hoće li biti muzika tvoga srca. Pa preplašeno zastanem i puštam te da se vratiš poznatim stazama dok se krijem iza tvoje sjene.
Večeras ti ovako izdaleka nosim pregršt snova na dar... mirise mora i ljeta, tek naznake nekih budućih obećanja. Pa budim dane prepune sunca, zlatna svitanja i plave noći, prolijevam vino i ronim ispred nepoznatih litica tvoga života.
Igram se u tvojoj kosi, dodirujem ti lice i nježno ljubim tvoje usne. Grlim te, pa opet milujem nježno... igram se onako kako me more voli. Polako, nježno, ponovo, najnježnije... neka traje dok u meni gore neke nove istine.
Osjetiš li to? Ili zatvaraš vrata za sobom...
Misliš li na mene večeras?

Posljednjih tjedana, mjeseci i godina...polako sam sve sigurnija...

It's the terror of knowing
What this world is about

Hrabrost se rađa u srcu i samo oni koji ga imaju znaju kako je teško biti hrabar u trenucima kad izgleda kao da se cijeli svijet urotio protiv mene.
Ponekad su to gluposti na koje trošimo dragocjeno vrijeme svojih uvijek prekratkih života a ponekad su to odluke koje moramo donijeti da bi ostali živi, da se sutra prepoznamo u ogledalu kad prođe oluja ovog dana.
Ponekad sam bespomoćna i čini mi se da netko povlači konce mog života u smjerovima kamo ne želim poći, kao da se netko dobro zabavlja gledajući me kako se pokušavam otrgnuti i krenuti tamo gdje sam htjela.
Drugi dan je svijet pod mojim nogama i onda sam hrabra, najhrabrija od svih koji su ikada bili na ovom planetu i nema te prepreke s kojom se nisam spremna suočiti sigurna da ću je proći baš onako kako želim.
A onda dođe svitanje prepuno bure i hladnoće pa se pitam gdje je nestala ona hrabrost od jučer kad sam sa osmjehom koračala puteljcima moje duše. I gdje je nestalo ono znatiželjno dijete koje je lutalo tim stazama?
Pa se skrijem ispod maske, pokrijem dekicom i podignem visoke zidove između mene i svih ljudi...pa čak i onih koje neizmjerno volim. Pa potraje moje skrivanje koji sat, dan ili duže.
Često mi se čini da nisam hrabra, da popuštam svima i da moja bosa stopala gaze nekim putima koji nisu moji.
Da zbog straha pristajem na sve ono što nisam ja, pa mislim da bi mogla puno više da sam hrabrija, pa zašto opet hodam u istim krugovima i zašto, Bože zašto me uvijek vratiš na lekcije koje nisam dobro naučila.
I dok se tako samosažaljevam (u tome sam tako dobra bila) i plačem (i more sam pobijedila količinom soli) odjednom bljesne neka iskra u mom snu i onda sve shvatim...
Ja jesam hrabra, najhrabrija što mogu biti. Ne mogu se pomiriti sa nekim događajima i ne prihvaćam ih kao nešto što je moralo biti. Kad mogu i dok mogu borim se na sve načine koje poznajem. I kad plačem to je moj način da pokažem zube životu...jer mi se ne sviđa ono što si mi „poklonio“. I nikad ne odustajem od borbe. Ako ti se učini da sam posustala ili odustala budi sigurna da nisam. Samo sam zaključila da je hrabrije prihvatiti trenutnu situaciju i prilagodila sam se.
