Tražeći sebe

Nisam namjeravala pisati ali pročitala sam najnovije misli Poštenog (http://posteni32.blog.hr/) i jednog nadasve interesantnog Ribafish čovika (http://ribafish.blog.hr/) i onda mi je kroz glavu proletjela misao koja vezuje njihove riječi i ono što ja osjećam posljednjih dana.
Zaista je potrebno krenuti dalje bez obzira na ono što se dogodilo i koliko je to promijenilo nečiji život. Problem nastaje kada kreneš uvjeravajući (lažno) sebe kako je sve sređeno i kako ništa nisam ja kriva i kako je sve to iza mene. Dugo mi je trebalo da shvatim da bar pola onoga što sam pripisivala lošim odabirima, greškama drugih, tužnoj sudbini mojoj itd itd nosim ja u sebi-pune 33 godine koje imam. Da sve to neće nestati preko noći, da se neću čudom promijeniti niti postati netko drugi.
Pa sam shvatila da trebam biti ona koja jesam, obuzdati neke porive za koje znam da su loši za mene, pogledati se u zrcalu i prepoznati te oči bez imao kajanja i pitanja što bi bilo....jer odgovor je ništa. Da to nisam ja ništa ne bi bilo.
Kad počneš poznavati sebe i kad shvatiš zašto radiš neke vrlo uobičajene stvari onda se otvaraju mogućnosti mijenjanja.
Mijenjam se radi sebe. Ne da se ne volim ovakva kakva sam sada već mi se čini da bi tako bila još sretnija i svašta nešto još.
Tu oko mene je cijeli novi svijet za otkriti.
Jer ništa više nije isto pa ni oni odnosi sa ljudima koje ljubim i koji su desetljećima oko mene. Oni moraju odlučiti da li će htjeti mene novu.
A ja? Ja ću do kraja...jer tek sam počela.

Još jedan godišnji odmor je iza mene i sad čekaju neki novi izazovi kojih će ove godine biti puno.
Tako je teško u nedjelju navečer ukrcat se na zadnji trajekt za Split i gledat kako se diže cima i kako vapor klizi sve dalje i dalje. A na mulu neki sretnici koji nisu otišli, koji imaju još koji dan ili tjedan na mom otoku.
Početak...
Nakon puno vrimena srce mi se obradovalo nekom novome.
Neplanirano i slučajno.
Subota uvečer i domaća atmosfera, obiteljski prijatelji, brujet od ugora, komarča na gradele i dobro vino. A osim sebe oni su doveli i svog prijatelja. A on mi se svidio na prvi pogled. Ugodan razgovor, puno smijeha, obostrana naklonost...jedna lipa večer.
Zamisli i nakon pakla u svojoj duši, nakon svega još uvijek imam svoje srce. I imam sebe-neku novu/staru sebe...tu sam...

More, topla škrapa, sve kraći dani i dugi razgovori.
Tu si kao da nema ovih godina, kilometara i osoba između nas jer srušila sam svoje zidove.
A ja se budim i baš onako kao uvijek rastežem se u krevetu svoga tijela i uma...i još pet minuta...i još dok izbrojim do 20...toplo je a izvana dopiru zvukovi života koji poziva i ne odustaje...dođi, dođi k meni.
Tako sam mirna, tako sretna jer je gotovo zauvijek.
Odrasti mili moj ne u godinama jer ih imaš dovoljno nego budi muškarac koji se skriva iza lika djeteta, budi sretan, voli i budi voljen, budi tamo gdje ti je srce.
Znam tko si, ponekad bolje od tebe. Nemoj dvojiti oko bitnih stvari jer istina je ono što kaže srce a razum ćete odvesti tuđim putovima.
Sve je tu...samo trebam pružiti ruku.
Jedrilica, šum vjetra i pramca koji krči put, sunce na licu...spuštam ruku, sunce mi ne da otvoriti oči..tu je..još jedan dodir..to more grli moje prste a ja se smijem sa njim.
Sve je tu...samo trebam pružiti ruku.

