Ležim u narančasto-žutoj eksploziji boja ljeta (kroz zavjese se ponekad jasnije vidi). Kupaju me zrake sunca u svojoj izdašnosti i griju (toplina zime, iza zatvorenog prozora u sobi) i zovu me da se mijenjam, da rastem, da se smijem onako kako sunce zna.
Zatvaram oči dok lagano ispraćam posljednje dane ove godine, zatvaram oči da košmar mojih strahova ne pokvari savršenstvo trenutka, zatvaram oči da netko ne ukrade najdivnije snove koje sam ikad sanjala, zatvaram oči pred istinom....zatvaram oči tek onako.
I pitam se kako istovremeno mogu u sebi nositi tako oprečne osjećaje. I kako život daje i uzima istovremeno tako puno toga, cijeli moj život, pola duše i pjesmu...oseka i plima u vječnoj igri Mjeseca i Zemlje.
Nešto novo....
Radujem se jednom tako posebnom muškarcu, kojeg je donijelo slučajno preklapanje trenutka ljetnih dana naših života, onda kad sam najmanje očekivala (ima tu nešto-kaže on). Nastavljanje mojih misli riječima koje izgovaraš, odgovori na pitanja moje radoznale duše (životna, prava, bitna pitanja) koji su tako slični mojima, tvoje napisane misli, strahovi, želje i obećanja. Trenutak u kojem se nisi sakrio pred mojom tugom nego si uzeo dio kojeg ja tako teško nosim sama. Susreti u kojima znam što osjećaš i želiš bez da izgovoriš jednu riječ, bez da te vidim, kad jednostavno znam zašto si tu i zašto baš sada. Obećanja i skrivene (a tako slatke) prijetnje samim sobom (malo ja tebi, malo ti meni), igre i želje.
Bit ću strpljiva (kažu da strpljenje i kamen pretvara u zlato), jer vrijeme jedino zna kakve su boje naših krošnji u snovima koji još nisu sanjani. Slutim ih tek...dal' je to samo privid...strpljenja dušo, vrijeme će pokazati pute.
Nešto staro...
Neke snove mojeg života vrijeme je prekrilo prašinom, onom finom patinom koju ne želim skidati (ipak je vrijeme Gospodar plime). Neka fino prekriva sve dodire, sate, nedosanjane želje i ljubav koja nikad nije započela, nikad ostvarena i nikad završena jer danas mogu živjeti s tim... U prolazu, ruku pod ruku sa činjenicom da sam nepovratno promijenjena i da ću to pamtiti do kraja života. Danas s osmjehom na usnama izgovaram tvoje ime, ponekad onako prije sna ili dok sjediš pored mene, bogatija za jedan novi friž na svome licu, za zaraslu ranu dok se smiješim danima koji dolaze. I nema više iluzije, samo istina koja je lijepa u svojoj nesavršenosti i neželjenosti ishoda kojeg je donjela.
Nešto plavo….
Boja mora, dubine koje griju, koje me skrivaju od zvuka i pogleda, u čijoj se toplini kupam, tamo gdje sam kući od kad sam te prvi put vidjela i uronila u dubine tvoje duše. Ti si draga prijateljice moje more ljubavi, more radosti i mudrosti, more koje čini da ja još malo više budem ja, more suza i nevjerice, more u koje se skrivam da ne bih vidjela crtu oseke koja ti krade dane, koja odnosi moje najdraže stvorenje. Da znam, dok bude mene biti će i tebe u mome srcu...ali ja sam jedna obična, najobičnija žena, od tijela sazdana pa želim da budeš tu, da te dodirnem, da čujem tvoj glas. Sebični strah u meni, koji buja poput nevere, kida sve konope i potapa brodove koji su zakasnili naći zaklon, divlje nebo i neprepoznatljiva lica u izmaglici, ljutnja i razbijanje svijeta. Pa čudna bonaca nakon toga u kojoj jedino želim da ne patiš, da ti bude dobro, da si mirna, sretna, da si moje more zauvijek. Pa opet sve iznova, sa svakom stepenicom koju smo pale, sa svakim novim danom, sa svakom novom bitkom hodamo vjerujući u čudo. I ja te sebično ne puštam da odeš. Nemoj.... nemoj slušati moje sebične želje i ne gledaj moje jadno tijelo koje se boji za sebe, kako će preživjeti bez tebe. Gledaj moje oči jer one su moja duša. I kad su pune suza one te pozdravljaju i zovu da dođeš kući. I dok odlaziš šalju ti osmjehe i pozdrave za sretan put....pružaju ruke, donose poklone i smijeh. I kazuju ti sve ono što se riječima ne može reći.
Nešto crveno...
Boja koju sam skrila daleko ispod onih pastelnih kojima sam prekrivala svoje misli posljednjih godina. Crvena krv života, svijetla dok pulsira u mojim žilama jer me boli, tamna kao vino koje pijem s tvojih usana dok mi opijaš dušu. Crvena kao strast koju ćutim u svakom dijelu sebe, divlja želja za životom koji ruši sve pred sobom, za tobom, tvojim dodirom, za stvaranjem nekog novog života na ovom čudnom mjestu, za rušenjem koje donosi novi početak.
Koliko sam samo vremena provela uljuljavajući sebe u neke blijede slike, trudeći se da što je moguće više budem ono što nisam. Sve polagane vožnje, široke ulice, slike, skrivanja u mir i samoću, tišina....sjedim u eksploziji boja dok se vrte filmovi sa nepoznatim licima, dok mi krv glasno struji i viče...gdje si to bila? Sjedim u vrtlogu strasti koja me zove da se dignem, da skočim a ja zatvorenih očiju skačem u nepoznato. Oooo, ja sam ipak samo luda vozačica, strmim i zavijenim stazama kojima ne poznajem put, i nisam trenutak uhvaćen u sliku već sam voda koja stalno teče, mir i samoću trebam ponekad ali ja sam kad želim mirna i sama u gomili ljudi....i sve sam ali nisam tišina...ja sam nepresušno vrelo riječi i smijeha.
Kako ću danas proliti vino po dvoru moga djetinjstva, kako ću samo dozvoliti mojoj krvi da struji i pulsira u ritmu kojeg poznaje..
I kako sam prestala biti ona koja vječno čeka promjene a da to ni znala nisam.
O, kako je crvena i vrela moja krv...baš kao sunce. Ključa u meni sa svakom novom eksplozijom boja i tjera me da budem ono čega sam se cijeli život bojala....da budem ono što jesam u dubini duše...sanjar, borac, divljakuša, ljubavnica, samo svoja i tvoja cijela, smjehuljica, riječi...da budem još malo više ono što jesam....da tečem i da živim.
Post je objavljen 29.12.2007. u 15:16 sati.