Tražeći sebe

Nekako mi se Božić polako prikrao ove godine...nisam ga očekivala kad evo ga pred vratima...
Jedino što želim ove godine za Božić je da ga provedem s voljenim ljudima i da ih volim svaki dan sve više i više...bez opreza, ludo i iskreno...onako kako jedino vrijedi....

Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide, pogledaj u mene
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe, pogledaj u mene
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe
Moj lipi anđele, pogledaj u mene
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe

Obećala sam ti da neću plakati s tobom, da neću plakati zbog tebe.
Rekla sam ako budem trebala imam cijeli život da te oplačem a sad ću se smijati s tobom.
Danas sam pogazila svoje obećanje...tvoj poziv i suze koje ćutim kroz slušalicu...gubimo bitku i ne mogu vjerovati u to. Jednostavno ne mogu. Čekam čudo dok se ti polako opraštaš od mene, od svih ljudi koje voliš, dok brineš da sve ostane sređeno iza tebe.
I kako da ti kažem da možeš sve srediti ali da će tvoj odlazak izazvati takav kaos u svijetu koji dodiruješ?
Blago onima koji ne znaju, koji se mogu zavarati i vjerovati. Nas dvije znamo što te čeka.
Nikad više nećemo otići na more, smijati se i svađati, nećeš mi biti kuma na vjenčanju i nećeš držat moju dicu, nećemo ostarjeti zajedno.
Sve je kristalno jasno poput današnjeg dana.
Poput tvojih suza.
Dok sam se vozila kući sunce se igralo sa zemljom, kroz staklo me dira i zove da ga gledam. I kroz prozor vidim jedan tako savršeni zimski dan.
Danas nemam mudrih niti blesavih odgovora na tvoja pitanja, strahove i nade, nemam načina da ti pomognem onako kako bih voljela. Želim te dotaknuti, dati ti dio sebe, uzeti te i sakriti od svih, od tebe od sebe, od Boga. A ne smijem, ne mogu i ne znam.
Vjerujem da svaki događaj u našim životima ima smisao ali ja ga danas ne vidim. Vidim samo tebe, sjediš pored mene večeras uz more i plačeš a ja šutim i želim te zagrliti.
I pitam se znaš li koliko si promijenila moj život na bolje.
I zašto baš tebe Bog želi?
I nadam se da znaš da se na mene uvijek možeš osloniti, da sam tu uvijek i zauvijek.
More huči večeras u Splitu, noć je hladna a nebo je tako daleko i suzdržano.
Ali sunce mi je reklo da ćemo se opet sresti. U svakom budućem životu...
Biti ću tu pored tebe i držati te za ruku..
Kad odeš molim te, molim te čekaj me. I nemoj me zaboraviti.
Nemoj se ponovno rodit puno prije mene...jer znam da ćemo se prepoznati..onako kako se prepoznaju srodne duše

Nisam znala što bi od dosade, igrala sam se na netu, slušala muziku, gledala TV, i onda te pokušala naći.
Upoznali smo se ovo ljeto, pričali, smijali se, onaj neki osjećaj u zraku...sve je to trajalo par sati jedne zajedničke večere. Sutra si otišao kući (u drugu državu) a meni je ostao onaj lipi osjećaj da još ima muškaraca koji mogu dotaknuti moju dušu a da ni sama ne znam zašto.
Našla i poslala par riči...nisam dozvolila sebi baš previše razmišljanja (ili nepotrebno kompliciranje jednostavne radnje od sebe same) kombiniranja i seciranja onoga što će moje riječi značiti, hoće li misliti, odgovoriti, neće...ma baš me boli briga... uobičajena ja bila je nadglasana. Pa što ako pokažem što želim!
Prošlo je par dana, vidim da nije dostavljeno i zaključim da ne koristiš dotični program. I kažem sebi ... dobro.
Ali moje iznenađenje sinoć i razgovor s tobom....mogu samo reći...Oh my life is changing everyday…every possible way...
I baš je dobro što je tako i baš je dobro što ne znamo što je iza slijedećeg ugla

To bi bilo bolje. Neke staze, neka vrata, neki ljudi nikad neće biti naši, iako ih je makar i najmanje mreškanje vremena moglo učiniti našima. Bačeni kamenčić koji je pao malo prije ili malo poslije.
Pogledala ga je, stajao joj je jako blizu, njih dvoje sami u tami, a ona je znala da se nikada neće sasvim riješiti onoga što joj se dogodilo te noći na kraju proljeća, ali to je bilo u redu. Morat će biti u redu. Moglo se s tim živjeti, moglo se živjeti i s mnogo gorim stvarima.

