Tražeći sebe

Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao; tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
«To sam već prošao», žali se svom srcu.
«Doista, prošao si», odvraća srce. «Ali nisi nadišao».
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu: naučiti ga onome što ne želi naučiti.

Paulo Coelho
„Priručnik za Ratnika Svijetlosti“

Manjak sna uvijek me odvede na rubove „nalickane“ mene (Žene koju uredno sa smiješkom prodajem okolini pod oznakom da je original, kad ono napravljeno negdje ispod ruke na Istoku), tamo gdje počinju dubine moga života.
Taj dio mene sliči na Izvanje i njegove vale. Zaroniš, more je plavo i obavija me mirom i toplinom. Oko mene su poznate škrape, dno koje vidim a iza mene je obala. Ali nakon par metara prividna sigurnost nestaje i odjednom dolaze strmine koje vode u naizgled crne dubine. Možda da zaronim? Što me tamo čeka? Što ako naiđem na nešto čega ću se prepasti, što ako ne nađem ništa..
Pa ronim sigurna u blizini obale a ona dubina me zove...dođi, što čekaš...ja te čekam godinama...dođi.
Jedino što me drži za obalu je strah da se neću moći promijeniti ni onda kad nađem to što tražim, kad pronađem sebe. I kako onda pogledati sebe i što odgovoriti djetetu u sebi?
Da nisam imala dovoljno daha?
«Ali zašto nisi prestala pušiti» pita me glasić?
Bilo je hladno...
«Ma da si ostala još minutu sve bi bilo drugačije»
Ma baš nam je dobro ovdje, sve je poznato, možemo se igrati i plakati i smijati se kao i sve ove godine do sada...
«Ali JA HOĆU vidjeti što je iza onog praga» na rubu plača odgovara mi smeđokosa djevojčica zlatnih očiju koju kao da odnekud znam.
Zašto me ne ostaviš na miru-odgovaram već pomalo iznervirana stalnim propitkivanjem i smišljanjem mudrih odgovora.
Glasić nestaje i ponovno me obavija more, onako kako nikad nitko nije. U dubini se gube svi moji strahovi, sve neispunjene želje, nestajem i postajem...okrećem se prema površini pa iz dubine gledam Sunce kako prebire prstima po moru. Čujem neki brod koji je daleko, na žalu pjevaju obluci, moje srce udara a ja se igram, igram se sa snom i zaboravljam na Nju.
Kad narastu plivaće kožice među mojim prstima i kad budem još dulje mogla zadržati dah, kad budem u boljoj formi i budem mogla zaroniti na 15 metara, kad prestanem pušiti, kad izgubim koji kilogram, kad....
možda je dozovem i krenem tamo...
jer zaista nema smisla nepripremljen ući na opasan teren.
Nema zar ne?
I ponovo zaronim još dublje i igram se sa morem i govorim istinu glasno (lako je jer me nitko neće čuti a pogotovo razumjeti), plačem (ali ne vidi se jer su suze dio mora) i dišem i ronim i pazim da sam u sigurnosti onoga što poznam.
Ja sam kukavica...ne ja sam samo pametna...ne, ne, ja sam...
«Ti samo zaroni» kaže Ona «i ne brini se zbog onoga što ćeš naći»
Opet Ti?!!
Tišina me okružuje. Zovem ali nema odgovora. Tražim ali ne mogu je naći.
Umorna sam.
Umorna sam od neuspjeha u neprekidnoj borbi sa sobom.
Umorna od ponavljanja pogrešaka, od već viđenih početaka i krajeva.
Tako sam umorna od traženja sebe.
U tišini mora moje Šolte do mene dopire tihi glasić....Tražiš sebe na krivom mjestu...
Ti nisi ona koju vidiš u tuđim očima, ni ona o kojoj priča neka žena, nisi ona koju gledaš na poslu, nisi ni ona koja grli muškarca kojeg voli svim srcem. Sve te Žene koje vidiš su tuđi životi.
U dubinama svoje duše naći ćeš odgovore na sva ona pitanja koja postavljaš.
Svako Zašto ima svoj odgovor.
Dođi...
Po prvi put u životu priznajem da se bojim mora i njegovih dubina.
Da, bojim se!!! Nisam ono za što se prodajem...
Što sam ja?
I dok stojim na pola puta između površine i dna primjećujem da imam plivaće kožice, da sam tu već deset minuta, da su moji bokovi baš onakvi kakvi trebaju biti.
Iza mojih leđa sladak smijeh djeteta.
Okrećem se i Ona mi pruža ruku.
Dođi, zajedno ćemo zaroniti. Vrijeme je... prije jeseni....
Da zaista je vrijeme...
Ja sam u ljetu svoga života. Sve oko mene je puno mirisa i topline, sve se sprema da pokloni svoje plodove Svijetu.
Ne znam što ću naći ali idem.
Želim da ovo ljeto koje živim bude moje.
A kad se vratim iz dubine bit ću bogatija za jednu tajnu.
Znat ću zašto sam navukla veo na oči pa mi je trebalo 33 godine da shvatim da ja IMAM plivaće kožice.
Hvala što nisi otišla i onda kad sam se svih silama trudila da ti ne čujem glas.