Dok ti se čini da ništa ne poduzimam ja bosonoga lutam gustom šumom, puteljcima koje prekriva mokra, mekana paprat i tražim nove načine za živjeti život kakav sanjam. Tražim ga dok me grane nenajavljeno udaraju po licu i ostavljaju ožiljke novih bora, kad nagazim na oštar kamen kojeg nisam primijetila i kad bol osjetim u mozgu kao ubod vrućeg noža, dok me plaše čudni zvukovi koji dopiru iz obližnjeg grmlja, kad mi se čini da nikad neću doći na stazu koja je obasjana suncem, dok se odmaram na nekom sunčanom proplanku prekrivena pokošenom travom...i dok se moji dani broje ja hrabro tražim sebe. Naučila sam da stvari često nisu takve kakvima se čine jer ih ukrašavam svojim željama i projekcijama koje prikrivaju njihov pravi sjaj, da je lako popustiti sebi kad na krivi način želiš dobiti ljubav a da treba puno hrabrosti za reći ne nekome koga voliš. Naučila sam da nije greška voljeti pogrešne ljude (JER LJUBAV NIKAD NIJE GREŠKA I NE POSTOJE POGREŠNI LJUDI) ali da isto tako ljubav nije očajničko traženje da te se voli, već stanje duše u kojem se prihvaća voljena osoba onakva kakva jest, bez vlastitih nasilnih poteza kistom preko već gotovog umjetničkog djela nečije duše. Učim se biti hrabra u iskrenosti, govoriti jasno a ne u šiframa, pa nestaje problem sa neshvaćanjem mojih želja. Učim se ne pobjeći od onih za koje znam da bi mogli postati dio moga svijeta zauvijek (čak i ako otiđu ostati će mene), nego ostajem pa jasno izgovaram svoje želje i snove iako to ponekad znači njihov sigurni odlazak. Učim se vjerovati svojoj intuiciji, onom tihom glasiću koji se javlja kad ga najmanje očekuješ, koji priča o budućnosti, viče ili me tjera, upozorava ili me gura da odem baš tamo. Naučila sam se da je najveće i najvažnije blago ulaganje u sebe. I sada živim onako kako sam htjela cijeli život. Hranim svoju dušu riječima ljudi koji su tako drugačiji od mene (a opet slični) i te me vaše riječi zovu da razmišljam, da pišem, otvaraju mi nove puteljke prema sebi. Ležim na suncu i puštam mu da se igra sa mojom kosom. Družim se sa ljudima koje volim, kave, priče i smijeh. Sretna sam kad im dajem barem djelić onoga što mi svakodnevno nude na ispruženim dlanovima. Učim, radim, sanjam. Ne čekam nekoga posebnog da mi pomogne sviti gnijezdo mojeg života već ga gradim sama (grančicu ovdje a kamenčić tamo). Radujem se tebi i nije me puno briga što će donijeti budućnost (jer znam da ne znam).
Mali, sitni djelići u prašinu rasutog ogledala u kojem sam se ogledala cijeli život...odnio ih je vjetar.
Neću kupiti novo...ogledati ću se u vašim očima. Tamo me obavija neki zlatni sjaj koji izvire iz svega što osjećate prema meni.

Nalijepila sam male i velike zlatne zvjezdice na prozore moje duše... posute zlatnom prašinom snova koju nikad neću isprati s očiju.
Sinoć su ih ruke jednog djeteta pokušale doseći i svi su uglas poviknuli: nemoj to dirati, vidiš kako su stakla čista. A ja sam ga uzela u naručje jer što su čista stakla u odnosu na dodir anđela. Moj najdraži zubati osmijeh, pogled prepun sreće, ispruženi prstić i ono što zna reći danas-jedno oduševljeno aaaaa. Sreća kojom je dodirivao zvjezdice prosute po staklima moje dnevne sobe, oduševljeni pogled i zagrljaj mog malog anđela vraća me u san koji živim.
Skrivena na obali gledam more. U zraku oko mene preglasan mir dok negdje daleko ispod obzora moje duše ćutim nadolazeću oluju koja tutnji punom snagom. Toliko toga odjednom, toliko promjena za koje ne znam da li ih želim ili ne želim….skrivene prijetnje ili možda naznake nekih novih i boljih obala u mom dobro uhodanom svijetu.
Saznanje da me očekuju velike promjene na poslu, ćudljiva raspoloženja mojih anđela, tvoja želja….sve se obrušava na mene u svakom udahu u svakom otkucaju srca.
Bura me miluje u ovoj hladnoj noći i dok ledi moje ruke puštam srcu da priča. Pa pokušavam sva nova događanja primiti s mirom, bez suvišnih zahtijeva i analiza pa se nadam da mogu biti drugačija i da ću tako prebroditi vremena očekivanja i neizvjesnosti koja su ispred mene.
Ovih dana me prati tvoj glas i riječi napisane samo za mene. I dok ti srcem pišem ono što ćutim dočekuju me tvoji odgovori koji plaše jer su iskreni poput mojih. Pa trebam vremena i odmak od tebe, da se smirim, da dani ublaže moje riječi, da današnji dan pokrije jučerašnji onom koprenom sličnom snu, jer tako otvorena nikad nisam bila. Ali onda nenadano nazoveš i nađeš me nespremnu, tako golu i ranjivu radi riječi koje sam rekla sinoć i pitam se osjećaš li to. Osjećaš li da ne znam što bi rekla, dok u meni kipte riječi koje pokušavam zaustaviti, pitanja koja plove mojim umom.