Draga moja luda i ponekad čudnovata obitelji danas mi je bilo lipo:
• ručak: +5
• kolač: +5
• vrijeme provedeno s vama: NEPROCJENJIVO

Sidin na dvoru a zvona moje crikve zvone i slave.
Užežin Vele Gospe...kad sitin se onog lita Gospe Velike...kad sitin se...ka da je bilo u nikon drugon životu.
Zvukovi Šolte koji me vraćaju doma. Ima ih puno ali neki su zauvik.
Zvuk spuštanja skale na vaporu
Zdravo Marija u litnje doba kad sumrak polako pada i prikriva moj škoj
Ćuvita u borima tu negdi blizu moje kuće koja je najboja uspavanka
Vitar u borima i nike njihove pisme koje poznajen
Kiša koja pokriva svaki dil moje duše
Bura tako glasna da ništa drugo ne čujem
Sidin i zadovoljna sam današnjim danom....odlučila sam virovat i nadat se.
Sve sam prihvatila, sebe sa tin dilom kojeg sam tila negdi bacit ali nisan mogla.
Umorila san se od prisiljavanja sebe.
Bit će kad bude vrime za to.

Nemoj se čudit' anđele
što neću te prepoznati
ako te sretnem bilo kad i bilo gdje
s tobom neću

Sad imaš moju riječ da neću ti olakšati
ako zbog mene ćutiš stid
i sve što pričaš samo govoriš u zid
jer s tobom neću

Jer imali smo kad govoriti
i isplakat' se i oprostiti
al' ti si bila sama sebi dovoljna
pa za čime žališ

Nemam volje uvijek sve razumjeti
stalno boriti se a ne uspjeti
ti ćeš uvijek biti sebi dovoljna
za čim ću žaliti, za tobom neću

Ako zbog mene ćutiš stid
i sve sto pričaš
samo govoriš u zid
s tobom neću
ti možeš reci bilo šta
s tobom neću

Polako shvaćam da su neke promjene zauvijek.
Da postoje tuge i radosti koje su nepovratno promijenile moju dušu.
Tu sam.
Drugačija do boli a opet ista toliko da boli još jače.
Bojim se pogledati svoje oči, bojim se onoga što bih mogla pročitati u njima.
Čitav život bio je san kojeg sam navukla na oči braneći sebi da vidim što radim.
Još uvijek sam ljuta ili je možda bolji izraz bijesna.
Bijesna kao bura koja digne more u ariju.
Želim da se sve ovo nije dogodilo, da imam pravo na još jedan pokušaj, da sam bila pametnija, da sam.....
I onda stanem pa sebi ispričam priču u kojoj tako dobro sebi nacrtam kako je to dobro za mene...moš´mislit...pa tko to želi biti povrijeđen, namjerno udariti glavom u zid, biti kreten u svojim očima. Nitko.
Ali sada je to način da dođem do one sebe koja je negdje duboko iza ovih očiju koje me prate.
Od sada ću živjeti bar djelićem srca bliže onoj ženi koja jesam ispod svih maski koje sam navukla na sebe.
Neću prebacivati sebi osjećaje koje nosim u srcu jer oni ne odlaze zato jer misliš da je vrime.
Neću gledati unazad i bojati se izreke da se povijest ponavlja-jer ipak je to u budućnosti.
Ali hoću sad izaći vani i malo gledati nebo...nema miseca i kažu da bi trebale „padati zvijezde“...ma neće naškodit..idem nešto poželit..

Jučer sam se vratila doma. Trajekt u sedam manje kvarat, na gustirni me čekaju otac i pas...
Oblačilo se cijeli dan kao obećanje za kišu.
Probudila sam se noćas u dva kad je počelo: grmljavina i svjetlo, prolom oblaka onaj pravi ljetni koji dođe u trenu sa vjetrom i onda se sve smiri a ostaje samo zvuk kiše. Otvorene ponistre iza zatvorenih škura, zvuk kiše tako glasan da ležeći u polusnu imam osjećaj da sam vani na dvoru.
Nikad nigdje nisam jače doživjela kišu nego na Šolti.
Kao da sam dio nje.
U gradu same ograde i prepreke. Asfalt, nepregledni redovi zgrada, katovi kuća i onaj smiješni osjećaj kad shvatiš da živiš u zraku (treći kat samo ali u zraku je).
Sa svakim novim danom mog života volim moj otok sve više. On je moj mir, kuća, izvor sreće i tuge, bijeg i povratak, moj spas.
U jesen kada ga prekriju kiše dobije novo lice, sve je teško i zeleno, puno mirisa prošlog ljeta koje zemlja nesebično dijeli sa svakim tko je voljan vidjeti i osjetiti. Koprene koje se danima ne dižu, jugo koje spoji nebo i more, borovi koji sa nekim novim pjesmama čekaju još jednu zimu svoga života.
Fureštih nema, davno su se vratili doma. Na cesti tek pokoje auto, kupanje u kasnim danima listopada dok zvukovi koji dopiru do mene govore da je ljeto iza mene, sve kraći dani i osmjeh na licu.
Živa sam i dišem punim plućima...dobro došla još jedna jeseni u mom životu.