Malena je ime tanga
Almudena Grandes


Vjerujete li u efekt leptirovih krila? Ona priča da kad zamahne krilima ovdje na drugom kraju svijeta izazove vjetar razorne snage.
Često nismo svjesni našeg utjecaja na svijet oko nas. Jedan osmijeh, neke riječi, ljutit pogled u prolazu, poljubac na kiši...ponekad su posljedice puno dublje no što se čine na prvi pogled.
Ponekad se pitam tko je u ovom trenutku bacio kamenčić i uzburkao vodu moga jezera. Namjerno? Ili uopće ne zna kako je utjecalo na mene? Na tebe?
Neke želje koje su bile sve u tom vremenu danas su poput sna, kao sjećanje na dane kad si bolestan, tek blijede kopije života kojeg sam živjela tada. I koliko god se trudila dozvati svu snagu sreće, tuge, ushita ili straha ne ide. Ostaju samo sličice koje su gradile mene, koje su me dovele tu gdje sam sada.
I boreći se sa sobom, nagovarajući sebe da vjerujem u tadašnje istine (u one staze za koje sam mislila da su moje, držeći kvaku baš tih vrata i gledajući tvoje oči) shvaćam da sam izgubila bitku i pobijedila u isti mah. Jer kamenčić je pao ili malo prije ili malo kasnije i otvorio neka druga vrata. A ja sam i ne znajući prošla kroz njih.

Danas sam more oko moga škoja, dobronamjerna i sigurna samo kad me ne gledaš. Ako pogledaš vidjet ćeš pjenu i igru, niske oblake koje vjetar brzo progoni nebom, pokoju kap kiše na nemirnoj površini mora.
A zašto me gledaš onda kad znaš da ću se skriti od tebe i svijeta?
Danas sam kao vrijeme koje me prati od jutros (pomješam sve tempere i eto me). Jugo koje se igra s tvojim licem. Ponekad ti dozvolim da vidiš sunce, ali se često predomislim i navučem opet oblake na nebo. Zavaravam, spajam more i nebo, udaljavam ili približavam svjetove da bolje zametem svoj trag.
Ako mi dođeš preblizu u trenutku ću te prevariti i oplakat ću tlo pod tvojim nogama, smočiti te do kosti.
Zašto se ne igraš s nekim drugim?
I dok bježiš jedino o čemu sanjaš je povratak na tu obalu koja te ljuti, previše traži od tebe, prebrzo, prejako....smiješno zvuče tvoje riječi opravdanja a isprike ljute.
Sada sam smijeh koji skakuće niz stepenice, zvecka zvončićima i skriva se po prašnjavim kutovima ove napuštene kuće. Zovem te da se igraš, da me tražiš, da me želiš ali kuća odjekujem mojom pjesmom u kojoj tebe nema više.
Znaš li da se igram mili? Da želim vidjeti kako se koprcaš u svojim izmišljotinama i da nestrpljivo očekujem daljnji rasplet davno smotanih konopa. Svako malo izroni po koji grop. Neki se daju razmrsit a neke ću hladnokrvno otkinuti, druge ostaviti neka te guše i dalje.
I zašto me tražiš kad kažeš da me ne trebaš? Dolaziš baš onda kad mi više nisi potreban, samo da dokažeš sebi i meni da sam još uvijek tu za tebe, da se ništa nije promijenilo.
Za par minuta biti ću rijeka suza, isprati ću sve maske sa svoga lica...
Hoćeš li me prepoznati?
Zvuk koraka na balaturi koje miluje noćni povjetarac pozdravljajući stranca na skalama.
Osmjeh na mome licu i čaša crnog vina, noćni razgovori, žudnja i dodiri, ljubav i jutro.
Netko drugi pod mojim rukama, na mojim usnama, u mom srcu...
Prije nego pođem spremiti ću sve odigrane igre skrivača, podmornice, lutke i autiće, lopte i rekete, ispisane spomenare, pjesmice, brodiće od papira, kauboje, indijance i konje, papiriće od bombona, sličice životinjskog carstva, izranjavana koljena, laštike, Alan Fordove....
Spremit ću više od pola naših života u prašnjavi kufer kojeg ću skriti najdalje od sebe.
Što ćeš učiniti kad shvatiš da me više nemaš?

Ponekad se zapitam...U danima kad od posla nemam vremena za udahnuti.
Ali negdje duboko u mom srcu čujem glasić koji ne prestaje, bocka, dira tamo gdje sam najslabija..
Who's gonna drive you home tonight?
I kad ti bude teško i kad si nezadovoljna i kad ne znaš kuda sa svojim rukama?
I kad prštiš smijehom i snovima, prepuna ludih, najluđih ideja i idiotarija, dječjih pjesmica i blesavih recitacija..
Who's gonna pay attention to your dreams?