Do prije koji dan nismo znali da imamo iste snove i nije bilo razgovora koji mijenjaju oseku u plimu, planova za neka nadolazeća vremena ni odnosa s tobom koji me vodi nekim novim stazama.
Ali ponekad iz tebe naviru proturječnosti, tvoja opravdavanja (sebi se pravdaš a ne meni) a djelići sličica stvarnog života zovu da se smirim....kao more nakon bure.
Trenutni raspored planeta u našim životima...
Kilometrima si daleko i nisi sam.
Ja sam na obali sama.
More dolazi do mojih nogu, pa pobjegne i dok se igra okreće moje svjetove prepune šarenih kamenčića. Sjedim, osluškujem i gledam tu vječnu igru promjena pa pokušam predvidjeti hoće li mi more smočiti stopala. Ponekad pogriješim i za nagradu se budim okupana pjenom od soli. Ali kad poslušam pjesmu svojeg srca pogodim vrijeme i udaljenost.
Netko je rekao da se planete kreću (vjerovat ću na riječ). Jedino što sigurno znam je da će se ovo današnje promijeniti, da će sutra i u svim danima koji dolaze te planete biti na nekom drugom mjestu, u nekim novim odnosima.
Neka nam donesu more snova..... jer srce mi priča o ljetnim noćima na tvojoj terasi, crnom vinu, razgovorima koje nitko neće prekinuti i poljupcima

Ispremiješani tuga, umor i bijes, moji su vjerni pratioci ovih dana. Pokušavam odgonetnuti tko dovodi koga...možda me tuga čini umornom...možda bijes donosi suze...a možda umor donosi tugu.
Zašto su tu? Ne znam, ne želim kopati pa saznati, nije bitno, lažem, pa opet umor koji ne sklapa oči.
Umor mi oduzima boje, obavija moje tijelo koje postaje mekano i ne sluša, noge mi se zapliću o cestu a ruke ne prate moje misli.
Tuga mi ispire dušu i oči, vodni me i pretvara u neprepoznatljivu mrlju koja se suši na nekom zidu.
A bijes urla i viče, ne pušta me i ponavlja iste riječi, tjera me da lupam rukama po nevidljivom kavezu u kojeg sam stavila svoje riječi.
Razbit ću svijet večeras, upravo sada dok pišem ove riječi. On me budi, suši moje oči, navaljuje, gura i tjera me da se borim.
Borim se sa nekim oku nevidljivim demonima moje duše, sa svim propuštenim prilikama, 14 satnim radnim danima, tuđim kaotičnim svjetovima koje sređujem, sa uskakanjem i radom na tako različitim a istovremenim poslovima, sa svojim lažima, skrivanjima, prodajom loše robe za veliku cijenu.
Od svih je najgori. Ne donosi olakšanje i ne predstavlja bijeg. Samo muči moje umorno tijelo i tužnu dušu, poteže me za kosu, udara u ritmu moga srca i smije se mojim reakcijama. Olujna noć, bura kida škure. Sa svakom sekundom je veći i jači a ja se pitam kakav će sutra svanuti dan..

Prije par minuta dok sam vozila kući jedino što sam primjećivala osim kiše su svjetla semafora, zeleno i crveno.
Sjene razlivene po cesti sna.
Osjećaj zadovoljstva u meni, kao da ležim pored drage osobe umorna, topla, sretna, na rubu sna.
Polako mi se sklapaju oči i mekana sam poput tih svjetala koji se smjenjuju u svojim unaprijed određenim ritmovima.
Ponavljam, pa ponovno, pa opet...
Neke krugove kojima hodam prezirem.
U nekima uživam.
Neki su novi i oduševljeno čekam svaki novi korak.
A neke trebam razbiti.
Razliveno more, kiša, nabujala rijeka...svugdje oko mene večeras voda i tako sam nemoćna u borbi s njom.
Pa se puštam da me nosi i usput se pokušam uhvatiti za kakvu čvrstu površinu da me baš ne odnese predaleko.
Pa pričam priče i smirujem uzburkale vode svoje duše, mislim na kišu i život koji buja oko mene.
Svi šumovi, riječi, smijeh....večeras sam sjedila okružena gomilom ljudi u kojoj se pokušavam skriti od sebe.
