Osjećam da mi klizi kroz prste neko neizrečeno ime, kao da živim bez dijela sebe, stojim na mjestu gdje se skupljaju i počinju sve oluje i čekam čudo.
Trenutak buđenja, osjećaj da sam dovoljno jaka i spremna skočiti u to more koje volim (a bojim se), trenutak kad ću i u srcu znati ono što je istina u umu.
Starim na nekoj čudnoj cesti koja kao da nije moja, jedno krivo skretanje i kao magarac tvrdoglavo obijam povratak na put koji je tu, odmah iza ugla.
Burna, čista zimska noć, cesta koja vijuga ispred mene vidljiva jedva na mjesečini, auto i omiljena muzika vode me kući.
Post je objavljen 04.08.2007. u 14:35 sati.