Kao klinka često sam gledala oblake i pokušavala im dati oblik, smisao, iščitati iz njih neku poruku koju mi nebo šalje.
Najviše sam voljela one velike, daleke, bijele ljetne oblake koji se u popodnevnim satima pojave na nebu. Baš kao šlag.
Danas više volim nebo bez oblaka. Nebo u zimsko predvečerje kao ovo danas, u Splitu, sa burom u pozadini.
Moja kamena Dalmacija...
Mosor, Kozjak i Biokovo dobiju onu meni najdražu ljubičastu boju, nebo zelenkasto-plavo-ljubičastu a uši, ruke i nos onu modričastu boju (rani znakovi smrzavanja).
I lutam onda praznim ulicama Splita, vozim se prema suncu koje tako brzo zalazi, grijem se na nekim pjesmama koje su duboko u mojoj duši.
Ili sjedim i gledam nebo kroz prozor i pratim kako se mijenja dok se na njemu ne počnu pojavljivati prve zvijezde.
Pa se sjetim ljetnih zora koje sam s prijateljima dočekivala na Šolti, trenutka izlaska sunca, one zlatne, zlatne boje mora ljeti.
Noći provedene u jednoj maloj vali na Šolti, bez mjeseca i sa milijardama zvijezda a nebo crno baš kao i more. Tišina i savršeni trenutak spoja čovjeka i prirode.
Kupanja po buri na pola Šoltanskog kanala i valova tako velikih da od njih ne vidiš brodicu iz koje si skočio u more...i podivljalog oblačnog neba iznad mene.
Ranog ljeta i sutona, tople plaže i mraka koji obavija moje tijelo, mora koje me zove.
Pogleda na nebo kroz slamnati šešir dok se lijeno razvlačim na škrapi i nepristojno, nepristojnog sunca koje me grije i budi u meni kojekakve misli i želje.
Ljetnih popodneva, igre zraka svijetlosti koje ulaze kroz stare škure u sobu mojih roditelja i crtaju čudne likove po zidovima.
More i pogled prema nebu iz dubina, poziv zrakama da dođu, da pobude moju maštu.
Ono što spaja sva moja neba, zrake sunca i dubine mora je divlja, nagla i neobuzdana sreća koja izvire iz mene.
Sreća izazvana životom, koja raste svakim udisanjem, svakom pjesmom, susretom, nevjericom da postoji toliko ljepote oko mene, promjenama. Sreća zbog sreće, bez „životno važnog“ događaja, sreća kao jedini način zahvaljivanja na poklonjenom životu.
Pjevam na glas sa slušalicama na ušima (a nisam baš sigurna da sam pretjerano muzikalna jer su me moji uvijek zezali da će me prijaviti na koji izbor tipa Super Nova blabla Star itd a pri tom se kese), vičem i pričam sa sobom, smijem se i dok ovo pišem.
I ne želim stati. I neću stati. Dokle god budem živa.
Jer jedino što ostaje za nama su trenuci sreće koje smo dali natrag svijetu oko nas.
Ostaju jedino osjećaji dijeljenja, pripadanja, naklonosti, razumijevanja.
Kad shvatiš da si mali, mali dio ovoga čuda a opet najvažniji ne možeš odoljeti da se ne osmjehneš.
Ukrcajte se na vrtuljak...definitivno ponekad zna biti mučno i u jednom trenutku si siguran da ćeš ispasti...ali kad se usredotočiš na ono oko vrtuljka shvatiš da je njegova brzina nedovoljna i da Svijet i dalje postoji ali u puno ljepšim bojama...i zabacite glavu i pogledajte u nebo...iz njega ćete pročitati sve što poželite.