Znam da se ne vidi moja želja...ali ipak želim, najviše želim jednu ruku u mojoj ruci i isprepletene prste.
Puštam bujici mojih želja da me nosi prema jednom danas tako dalekom mjestu.
Pa snivam ono što nemam, ispočetka, ispričano na razne načine i pomalo sam sjetna kao ova noć koja mi miluje obraze.

Riječi koje mi je sinoć rekla jedna žena, koje sam čula (pa vjerujem pa ne vjerujem) i moj smijeh koji skakuće i poput sramežljivog djeteta gleda ispod oka tu osobu koja mu priča.
Konfuzni snovi, jutarnja kava ispijena sa voljenom prijateljicom, red smijeha i red ozbiljnih priča, razmišljanja koja me prate i planovi za vikend.
Pada kiša i spojilo se nebo sa zemljom a ja sva obavijena kapljicama nekih novih obećanja.
Što manje strahujem više imam. Ne kompliciram i sretnija sam.
Ne opterećujem se ni onim što je danas zapravo između nas (a puno je toga).
Danas je već prošlost a sve što stoji između nas mrvica je koju čovjek koji zna što želi može bez problema otresti sa kaputa.
Oči su mi pune snova i predivne istine. Da, negdje oko mene postoje ljudi koji imaju dušu sličnu mojoj, koji razumiju moje zakučaste riječi, koji ćute suptilne promjene moga glasa.
Ti znaš plivati u mojoj sreći, zvukovi naših sličnih osmjeha trče istim predjelima i skrivaju se poput zaigrane djece.
I tražiš nove načine da izvučeš iz mene još smijeha a sigurna sam da znaš kako je tvoj glas dovoljan da ga izmami na moje lice. Pa pričaš i uživaš u meni, dok me miluju tvoje riječi i smijeh. I nije mi glupo kad dođe tišina niti je pokušavam popuniti reda radi. Tada samo šutim i puštam da prođe dok sanjarim o tebi.
Prate me obećanja dana koji dolaze. Sa svakim novim susretom donosiš mi pregršt darova, sve ono u čemu uživam, sve ono što sam ja. Priče nikad ispričane meni koje si uvezao u debele korice, čašu vina, dušu u medenjaku, bočicu koncentriranog smijeha, tisuću boja u prostoru oko sebe, kilometre i kilometre ceste, pitanja, daljinu koja se pretvara u blizinu, slučajnost i igru svjetla i tame, nešto iskonsko čemu ne razabirem oblik, neku istinu kojoj ne znam ime.
Ne muče me pitanja koja su se rojila oko mene prijašnjih godina. Apsolutno me ne zanima kuda me ovo vodi jer odgovor na to pitanje znam onoliko koliko nemam pojma. Zato ne želim i odbijam ispisati priču dana koji dolaze svojim riječima, željama ili strahovima jer za takve priče treba dvoje.
Svejedno je hoću li imati ono što sada želim ili će život okrenuti moje pute u nekom drugom smjeru. Ovo danas dovoljno je za sreću.

Dok sam živjela u obiteljskom paketu (tata, mama, braco, seka, pas) sv. Nikola je bio redovit (nije kasnio, zaboravljao i ispričavao se nedostatkom vremena) i kad bi se probudila pod jastukom bi pronašla čizmicu punu blaga...
Blaga namijenjenog djeci, čokolada i bombona svih vrsta i oblika, velikih šalica za mlijeko i kavu..ma svega.
Prošle dvije godine me zaboravio, valjda nije znao gdje stanujem. U tom vremenu u kojem je uspjeh bio preživjeti dan bez da izazovem ogromne arhitektonske pomake u svojoj duši jedna takva sitnica nije puno značila. A opet...ni šibu da dobijem.
Jutros se budim, rastežem po kući i kako radim popodne nigdje ne žurim. Pogledam za svaki slučaj pod jastuk, u kuhinju, u hodnik, preokrenem stan naopako-nema ništa. Pa kako to a znam da Nikola ima ključ od mog stana?
I nazovem bracu da priupitam kakvo je stanje kod njih i je li sv. Nikola posjetio njihove dvore.
Tamo je bio!!! Znala sam!!! Ma kako neće kad pouzdano znam da je jučer popodne kupovao u Tommy-ju!!!