The sun has come
The mists have gone
We see in the distance our long way home
I was always yours to have
You were always mine
We have loved each other in and out of time
When the first stone looked up at the blazing sun
And the first tree struggled up from the forest floor
I had always loved more
You freed your braids.
Gave your hair to the breeze
It hung like a hive of honeybees
I reached in the mass for the sweet honeycomb there
God, how I loved your hair
You saw me bludgeoned by circumstance
Lost, injured, hurt by chance
I screamed to the heavens
Loudly screamed
Trying to change our nightmares into dreams
The sun has come
The mists have gone
We see in the distance our long way home
I was always yours to have
You were always mine
We have loved each other in and out, in and out, in and out of time.

Tamo iza one crte gdje se spajaju more i nebo, tamo iza prvog ugla tu, baš tu, ispred mene, meni iza leđa čeka sve ono čemu se nisam nadala a što sam željela.
Spuštam se na žalo okružena poznatim mirisima i zvucima.
Tiktiktiktik pjevaju obluci (još ljepše kad zaronim), miriše sve na more i lažinu, u daljini jedva čujni zvuci civilizacije.
Gledam u nebo i ćutim zrake sunca na svome tijelu, grije me polako kao nakon duge zime.
Opet sam na poznatoj stazi, svaki korak me vodi u smjeru moga srca. Ima nepreglednih i teških dijelova nakon kojih slijede lake ravnice i uzbrdice ali to je život.
Ona radost zbog novog jutra, kava i tuširanje, pogled s balkona na još jedno predivno jutro u Splitu. Posao kojeg volim a bez kojeg mogu. Kave sa dragim ljudima. SMS-ovi zbog kojih se smijem glasno i kad me mogu vidjeti drugi. Vikendi na Šolti i otac. Sva putovanja koja me čekaju ove godine. Tri slobodna dana oko Božića i u čas spojiš 10 dana godišnjeg.
Sve to mami osmijeh na moje lice
A ja hodam stazom i skakućem jer je ono dijete koje vidim u svojim očima opet tu. Ovaj put zauvijek......
...jer ploviti se mora...a nevere će sigurno stati.

Ko je kralj, ko pleše sam
sve tajne ovog karnevala znam
muči me samo da li tu sam gost
možda i moje lice krije lica još
Al' čemu strah i čemu sram
ja neću više čekati ni dan
galama zove, ali neću s njom
idem tamo gdje je sve po mom

Da ne poludim, da ne mislim
da ne čujem i ne vidim
da ne izgorim u sjaju tom
idem tamo gdje je sve po mom....

Tamo gdje je davno stao sat
i vrijeme broji se na bezbroj načina
tamo gdje još ima snova
tamo gdje je parada ova
nema puno smisla vjeruj mi

Što je ono nešto što nam ne da disati?
Tko je stavio zid oko nas?
Kako doživljavam sebe u odnosu na svijet oko sebe, ljude koje volim, kolege slučajne prolaznike?
Kada su ti okovi sazdani?
Dok smo bili djeca? U utrobi majke? Jesu li nas učili tome u vremenu kad smo bili neispisane priče ili smo kombinacija svih nabrojenih mogućnosti.
Odbijam vjerovati da mojim životom upravlja netko drugi, da navike stečene davno mogu voditi moj korak danas. Odbijam vjerovati da postoji sudbina koja je okrutna.
Ali vjerujem, zaista vjerujem u slobodu izbora.
Sloboda izbora je jedino što imam, nešto što mi nitko i nikada ne može uzeti. Pa ni u najgorim trenucima života.
Ta sloboda je karta u bolji život.
Trenutak kada sam shvatila da sam ja vodila sve događaje u mom životu u točno poznatom smjeru-ispred mene otvorio se cijeli novi svijet.
I znala sam da nikad više neće biti isto.
Ma što god se dogodilo od lijepih ili ružnih stvari nije bitno-bitno je kako ću ja doživjeti to, kako ja vidim ovaj lijepi dan u Splitu, kako ja vidim svađu slučajnih prolaznika.
Mozak je čudan dio nas. Sve što radimo služi gospodinu kralju...ruke i noge su tu da primaknu njemu nešto zanimljivo, dišemo da ima dovoljno kisika, jedemo da se ima čime hraniti, spavamo da se odmori i regenerira. Ako smo hrabri i odlučimo pročeprkati dublje u njegove tajne odaje iz toga ćemo izaći sretniji i jači. Svatko od nas na okolinu gleda svojim očima i vjerujem da ovo nebo koje gledam kroz prozor ni jedna osoba u Splitu ne vidi onako kako ga vidim ja. Svakome od nas mozak diktira život u svom malom svijetu. Pa ne treba zato još više otežati sebi život podižući zidove i stavljajući ograničenja koja ničem ne služe.
Budite hrabri i dozvolite sebi da čujete priču svoga srca.
Boli ali kad shvatite zašto nešto radite postajete bolje ljudi.
Ako se pozabavite sobom gospodin kralj dati će vam sve ono o čemu ste nekad samo sanjali i što ste mislili da je rezervirano za ljude kojima je sudbina naklonjena.
Smijte se često i glasno.
Volite bez straha.
Radite posao kojeg volite.
Budite sve ono što ste negdje duboko ispod svoje kože...