Draga opet sam došao samo da tebe vidim...I nemam riječi..
I opet sve, opet sve na istome..
Ti ne znaš kako mi je kad nisam s tobom...
Ostaje...
Zašto si svaki put sve ljepša i ljepša
Jer svaki put, svaki put sam ti usput...
Ti koja jedina imaš ono nešto
tek usput ....
tako posebno, uzbudljivo
Samo još priče stare slušam kako ponavljaš
Zar ti se da?
Tvoj slatki glas poput najljepše muzike ostavlja me bez daha...
Neću tvoje mazne dodire
Noću čekam samo da te sanjam
Potrudi se više
jer to je dosadna, naporna priča
od skupih riječi al jeftinog kiča
Ovoga trena smeta me da
Sada si ovdje, a sutra tko to zna.
Bez tebe ne ide..
Parole, parole, parole
Parole, parole, parole
Parole, parole, parole
Parole, sve same parole, prazne parole
Tvoje oči i tvoj vrat ...a ispod... ne, ne usudim se ni pogledati...
I opet sve, opet sve na istome...
Ja volim i tvoju dušu
ostaje....
ne, nisam kao drugi
Jer svaki put, svaki put sam ti usput...
Ali tvoja koža...
tek usput....
....poput svile
A sutra je sve po starom...
Nekoj drugoj ponavljaj.... sve iznova....
Ne govorim i zato da ti se uvaljujem...oprosti.... glupe li riječi
Neka bude dragi sad po mom
uz mirise ruža slatke riječi još postaju jače
kakva šteta što ništa ne znače ..
Nježno primakni me, takni pri tom
Što mi to vrijedi kad ostaješ pri svom...
samo ti...
Parole, parole, parole
slušaj me
Parole, parole, parole
Parole, parole, parole
volim te....
Parole, parole, parole
Parole,sve same parole...prazne parole...

Rivers feat Fiumens & Massimo

...i neka bude dragi sad po mom....

Mislim??!!! Halo!!???
Osjećam se kao da idem na sastanak, ludo zaljubljena u tipa koji me čeka, leptirići u trbuhu, mučnina, ne sviđa mi se kako izgledam, kako mirišem, mislim da je to neka varka i najradije bi ostala doma i pokrila se dekicom preko glave i ostala tako kojih stotinjak godina.
Trnoružica....molim probudite me kad doktoriram...
Glupo, glupo i još gluplje.
Trenutak kad sva moja novostečena je pada u vodu i ostaje samo ona oduvijek poznata, nesigurna djevojčica. Ma ja to ne mogu, ma nisam tako pametna, sposobna bla, bla, bla...
Ajde da se sredim i prestanem histerizirati..pa idem samo na ugodan razgovor (službeno prvi put) sa mojim mentorima (koji su iznimno dobri šefovi, cijene me i pomažu koliko mogu) da vidimo što će reći za moju još nerazrađenu temu doktorata.
Ali ja histerično printam radove koje sam pronašla, printer je upravo krepao, nemam dovoljno papira (pa printam na već iskorištenim listovima...haha to će im se svidjeti jer i oni stalno to rade), pušim, pijem tko zna koju kavu od jutros i bojim se.
Jer oni temu poznaju milijun puta bolje od mene, jer se nisam dovoljno pripremila, pokušavam naći knjige sa fakulteta (sva sreća da sam ih ostavila kod roditelja jer bi inače i to nosila sa sobom), jer....
I dok ovo pišem i dok se polako prikrada taj tren kad ću pokucati na njihova vrata odlučila sam zatvoriti oči i skočiti.
Tko zna možda i doktoriram u doglednoj budućnosti.

Kada pada u Splitu ovako kao danas, ja pjevam, hodam i sanjam u ritmu kiše.
Sve je sivo, spojilo se nebo i more, sve je mokro, vlažno, izmijenjenih obrisa, zamagljeno kao staklo, a sve je živo.
Provlačim se kroz današnji dan kao kroz mokru travu i gdje god da dođem ostavljam svoj svjetlucavi trag a trava me zove da se povaljam u njoj, da se do kraja smočim. Svaka grana krije iznenađenje, puno više kapi nego li očekuješ koje padaju iz svih smjerova.
Ne volim kišobrane, volim kišu na svom licu kišu na tijelu, na usnama.
Ne volim zidove, okvire i brane.
Ne volim laži, glumu i maske.
Volim bujice, vodu u bilo kojem obliku, vodu tihu a tako jaku. Onu koja mijenja obrise naših života a da ne primjećujemo, onu koja oblikuje sve što joj se nađe na putu.
Ona pere i nanovo rađa, daje utočište od ovoga svijeta kada ti je puno, hladi i grije (već prema tvojoj potrebi). Ona se smije tebi, smije se sebi, smije se s tobom i u tome čuješ glas anđela čuvara.
Razbija sve ono što si godinama gradio baš u trenutku kada to možeš podnijeti.
Ona te nosi kroz uzbudljivu životnu igru, vesla s tobom u istom smjeru, postaje duboka kad trebaš preći prepreku skrivenu u plićaku rijeke.
Ona skriva tvoje suze od svijeta i nudi ti sebe kao ispriku.
Ona je ponekad nepredvidljiva, ne odgovara ti njen smjer pa je napustiš na neko vrijeme i odeš daleko, najdalje da je ne vidiš. Ali nakon nekog vremena prišuljate se ponovno blizu i oduševljenje bistroćom, okusom i mirisom je još jače.
Godinama se pokušavate ukrotiti, ja tebe ti mene....ja bi da tečeš ovim smjerom, ona bi da idemo tamo...
Ponekad sam ja rijeka a ti si oblutak kojeg pokušavam smrviti, ponekad si ti more koje me proguta i udara o škrape.
Ono što se nikad ne mijenja je ljubav koju osjećamo.
Jučer smo se srele i ja sam rekla...kad samo čuješ što sam učinila....
A jutros si mi prvo poklonila jedan magnetić za hladnjak a nakon toga sebe.
Na njemu piše: Prijatelj je netko tko razumije tvoju prošlost, vjeruje u tvoju budućnost i prihvaća te danas onakvim kakav jesi.
I onda si rekla: A sad pričaj i nasmijala si se smijehom anđela čuvara...
Sretan put prijateljice (znam da se bojiš aviona)...i budi uvijek moja voda, ona koja neprimjetno ali odlučno svojom ljubavlju mijenja moj svijet, mijenja mene.