Pa uvjerim samu sebe da nema veze što me je zaboravio i da sam ja velika cura. I prodam sebi priču kako ću dogodine imati nekoga tko će ostaviti čizmicu za mene, nekoga koga ću razveseliti ujutro hrpom beskorisnih i predivnih poklona.
Kad sam se razbudila zaključila sam da je dan savršen za obavljanje poslića koje odgađam danima (postolar i kemijska čistionica), skupim cipelice i jakne i sjurim se niz stepenice prema svom autu.
Kad sam bila na dva koraka do automobila začuđeno stanem i osmijeh me se razvuče oko ušiju.
BIO JE!!!!! Sa volana (preciznije sa poluge pokazivača smjera) visi velika roza čarapa!!!!!
Brzo, najbrže, ulazim i otvaram i pronalazim cijeli svijet šarenih papira, celofana, mašni...red čokolada, red bombona i jednog malog anđela jer zna da ih volim i da želim imati cijelu kolekciju...
Sjedim u autu i umirem od smijeha.
Kopam po torbici, tražim mobitel i zovem ali sv. Nikola ne odgovara na poziv.
Valjda ima još nedovršenog posla.
Par minuta kasnije zove me i smije se mome smijehu.
I dok je slušam kako priča gluposti (o spuštanju kroz dimnjak i slične SF priče) uživam u činjenici da sam bez obzira na godine koje imam njeno dijete.
Kako malo čovjeku treba za sreću.
I nazovem bracu da mu kažem i smijemo se skupa.
Jedna majka i njeno dijete, dva prijatelja, ljubavnici...ma stavite onu kombinaciju koja vam danas odgovara, puno smijeha i iskrena želja da obradujete svoju drugu polovicu-to je današnja formula uspjeha!
A što je vama sv. Nikola donio jutros?

Bio je dovoljan trenutak da prepoznam sve tragove prošlih života, onih davno ispričanih priča kad smo hodali jedan uz drugoga na početku svijeta.
Jedan pogled ispunjen prepoznavanjem, topla dobrodošlica tvoga osmijeha koji otvara vrata moga srca.
Nešto oko tebe, u mom osmjehu, u riječima koje su bile tako beznačajne, u ritmu noći, među zvijezdama, u povjetarcu...okružena sam tobom a da nisam ni shvatila kako se to dogodilo.
Zašto sam u tvom oku prepoznala odsjaje svoje duše?
I kako me čuješ, svaku ali svaku moju riječ i kako razumiješ i pronalaziš korita moga nepresušnog smijeha. I kako me slušaš i tražiš još mojih riječi a ja sam sva u riječima, sazdana sam od njih.
I kako je sve jednostavno, prirodno i glatko poput svile...razgovor s tobom, smijeh i pitanja...
Na trenutak smo se jedno drugome našli na putu. I putovi naših života zauvijek su se promijenili.
Tu sam, stojim pod nebom i vičem bez glasa i znam da me po prvi put u životu netko čuje i kad ne govorim.
Tu sam, sama sam i po prvi put u životu sam sretna. More, snovi, želje i ukradene jabuke smirile su neveru koja je godinama rušila moje kule.
Tu sam, stojim pred tobom bez očekivanja koja zamaraju i kradu draž i sanjam neke čudne staze u šumi koju ne poznajem.
U prohladnom i tamnom mjestu, pod stablima kojima ne znam ime, ispod sunca koje se skriva u krošnjama, mokrih nogu i hladnih prstiju pronašla sam paprat...zelenu, životnu, mekanu, raskošnu i vlažnu. I dok milujem njene listove i pričam joj priče ona se smije mojim ludim snovima, dira me po licu, ostavlja suhe listove u mojoj kosi...I prolaze sati i dani dok se moji uvojci isprepliću s granama a ja zaboravljam što sam bila i smijem se i ne vjerujem da smo postale jedno..ja i moja duša...zajedno.
Vidimo se....do slijedećeg susreta u svijetu koji ne postoji...
Sresti ćemo se u slijedećoj kiši koja pada po meni i hrani moje lude snove, u trenutku kad me najmanje očekuješ, kad budem sigurna da te nema više.
U svakom podjednako savršenom trenutku za hrabro i ludo uranjanje u slijepu ljubav.

Jutros, nakon neuspjelog dizanja na vrijeme (jedno deseti dan u kontinuitetu) dok sam kuhala kavu sa gropom u želudcu i tugom koja izvire iz svake moje pore odjednom sam shvatila. Od kad smo saznali da je stanje katastrofa ja ne spavam, legnem u pristojnu uru i onda se satima okrećem po krevetu, uspijem zaspati u rane jutarnje sate pa se naravno ne mogu probuditi kad sam namjeravala.
