četvrtak, 25.10.2007.

Samo ozdravi mi ti

Početak jednog prijateljstva...od trenutka kad sam te prvi put ugledala ispred predavaonice na jednom od bezbrojnih ispita našeg poslijediplomskog.
Za mene si bila savršena, ali savršenije od svega što sam tada mogla vidjeti tvoja je duša i ogromno srce koje mi daješ svakodnevno.
Današnje popodne je nešto što ću pamtiti cijeli život a takvih trenutaka sa tobom je bezbroj.
Nismo otkrile toplu vodu niti smo spasile svijet. Pričale smo o razlozima koji nas vode kroz život, o prepirkama i naizgled nepremostivim zidovima između nas i dragih osoba, o svakodnevnim sitnicama.
Imaš sposobnost izvući iz najdubljeg kuta moje duše sve davno zaboravljene riječi i razloge, sposobna si promijeniti kišu u buru, okrenuti moj svijet naopačke i pokazati mi u jednoj minuti ono za što bi meni trebao cijeli život. Način na koji posložiš kockice je zaista fascinantan.
Naučile smo danas puno toga, a sve stane u jednu rečenicu: vrijeme s tobom je dragocjeno. I dok sam ti pisala tu poruku zvala si me – ja sam bila brža (tebi je teta čitala kako imaš samo nekoliko kuna na računu). Ono što sam ja napisala ti si mi kroz smijeh rekla nekoliko minuta kasnije (kad je ta ista teta otpjevala upozorenje o obnavljanju računa): Obožavam vrijeme provedeno sa tobom jer je nakon toga cijeli svijet moj.
Draga prijateljice znam da sam ponekad kao dijete koje misli da kad zatvori oči stvarnosti više nema.
Ako ih obje zatvorimo istovremeno bar na trenutak .....nema kemoterapija, ni kontrolnih snimaka, niti poražavajućih studija o petogodišnjem preživljavanju. Ostaju samo dva svijeta: tvoj i moj koji se dotiču u nekim daljinama, prelijevaju se kao more u škrapi, i koji se mijenjaju sa svakom novom dodanom kapi.
I uspijemo svaki put...

22:53 - Komentari (0) - Isprintaj

subota, 13.10.2007.

Naposletku


Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Otkud sad te suze moja mila
Rekla si da se za točak bršljen ne hvata
Zalud izgužvana svila
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku
Mami svetlo na sledećem bregu
Okopniće moj otisak na tvom jastuku
Još kako...
Kao jezuška u snegu...

Razbiću gitaru, crn je mrak ispunjava
Odavno se svoje pesme bojim
Pomera u meni neke gene Dunava
A ja tečem i kad stojim
Ali opet dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi
rekla si da baš ne umem novce brojati
i da je ništa sve što nudim...

Naposletku ti si navek znala da sam svirac
Brošić što se teško pribada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću u po' reči stati
Da se neću osvrtati nikada...

Ređaš po vitrini fini porculanski svet
Al' ja sam figurica bez žiga
Pazi, to je bajka, šta ti pada na pamet
Fali ti baš ovaj cigan
Ne dušo, tek u jesen otkriju se boje krošanja
Sve su slične u leto zeleno...

Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze lepa ženo
Draga moja ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra obična
Usne 'tice rugalice
A u oku tajac
Da sam kaput sa dva lica
Da sam gospon propalica obična...

Naposletku ti si navek znala da sam svirac
Da je nebo moja livada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću na po' reči stati
da se neću osvrtati nikada...

Na poslu sam, uživam u miru bez gužve, kolega, svegačega.
Pa slušam Balaševića, pa raspalim ovu pismu.
Obožavam je, zove me da vičem, da se popnem na stol, da pijem, plačem i razbivam čaše...
12:46 - Komentari (2) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>