Često kad zatvorim oči vidim jednu cestu u burnoj, zimskoj noći. Nebo je čisto, nema mjeseca samo bezbroj zvijezda. Ja u autu, prigušena svijetla kontrolne ploče, muzika koju volim. Toplo je oko srca i ja radosna vozim predjelima iz mojih snova, mog života. Vožnja me smiruje, putovanje me raduje, cesta me vodi tamo gdje sam željela doći.
Povremeno kad pogledam oko sebe ne prepoznajem krajolik, ne snalazim se i pitam se gdje sam ja to.
Ponekad ne prepoznajem lice koje me gleda.
Poput djelomičnog gubitka pamćenja sutradan se toga ne sjećam. Ili mi slike budu obavijene izmaglicom pa ne izgleda tako strašno.
Ponekad sam bijesna i hučim, pokušavam razbiti škrape koje su tu od pamtivijeka, prijetim snagom koju nemam, lažem i skrivam se među oblucima...tiktiktiktiktiktik ulovi me, znaš li gdje sam...i pitam se otkud sad odjednom ljeto i kako sam se to našla na obali.
A ponekad ostanem bez prijevoznog sredstva pa klipsam po suncu koje mi ispija zadnju nadu da ću uspjeti.
Čudni su naši puti kojima hodamo kroz život. Često ne znamo kako smo se našli na njima, čude nas likovi koje susrećemo na najčudnijim mjestima u još luđe vrijeme. I najčešće nisam spremna tj. još nikad nisam dospjela na pravo mjesto u pravo vrijeme.
Kao da kasnim ili brzam u fazi za onim što bih htjela.
Da dodam gasa ili da malo usporim?
Ako budem dovoljno spretna hoću li uhvatiti dugu?
Ako se još malo potrudim hoću li bolje proći na toj cesti?
Jedino što nikad nisam pokušala je ono što možda trebam više od svega. Upaliti sva četiri, stati sa strane i ...otvoriti prozor, izbaciti noge kroz isti, pojačati muziku do granice bola, zapaliti zadnju cigaretu u svom životu i uvući dim duboko u pluća.
I dok ispuštam dim gledati svijet kroz izmaglicu i smijati se ovako kako se smijem sada, dušon i tilon...
Sretna sam
Stala sam
Vidim sebe
Tražim onako kako znam
Jer život bi trebao biti radost, bez opterećenja s donošenjem odluka, kajanja zbog učinjenog ili propuštenog. Samo je jedan a velike stvari traže borbu svim raspoloživim a meni prihvatljivim sredstvima: ljubavlju, strpljenjem, iskrenošću, razumijevanjem, prijetnjom, laži....
Dozvoljene su sve pogreške ovog svijeta ako nisu smišljene s namjerom da povrijede nekoga.
Dozvoljeno je pasti ako dobiješ nepovoljan odgovor, izgubiti moć govora, zaboraviti kako se plače, ne napisati ni riječ koju godinu, živjeti a biti mrtav.
Dozvoljeno je boriti se na sve načine. Mamiti, obećati, dati, nasmijati se, pomaziti, gledati onako kako se gleda samo odabrane. Dati cijelog sebe pa i više od toga, nestati u zagrljaju, pretvoriti se u vjetar, obaviti ruke i noge oko tvoga tijela kao što grli more, ostaviti.
Izgubiti i nikad više dobiti, nikad ne imati ono što želiš, plakati, cijenkati se sa životom, ponuditi više nego li imaš.
Dobiti i biti lud od sreće, ne moći vjerovati da se to čudo događa tebi, baš tebi, biti sposoban pomaknuti gore jednim pokretom, ne spavati noćima a danju biti sposoban sve odraditi.
Samo ne žuri, reci srcu da ima vremena...
I nikad se nemoj zaboraviti smijati, onako kako se smiju djeca...