Postoji mnogo načina zabadanje glave u pijesak koje ja kombiniram onako kako mi dođe.
Jedan je dugo spavati-kad spavam (a ne sanjam ništa ovih dana) proguta me mrak i nesvjesna sam, sačuvana od ružne zbilje, bez suza i straha koji se smjenjuju s nadom i sreće jer sam te imala priliku upoznati, jer te volim i ti voliš mene, jer smo prijateljice.
Drugi način je raditi, raditi po cijele dane pa ne imati vremena za misli, osjećati kako napredujem, biti zadovoljna učinjenim...ali na kraju takvih dana gricka me misao da uzaludno tratim naše vrijeme.
A treći način je pokušavati se zaljubiti, igrati se u inat odlascima, živjeti ljubav kao jedini put...i u tom slatkom iščekivanju, oduševljenju ili izgubljenim bitkama zaboraviti sve.
Posljednjih dana jedino što ti želim dati je svoje srce i osjećaje onakvi kakvi jesu. Zaista mislim da nema smisla biti tužan i plakati već se radujem svakom susretu s tobom i nosim ti pregršt smijeha i ljubavi. A ti daješ još više i svaka tvoja riječ i pogled je prepun ljubavi. Jedna si od rijetkih kojima vjerujem, čije riječi čujem onakve kakve su izašle iz tebe, vidim sebe u tvojim očima onakvu kakvu me doživljavaš.
I dok se smiješne zgode u mom „ljubavnom“ životu smjenjuju nevjerojatnom brzinom, smiješ se skupa sa mnom i rugamo se neuravnoteženom životu, glupostima kojima cijedimo svoju dušu. S tobom sam se naučila smijati tim malimvelikim željama i događajima koji me prate i dočekujem ih sretna jer to znači da živim, da se borim, da uživam. Naučile smo se smijati smiješnom imenu koje si dala svom tumoru, prihvatile da je on dio tebe, da su to stanice tvoga tijela (ha, ha divlja strana tako pitome žene)...a znamo i plakati kad je teško.
Neke tvoje riječi nose mi suze, kao sinoć...ali ne suze tuge nego sreće. Kad si mi poslala MMS i kasnije riječima opisala kako se osjećaš...prvi put u životu je pala moja teorija o našim malim, privatnim svjetovima u kojim živimo.
Uvijek sam mislila kako svatko od nas na svoj način vidi svijet oko sebe, da postoji milijarde odvojenih pogleda na sunce, more, ljude.
I onda opišeš kako se osjećaš dok gledaš svijeću koja gori u adventskom vijencu a ja čitam i ne mogu vjerovati da čitam svoje riječi, svoju dušu.
Mala sam kap u ovom svijetu, nemam snage koliko bi htjela pa neću zamjerati sebi moje načine guranja glave u pijesak. Tu su i oni su mehanizam kojim pokušavam usporiti vrijeme.
Njima dobivam mogućnost još više uživati u vremenu koje imam s tobom a istovremeno mi ne dozvoljavaju da zaboravim koliko teško prihvaćam stvarnost.
Tu su kao mali kamenčić u cipeli koji žulja a istovremeno te podsjeća da si sretan jer nisi bos.

Pada kiša i ja sanjarim....svaka kap je dio sličice, jedno pitanje, jedan osmijeh i puno želja.
Izležavam se, ništa pametnoga i korisnog ne radim, grijem se i premještam po kutovima stana i mazim se s kišom. Ona mi priča neke davno zaboravljene priče, pjevuši tiho na uho, zadirkuje i tjera me da maštam....a moje želje i snovi tako bezobrazno dobri i iskreni. Pa me nagovara, pa moli i onda zašuti na trenutak pa se opet javi. Ne odustaje.
Čežnja...
Danas razmišljam i sanjarim o tebi, tebi kojeg ne poznajem dobro...kako je to biti u tvojoj blizini, o razgovorima koje nismo vodili. O kavama i šetnji, snijegu i Šolti.
Pozivi, poruke i uzbuđenje, leptirići u trbuhu, iščekivanje susreta s tobom, važne rasprave na život i smrt, oduševljenje svakim novim saznanjem o tebi.
