Nalijepila sam male i velike zlatne zvjezdice na prozore moje duše... posute zlatnom prašinom snova koju nikad neću isprati s očiju.
Sinoć su ih ruke jednog djeteta pokušale doseći i svi su uglas poviknuli: nemoj to dirati, vidiš kako su stakla čista. A ja sam ga uzela u naručje jer što su čista stakla u odnosu na dodir anđela. Moj najdraži zubati osmijeh, pogled prepun sreće, ispruženi prstić i ono što zna reći danas-jedno oduševljeno aaaaa. Sreća kojom je dodirivao zvjezdice prosute po staklima moje dnevne sobe, oduševljeni pogled i zagrljaj mog malog anđela vraća me u san koji živim.
Skrivena na obali gledam more. U zraku oko mene preglasan mir dok negdje daleko ispod obzora moje duše ćutim nadolazeću oluju koja tutnji punom snagom. Toliko toga odjednom, toliko promjena za koje ne znam da li ih želim ili ne želim….skrivene prijetnje ili možda naznake nekih novih i boljih obala u mom dobro uhodanom svijetu.
Saznanje da me očekuju velike promjene na poslu, ćudljiva raspoloženja mojih anđela, tvoja želja….sve se obrušava na mene u svakom udahu u svakom otkucaju srca.
Bura me miluje u ovoj hladnoj noći i dok ledi moje ruke puštam srcu da priča. Pa pokušavam sva nova događanja primiti s mirom, bez suvišnih zahtijeva i analiza pa se nadam da mogu biti drugačija i da ću tako prebroditi vremena očekivanja i neizvjesnosti koja su ispred mene.
Ovih dana me prati tvoj glas i riječi napisane samo za mene. I dok ti srcem pišem ono što ćutim dočekuju me tvoji odgovori koji plaše jer su iskreni poput mojih. Pa trebam vremena i odmak od tebe, da se smirim, da dani ublaže moje riječi, da današnji dan pokrije jučerašnji onom koprenom sličnom snu, jer tako otvorena nikad nisam bila. Ali onda nenadano nazoveš i nađeš me nespremnu, tako golu i ranjivu radi riječi koje sam rekla sinoć i pitam se osjećaš li to. Osjećaš li da ne znam što bi rekla, dok u meni kipte riječi koje pokušavam zaustaviti, pitanja koja plove mojim umom.
Do prije koji dan nismo znali da imamo iste snove i nije bilo razgovora koji mijenjaju oseku u plimu, planova za neka nadolazeća vremena ni odnosa s tobom koji me vodi nekim novim stazama.
Ali ponekad iz tebe naviru proturječnosti, tvoja opravdavanja (sebi se pravdaš a ne meni) a djelići sličica stvarnog života zovu da se smirim....kao more nakon bure.
Trenutni raspored planeta u našim životima...
Kilometrima si daleko i nisi sam.
Ja sam na obali sama.
More dolazi do mojih nogu, pa pobjegne i dok se igra okreće moje svjetove prepune šarenih kamenčića. Sjedim, osluškujem i gledam tu vječnu igru promjena pa pokušam predvidjeti hoće li mi more smočiti stopala. Ponekad pogriješim i za nagradu se budim okupana pjenom od soli. Ali kad poslušam pjesmu svojeg srca pogodim vrijeme i udaljenost.
Netko je rekao da se planete kreću (vjerovat ću na riječ). Jedino što sigurno znam je da će se ovo današnje promijeniti, da će sutra i u svim danima koji dolaze te planete biti na nekom drugom mjestu, u nekim novim odnosima.
Neka nam donesu more snova..... jer srce mi priča o ljetnim noćima na tvojoj terasi, crnom vinu, razgovorima koje nitko neće prekinuti i poljupcima
Post je objavljen 15.12.2007. u 09:08 sati.