Ima jedan svijet gdje živjet' bih htjela
ima jedan svijet gdje riječi su djela
u tom svijetu živi čovjek od soli
sjajom sunca rođen, kamen kojeg volim
Iz njega čujem glas bez riječi
ćutim snagu ovog tijela
ja slaba, svakodnevna kroz igru riječi
sve bih htjela
Voliš me nježno, znam, to si ti
tako mi trebaš, trebaš mi ti
u jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi, a riječi su djela
oprosti molim te, vrati me
svijetu mom


Ne znam zašto mislim da moram biti hrabra i da nemam pravo na scene, suze ili tugu. Ne znam zašto se toliko bojim pokazati koliko mi je teško.
Ne znam zašto se svaki put nasmijem kad bi ti najradije pokazala koliko sam krvava ispod kože.
I onda izgledam sasvim drugačija od onoga što jesam. Kao netko tko može sve sam.
Zavidim ljudima koji to mogu i ne smatram ih manje vrijednima. Dapače obrnuto, mislim da su to osobe koje znaju do krajnjih granica, punim plućima živjeti.
Ne mogu ti reći i pokazati ono što zaista želim jer se bojim. Ne mogu jer oduvijek od sebe tražim da preživim sve sama, podignute glave, jer sam naučila ne pokazivati koliko me boli i koliko se bojim.
Nisam hrabra i ne mogu sve sama. Trebam pomoć u sitnim, svakodnevnim stvarima, trebam je i u onim velikim, životnim. I mada izgledam kao netko tko zna gdje ide i zašto, ja to nisam.
Ja sam dijete izgubljeno u tijelu žene, sama u moru koje izgleda opasno. Pa zatvorim oči i skočim, natjeram sebe da sama preplivam na drugu obalu. A u sebi plačem i molim se da preživim.
Trebam te da me uzmeš za ruku i pokažeš most kojim mogu hodati iznad tog mora, trebam te da skočiš kad me ugledaš u moru, da skočiš kad i ja. Trebam te da zajedno bude lakše i ljepše hodati kroz život.
Iznenađenje, jel' da?
Bojim se tebe onoliko koliko se ti bojiš mene. Jedini muškarac koji me zna voljeti na način koji ćutim i razumijem. Bojim se sebe, onoga što sam spremna dati a istovremeno ti ne pokazati što je to za mene.
Bojim se do kosti, do bola pa biram lakši put-dozvoljavam ti da se vratiš i odeš bez pitanja, bez uvjeta.
Pa se čudim što ne razumiješ moje iskrivljene znakove i riječi.
Hoću li ikada znati?
Hoćeš li mi pomoći?