U danima koji dolaze...Rogač i kava u kafiću na suncu a u zavjetrini, neka dobra knjiga i osmijeh na licu. Šetnja prema Gradini i Bočac sa valovima tako velikim da se pitaš kako ovaj otok još uvijek stoji na mjestu. Prekinute veze sa Splitom i osjećaj potpune sreće jer nema šanse da odeš sa otoka.
Samo domaći svit, nema gužve u dućanu, na cesti tek po koje auto.
U predvečerje Kozjak i Mosor ljubičaste boje moje duše.
U zimskim noćima na Šolti...cesta do moje kuće, nebo prepuno zvijezda, Spomenik i pogled prema Splitu: svijetla koja trepere i mačka s mladim koju su izgradila svjetla Klisa i Rupotina (žuto/narančasto/crno).
Stav mirno na Triji, raskopčana jakna i raširene ruke pa trkom do dvora i kuće. Tih stotinu metara dovoljno je da mi vjetar pomiluje kosti. Nos i uši, prsti sve je odrvenjeno, suze oči i šmrcaš...ali ulazak u kuću sve mijenja. Topla kužina, špaher na drva kojeg je otac naložio jer zna da ću duže od njega biti budna, pucketa borovina i grijem se polako. Pa ubacim još jednu biju-onako za svaki slučaj.
Soba kao ledenica, bojiš se provirit nosom ispod pokrivača, dizanje ujutro drama...kako u što kraćem vremenu doći do tople kuhinje sa robom pod rukom.
O hrabrosti ulaska u kupaonicu prije zagrijavanja iste...ne treba komentar.
O kako volim to što dolazi zima.

Kako su polako dolazile do svijesti pa do srca sve moje male a velike istine i laži u meni je rastao poriv da budem sve ono što jesam a što nikad nisam bila.
Dolazi tiho, ne čuješ i ne primijetiš dok nešto duboko u tebi ne počne kucati. Ispočetka tiho tako da se čini da je samo privid ali onda postaje sve jače i upornije i jače i glasnije dok ne budeš čitav samo jedno uho koje osluškuje, jedno tijelo koje se boji, jedan mehanizam koji prijeti eksplozijom.
Kad sam shvatila da je vrijeme osjećala sam se poput hrčka na kolu....trčim, trčim a cilja nigdje, samo beskonačni kilometri bez smisla. I stala sam.
Najgora stvar koju sam u životu sebi priuštila.
U trenutku sam ostala bez snova, bez sebe ogoljela do srži a bez hrabrosti da pogledam istini u oči.
Pa sam ponovno bježala od sebe na neke nove načine. U samoću, pa puno analiziranja i pitanja zašto (smiješno jer je odgovor na to pitanje uvijek zato), pa opet samoća, pa malo da pa malo ne.
Pa je došlo jedno ljeto nakon kojeg sam sebi bila malo poznatija, pa još jedna godina, pa još jedno ljeto i evo me.
Sada se kockice slažu, sve izgleda savršeno jasno i jednostavno ali ja ne zaboravljam koliko je truda i boli trebalo za to. Jer nitko ali zaista nitko na ovome svijetu ne može raniti onoliko koliko može istina kada si spreman stati, odbaciti sve laži i velove i pogledati sebe i svoj život.
Lijepo je znati da je vrijeme za mene.
Lijepo je znati da je promjena počela i da je nepovratno promijenjena moja duša.
Mijenjam se i to ponovno vraća u moj život sve one zvukove, boje i mirise mojih godina.
Mijenjam se i to vraća moj zarazan smijeh.
...vridilo je...