Nisam namjeravala pisati ali pročitala sam najnovije misli Poštenog (http://posteni32.blog.hr/) i jednog nadasve interesantnog Ribafish čovika (http://ribafish.blog.hr/) i onda mi je kroz glavu proletjela misao koja vezuje njihove riječi i ono što ja osjećam posljednjih dana.
Zaista je potrebno krenuti dalje bez obzira na ono što se dogodilo i koliko je to promijenilo nečiji život. Problem nastaje kada kreneš uvjeravajući (lažno) sebe kako je sve sređeno i kako ništa nisam ja kriva i kako je sve to iza mene. Dugo mi je trebalo da shvatim da bar pola onoga što sam pripisivala lošim odabirima, greškama drugih, tužnoj sudbini mojoj itd itd nosim ja u sebi-pune 33 godine koje imam. Da sve to neće nestati preko noći, da se neću čudom promijeniti niti postati netko drugi.
Pa sam shvatila da trebam biti ona koja jesam, obuzdati neke porive za koje znam da su loši za mene, pogledati se u zrcalu i prepoznati te oči bez imao kajanja i pitanja što bi bilo....jer odgovor je ništa. Da to nisam ja ništa ne bi bilo.
Kad počneš poznavati sebe i kad shvatiš zašto radiš neke vrlo uobičajene stvari onda se otvaraju mogućnosti mijenjanja.
Mijenjam se radi sebe. Ne da se ne volim ovakva kakva sam sada već mi se čini da bi tako bila još sretnija i svašta nešto još.
Tu oko mene je cijeli novi svijet za otkriti.
Jer ništa više nije isto pa ni oni odnosi sa ljudima koje ljubim i koji su desetljećima oko mene. Oni moraju odlučiti da li će htjeti mene novu.
A ja? Ja ću do kraja...jer tek sam počela.
Post je objavljen 28.08.2007. u 19:01 sati.