Neki dan na dvoru kaže meni tajo...čuj mala ajde dovedi slijedeće ljeto nekoga sa sobom jer mi je dosadno kuhati za dvoje
....par sekundi tišine...
da mu pokažem gdje su masline i zemlja
....još malo više tišine...
ili bar rodi dijete mater bi ti i s tim bila zadovoljna.
Nasmiješila sam se mom najdražem ocu i rekla da ću se potruditi (tko zna možda se i zaljubim) ali da nemam namjeru biti samohrani roditelj s predumišljajem.
Ponekad mi se čini da su svi oko mene u nekakvim sretnim vezama ili još sretnije oženjeni, imaju djecu-a ja? Ja stojim i čekam i čekam.
Ne princa na bijelom konju (konačno sam odrasla i volim normalne, nesavršene ljude kakva sam i ja-bar se nadam da sam takva) nego ono nešto što će otopit ovo moje prestrašeno srce.
Večeras sam saznala da se moja dobra prijateljica počela viđati s jednim dobrim muškarcem i tako me razveselila da još skakućem po stanu. Uvijek me razvesele takve vijesti. Za mene je to znak da uvijek postoji netko ili nešto za svakoga od nas.
Samo treba vjerovati u svoj put.
I nije da je prestrašno biti sam. To je nezgodno samo iz jednog razloga: imaš jako puno vremena za upoznati sebe.
A to ponekad nije ni lako ni lijepo.
Ali vrijedi...zauvijek.

Osjećam da mi klizi kroz prste neko neizrečeno ime, kao da živim bez dijela sebe, stojim na mjestu gdje se skupljaju i počinju sve oluje i čekam čudo.
Trenutak buđenja, osjećaj da sam dovoljno jaka i spremna skočiti u to more koje volim (a bojim se), trenutak kad ću i u srcu znati ono što je istina u umu.
Starim na nekoj čudnoj cesti koja kao da nije moja, jedno krivo skretanje i kao magarac tvrdoglavo obijam povratak na put koji je tu, odmah iza ugla.
Burna, čista zimska noć, cesta koja vijuga ispred mene vidljiva jedva na mjesečini, auto i omiljena muzika vode me kući.

Petak je, ja gledam put Splita kao curica od petnaestak godina iščekujući trajekte i nadam se, nadam da će doći.
Moja prijateljica... najljepša, najpametnija i najbolja žena koju sam imala priliku upoznati u ovih trideset i nešto godina koje imam.
Prošli vikend „odradila“ je petu kemoterapiju. Danas je vadila krv - ako je sve u redu doći će.
Doći će i ja se radujem kao dijete..
I zahvaljujem Bogu što je tu...nisam se nadala tom čudu.
Doći će i odvest ću je na sva moja mjesta, ispričati sve radosti i tuge, pokazati joj kuću gdje sam rođena, zapušteno polje, sve skrovite vale i škrape.
Doći će i podijeliti ćemo još jednom svoje živote.
Radosti i tuge, i smijeh, smijeh koji ostaje zauvijek.

Dan je nekako čudan kao da sam se ustala na krivu nogu.
Kratko kupanje prije ručka i dugo razmišljanje kuda nakon (kad ništa nećeš) ručka.
Kupim stvari, sjedam u auto i na Rogač. Kratka vožnja do moje omiljene plaže kaže da sam zakasnila-tamo se izležavaju meni neki nepoznati ljudi.
Auto, ljetno popodne, Luky i odvela me cesta u Maslinicu.
Poznato mjesto za auto, svjetionik i kratki pogled na prošlost...zauzeto...ali desetak metara dalje jedna škrapa dovoljno glatka za moj ručnik.
Meštral, borovina koja pjeva meni neke poznate pjesme, more poput života plavo, sunce i neka luda sreća koja me preplavi za sekudnu i drži satima.
Ručnik, šešir, toplina, prskanje mora, jedrilice koje su uhvatile vjetar, tako daleko od svega a tako blizu...jedno savršeno popodne mog života..
Jednostavno savršeno.