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću tako zavoljeti taj grad...ma vjerojatno bih se nasmiješila sa onim izrazom da, da samo ti pričaj.
Šetnja uz Savu i brzinska kava kod prijateljice danas popodne i predivno crveno i zeleno nebo iznad Zagreba. Ali kad sam došla na aerodrom noge same cupkaju, u sebi vičem i smijem se bez glasa (ljudi evo me doma....sve moje želje i grijesi, najbolje godine još su na istoj adresi...).
Vezujem se i s uzbuđenjem čekam trenutak u kojem počinje let, rulanje po pisti, onaj trenutak u kojem te snaga aviona zalijepi na sjedalo i nevjerica da je čovjek tako slab stvorio nešto tako snažno.
Zalijepljena na staklo, pokušavam odgonetnuti iznad čega letimo.
Evo me doma. S desne strane moj otok a tamo su mater i otac.
A doli ispod mene svitla di me svaštanešto čeka.
Dobra večer moj grade.
Meni dragi ljudi su u tebi, sve što volim je tu.
Sva sam u pjesmama, koje se vrte mojim mislima bez prekida. Dođu i budu, pa doleti neka druga. Prava eksplozija osjećaja i riječi.
Nakon pusto vrimena vratila sam se na sve načine na koje čovjek može doći doma.
I svaki put me čudi kako se to stvari poslože odjednom istom onom brzinom kojom su se porušile kule od karata. A zaboravljam koliko je vremena, boli i hrabrosti trebalo za promijeniti sebe.
Nakon pusto vrimena (sigurno desetak godina) ponovno sanjam svaku noć one moje lipe snove u bojama, nema gropa u želudcu ni osjećaja da poput podivljalog hrčka trčim besciljno na besmisleno brzom kolu. Nemam više bombu u prsima koja sam što nije eksplodirala, nema glupih pitanja što će biti sutra i zašto se nešto dogodilo. Nema osjećaja da mi vrijeme brzo prolazi i da sam u toj jurnjavi nešto izgubila, zaboravila.
Ovaj tjedan je bio zadnji komadić koji je nedostajao u mom mozaiku.
I sada sebi govorim ono što sam govorila tebi ...ne žuri, imaš svo vrijeme ovog svijeta za odluke. Imam svaku minutu, dan i godinu koja će doći za sve ono što želim, tisuće snova za ostvariti (pa i one najluđe), milijuni kava, još bezbroj ljeta na Šolti.
Mogućnosti i događaji koji izgledaju nemogući, nade i očekivanja, ljubav kao jedini način na koji mogu živjeti svoj život, duboko more, zvona, dvor moje kuće i ja na skalama, sve pjesme koje još nisu napisane, dolazak...
Ne zavaravam se da sam završila.
Sada kada znam koji dio života držim u svojim rukama, kada znam da jedino čime mogu upravljati su moje odluke nalazim se na početku.
Gdje ću otići, što ću učiniti, kome reći i kako. A sutra se probuditi sretna jer ne žalim zbog nečega što sam učinila (ili nisam), rekla (ili nisam).
Jednostavno znam i to je dio svake moje misli, daha i sna.
Moje jasno da, moje jasno ne, ne očekivanje čuda kada znam da nisu moguća, igra...igra koje kad se sjetim moram zatvoriti oči da netko ne bi vidio sve u mojim očima.
Evo me doma, sa čašom lipog crnog vina i još jednom pjesmom koja mi je doletjela u misli....
Ljubav je tvoja kao vino koje kad pijem svud me ima
Ljubav je tvoja kao vino ista je boja i gorčina.
Ali za sada ja takvo vino ispiti ne mogu pa pružam usne kiši iz visina...
Ako i osjetim žaljenje jer nisi imao priliku upoznati pravu mene, ako i požalim što nisam imala priliku upoznati tebe, oteresem tu misao kao zrnce prašine...jer zaista ne znam je li to dobro ili ne, i ne znam što nosi sutra.
I sjetim se da Svemir pomaže hrabrima da ostvare svoje želje.

Završeno, svršeno...želim jedan savršeno dobar dan, jedan lijepi, novi četvrtak u mom životu.
Jučer sam puno mozgala, još više dramatizirala, bila zločesta i provocirala (ali samo jednu osobu...ma lažem dvije), nudila cijeli svijet i sebe, podizala i spuštala valove svoje duše, bojala se, željela, imala, izgubila...
Igrala se nemoćne djevojčice, zavodila uživo, smsom , pozivom i evo me sjedim u mom stančiću, sama naravno (ovo mami samo takav smijeh na moje lice). Volim tu igru iako nisam sigurna da bi je dovela do kraja. Ako ništa drugo, napokon ne žalim što ne znam potencijali ishod od strane mene (opet me hvata smijeh). Bože jesam li danas što pametnog uopće napravila?
Totalno neraspoložena za rad, raspoložena za pisanje (ali ne znanstvenih radova nego uradaka iz duše), pomalo svadljiva, nezadovoljena (opet ovaj ludi osjećaj) i svaštanešto još.
Raspoložena za dijeljenje, za dodir, poljubac i ljubav.
Ma kako ponekad iščekivanje zaista može biti zabavno.
Želim da danas igra bude još zagonetnija i još malo napetija, želim ravnopravnog partnera u njoj, bez straha od posljedica, bez što ako.
Život je kratak i prečesto dobro čuvane utvrde propadnu jer su puste i same.
Kad dozvoliš dječjim nogama da gaze one stvore novi svijet.
Dobar dan želim jednoj novoj igri....jer dok se igram ja živim.
Samo tada....

Cijeli dan mozgam kako odgovoriti na jedno pitanje, kakvu odluku donjeti, sagledavam sve moguće posljedice ako odgovorim da i ako odgovorim ne hvala, trošim energiju i nerviram se, cijenkam se sa sobom i paralelno s tim osjećam kao budala, tlačim prijateljice...a na kraju propala mogućnost radi višeg i dobrog razloga.
Mislim....
Još jedan dokaz da je preveliko razmišljanje o pitanjima na koje srce zna odgovor gubitak vremena.

