More, topla škrapa, sve kraći dani i dugi razgovori.
Tu si kao da nema ovih godina, kilometara i osoba između nas jer srušila sam svoje zidove.
A ja se budim i baš onako kao uvijek rastežem se u krevetu svoga tijela i uma...i još pet minuta...i još dok izbrojim do 20...toplo je a izvana dopiru zvukovi života koji poziva i ne odustaje...dođi, dođi k meni.
Tako sam mirna, tako sretna jer je gotovo zauvijek.
Odrasti mili moj ne u godinama jer ih imaš dovoljno nego budi muškarac koji se skriva iza lika djeteta, budi sretan, voli i budi voljen, budi tamo gdje ti je srce.
Znam tko si, ponekad bolje od tebe. Nemoj dvojiti oko bitnih stvari jer istina je ono što kaže srce a razum ćete odvesti tuđim putovima.
Sve je tu...samo trebam pružiti ruku.
Jedrilica, šum vjetra i pramca koji krči put, sunce na licu...spuštam ruku, sunce mi ne da otvoriti oči..tu je..još jedan dodir..to more grli moje prste a ja se smijem sa njim.
Sve je tu...samo trebam pružiti ruku.
Post je objavljen 16.08.2007. u 22:01 sati.