petak, 10.08.2007.

A ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima.... more od olova i nebo od borova...

Jučer sam se vratila doma. Trajekt u sedam manje kvarat, na gustirni me čekaju otac i pas...
Oblačilo se cijeli dan kao obećanje za kišu.
Probudila sam se noćas u dva kad je počelo: grmljavina i svjetlo, prolom oblaka onaj pravi ljetni koji dođe u trenu sa vjetrom i onda se sve smiri a ostaje samo zvuk kiše. Otvorene ponistre iza zatvorenih škura, zvuk kiše tako glasan da ležeći u polusnu imam osjećaj da sam vani na dvoru.
Nikad nigdje nisam jače doživjela kišu nego na Šolti.
Kao da sam dio nje.
U gradu same ograde i prepreke. Asfalt, nepregledni redovi zgrada, katovi kuća i onaj smiješni osjećaj kad shvatiš da živiš u zraku (treći kat samo ali u zraku je).
Sa svakim novim danom mog života volim moj otok sve više. On je moj mir, kuća, izvor sreće i tuge, bijeg i povratak, moj spas.
U jesen kada ga prekriju kiše dobije novo lice, sve je teško i zeleno, puno mirisa prošlog ljeta koje zemlja nesebično dijeli sa svakim tko je voljan vidjeti i osjetiti. Koprene koje se danima ne dižu, jugo koje spoji nebo i more, borovi koji sa nekim novim pjesmama čekaju još jednu zimu svoga života.
Fureštih nema, davno su se vratili doma. Na cesti tek pokoje auto, kupanje u kasnim danima listopada dok zvukovi koji dopiru do mene govore da je ljeto iza mene, sve kraći dani i osmjeh na licu.
Živa sam i dišem punim plućima...dobro došla još jedna jeseni u mom životu.
19:14 - Komentari (0) - Isprintaj

<< Arhiva >>