Kako su polako dolazile do svijesti pa do srca sve moje male a velike istine i laži u meni je rastao poriv da budem sve ono što jesam a što nikad nisam bila.
Dolazi tiho, ne čuješ i ne primijetiš dok nešto duboko u tebi ne počne kucati. Ispočetka tiho tako da se čini da je samo privid ali onda postaje sve jače i upornije i jače i glasnije dok ne budeš čitav samo jedno uho koje osluškuje, jedno tijelo koje se boji, jedan mehanizam koji prijeti eksplozijom.
Kad sam shvatila da je vrijeme osjećala sam se poput hrčka na kolu....trčim, trčim a cilja nigdje, samo beskonačni kilometri bez smisla. I stala sam.
Najgora stvar koju sam u životu sebi priuštila.
U trenutku sam ostala bez snova, bez sebe ogoljela do srži a bez hrabrosti da pogledam istini u oči.
Pa sam ponovno bježala od sebe na neke nove načine. U samoću, pa puno analiziranja i pitanja zašto (smiješno jer je odgovor na to pitanje uvijek zato), pa opet samoća, pa malo da pa malo ne.
Pa je došlo jedno ljeto nakon kojeg sam sebi bila malo poznatija, pa još jedna godina, pa još jedno ljeto i evo me.
Sada se kockice slažu, sve izgleda savršeno jasno i jednostavno ali ja ne zaboravljam koliko je truda i boli trebalo za to. Jer nitko ali zaista nitko na ovome svijetu ne može raniti onoliko koliko može istina kada si spreman stati, odbaciti sve laži i velove i pogledati sebe i svoj život.
Lijepo je znati da je vrijeme za mene.
Lijepo je znati da je promjena počela i da je nepovratno promijenjena moja duša.
Mijenjam se i to ponovno vraća u moj život sve one zvukove, boje i mirise mojih godina.
Mijenjam se i to vraća moj zarazan smijeh.
...vridilo je...
Post je objavljen 01.09.2007. u 21:35 sati.