Istina ili laž? Samo san jer u zbilji ne znam kako bi bilo.
Nije nam bilo vrijeme onda i danas smo neki novi ljudi.
Nepoznati muškarac i jedna nova žena.
A opet kad me pogledaš u tvojim očima vidim onog istog dječaka kojeg poznajem cijeli život i s kojim sam odrastala.
Vatra zakopana ispod leda.
Gledaš me baš onako kako me gledaš cijeli život i tvoje oči pitaju i zovu. Nude neka nova sjećanja, obećavaju cijeli svijet.
To sam ja...
Ali ja nisam ona koja je bila ove 33 godine blizu tebe.
U prošlom životu ja sam glumila (mislim da bi me na Akademiju primili kako sam bila doba), trudila se objasniti stvari koje te vjerojatno nisu zanimale .... sve sam to radila bez da te pitam smijem li i trebaš li uopće to.
O sebi nisam brinula, dapače bila sam sigurna kako sam ja jedno divno, toplo, pošteno, čovjekoljubivo stvorenje (da me poželite). Nikad nisam rekla NEĆU kad sam to mislila, nikad nisam rekla DA kad je sve u meni vrištalo i htjelo vani.
Bilo je jednostavnije vidjeti tvoje strahove, analizirati dušom i razumom i shvatiti zašto si takav.
Puno teže je bilo raščlaniti svoju dušu u milijun komadića, rasuti je u vjetar pa nakon dovoljno dugog počeka pokušavati pronaći komadiće. Teže je bilo vidjeti svoje strahove, verbalizirati ih i reći samoj sebi: dušo ti si kukavica!
Tražim komadiće još uvijek (nike je vitar odni daleko) ali sada sam sretna većinu dana moga života.
Ono što me vuče u tugu je to što ne vjerujem da se ljudi mogu lako promijeniti. Ja vjerujem da većina nas ostane ono što jesmo. Neki zato što uopće ne znaju što rade sebi, neki nemaju hrabrosti a ostali to ne žele.
I što mi ostaje?
Nastavljam tražiti komadiće sebe koji se ovaj put slažu u mozaik ljubičast i plav od sunca, mora i bure.
Snovi kao ovaj od noćas...ti, ja, mala kućica na obali, kolijevka, krevet, prozor i grana naranče sa još zelenim plodom.
Cesta na kojoj smo svi mi.
Želja.
Zima na otoku.
Jedan dvor u burnoj, hladnoj zimskoj noći i dvoje starih judi u teploj posteji.
I misao (saznanje) (strah) duboko u svakom atomu svoga tijela da se nikad nećeš promijeniti, da ćeš mi zauvijek nuditi malo i ništa.
A ja nikad više neću pristati na manje od tebe cijeloga.

Da sam barem znala biti ono što sam danas.
Da sam znala voljeti.
Lutamo u parovima a sami u nekim različitim svemirima, dotiču nas iste zvijezde.
Sve je tako lako vratiti, za sekundu tu su...
Mirisi
Koža
Ruke
Ljeto
More
Maslina
Popodne
Trajekt
Dupini
Kao da sam u snu
Moje
Tvoje
Ludilo
Osjećaj da živim po prvi put u životu
Strast
Ljubav
Razočarenje
Tuga
Gubitak
Uvijek
Laž
Uvijek
Izdaja
I opet i opet i opet
Kuća
Jedina
Pripadanje
Vođenje ljubavi
Sudbina
Ma daj?
Smijeh
Dodir
Sol
Suze
Djetinjstvo
Bura
Subota
Jugo
Dvor
Skale
Suze
Kao da umirem
Zima
Bezdan
Majke
Pripadanje
Kome?
Druga polovica hrabrosti
A nema ni nje
Nova Godina
Zlato
Dijete
Odrastanje
Trajanje
Božić
Šolta
Špaher na drva
Kužina
Snovi
Želje
Sjećanja
Istina
Početak
Kraj
Beskonačno
Nikad
Skrivanje
Ponovno
Zauvijek
Kraj
Zašto
Ljubav
Toplina
Ljubav
Mirisi
Ljubav
Osjećaj da tu pripadam
Doma
Slika
Škrapa
Valovi
I mirisi tako poznati, tako moji a to nikada nisu bili
Laži o sudbini
Priče za malu djecu
Mitovi
Vjerovanje
Igra bez granica
Skrivači
I skale, skale moje kuće ispod kojih je ostalo moje srce.
Izgubljeno
Nikad nađeno
Oduvijek samo moje
Otac
Pitanje
Život
Zauvijek
Oduvijek
Tvoje
Samo tvoje
Ničije
Srce
Svačije
Istine
Ili ipak nikad i zauvijek ničije
Staza
I opet i opet i opet
I beskonačni krugovi za koje ne znam gdje počinju a kamo li gdje završavaju.
A tek zašto li su tu?
Umorna sam i ne želim poć leć.
Sjeta obavija nježno svoje ruke oko mene, grije me i vuče za rukav, zove me u snove.
...to sam ja....