Opijenost pričama u ovakvim kišnim poslijepodnevima i zamagljeni pogled na svijet kroz kišom okupan prozor.
Želim slušati kako pričaš o svojim putovima, želim da me zavedeš i osvojiš riječima, pogledom, osmijehom. Da se naježim kad me pogledaš, da se bojim i istovremeno da te divlje želim.
Danas bi htjela da si mi bliže, da si dio mog života i da sam ja dio tvog.
Dozvoli mi da te zavedem tako da na trenutak zaboraviš sve putove kojima si išao prije mene.
Tvoj glas i smijeh...Kako miriše tvoja koža...kako ljube tvoje ruke... kakvog je okusa tvoj poljubac....kako vodiš ljubav..
Plava svitanja, umorne a sretne oči, ispraćaji na vratima u rane jutarnje sate.
Gledam te iz daljine ali ne prepoznajem te u gomili ljudi, smiješim se iza ugla i pitam se hoću li ikad saznati...
Na koji način voliš? Kako zvučiš ujutro kad se probudiš?
I dok pišem ove riječi smješkam se i želim tako želim...da okreneš moj broj.

Pitanje...Zašto tako reagiram na pojedine riječi, ljude ili događaje?
Zašto baš tada kad su se u istom danu ili par trenutaka prije dogodile veće stvari i na njih se ne ljutim, nisam tužna ili razočarana?
Jedna sitna stvarčica večeras, nešto što sam primijetila (ali ne u trenutku kad se događalo nego nakon) me tako razočarala, a ubrzo zatim postajala sam sve ljuća i ljuća.
Na koga? Na sebe naravno, nego na koga drugoga!!
Zašto? Jer ...........milijun i još jedan odgovor na to pitanje zašto izroni takvom brzinom iz mog mozga i dodatno podgrije u meni sve dileme, optužbe i gluposti-sve ono što ne želim biti. Jer nisam trebala uopće to učiniti, jer mislim da sam sada smiješna, jer je očito da ja to želim više, jer se ponašam kao djevojčurak od 13 godina, jer nisam dovoljno dobra, jer, jer...
Pa se probam smiriti, prestati mahnito slagati moguće odgovore u glavi, pretpostavljati razloge, smišljati scenarije i pokušam odgovoriti na pitanje zašto tako reagiram. I naravno osušiti kosu jer se osjećam kao da me netko polio loncem vode po glavi.
Ležim i pokušavam smisleno izbaciti iz sebe ono što osjećam, uobličiti tu bezličnu masu kaotičnih emocija iz sebe, dati odgovor.
I onda nanjušim miris svijeće mog adventskog vijenca, zapalim cigaretu i nasmijem se i poželim dobru večer onoj meni koju već neko vrijeme pokušavam ispratiti na neki daleki put ali ta žena nikako da ode.
Ona ja s kojom sam živjela dugo vremena se ljuti. Ljuti se jer je nova ja bila neoprezna, pokazala osjećaje, bila otvorena i sad me kljucka.....zašto si to napravila, nisi trebala, sad vidiš da je to bilo glupo.
Pokušavam joj reći da me nije briga i da prestane pričati priču neutemeljenu na dokazima. I onda se argumentima nabacujemo kao političari u predizbornoj kampanji...sve pršti od parola, obećanja boljeg života i puno loše prikrivenih laži.
Bože, kakva idiotarija pa tko to može gledati!
I dok tu nesigurnu profesionalnu političarku puštam da priča polako se slažu perlice u današnjoj kruni (perje je odletjelo) .
Istina.....
Prošao si večeras pored mene a ja sam to shvatila tek kad si otišao.
I vjerojatno si me vidio ali se nisi javio.
A zašto se nisi javio?
Odgovori na pitanja ovog tipa obično su jednostavni i ne odgovaraju mi....a idu otprilike ovako....nije osjetio potrebu javiti se. Ne, nije imao vremena ili nije te vidio ili neko drugo objašnjenje.
Jel' mi sad bolje?
I dalje mi je jednako žao što se nije javio, ali nisam više ljuta na sebe. I kosa se osušila, baš kao da nije bila mokra prije pet minuta.
Kad te sretnem opet ću napraviti isto, moje će se usne razvući u iskreni osmjeh iz kojeg se vidi da mi je drago što sam te vidim.
A ako ponovno „izgubim“ samo se nadam da će predizborna kampanja moje ofucane političarke biti kraća i tiša...