U danima koji dolaze...Rogač i kava u kafiću na suncu a u zavjetrini, neka dobra knjiga i osmijeh na licu. Šetnja prema Gradini i Bočac sa valovima tako velikim da se pitaš kako ovaj otok još uvijek stoji na mjestu. Prekinute veze sa Splitom i osjećaj potpune sreće jer nema šanse da odeš sa otoka.
Samo domaći svit, nema gužve u dućanu, na cesti tek po koje auto.
U predvečerje Kozjak i Mosor ljubičaste boje moje duše.
U zimskim noćima na Šolti...cesta do moje kuće, nebo prepuno zvijezda, Spomenik i pogled prema Splitu: svijetla koja trepere i mačka s mladim koju su izgradila svjetla Klisa i Rupotina (žuto/narančasto/crno).
Stav mirno na Triji, raskopčana jakna i raširene ruke pa trkom do dvora i kuće. Tih stotinu metara dovoljno je da mi vjetar pomiluje kosti. Nos i uši, prsti sve je odrvenjeno, suze oči i šmrcaš...ali ulazak u kuću sve mijenja. Topla kužina, špaher na drva kojeg je otac naložio jer zna da ću duže od njega biti budna, pucketa borovina i grijem se polako. Pa ubacim još jednu biju-onako za svaki slučaj.
Soba kao ledenica, bojiš se provirit nosom ispod pokrivača, dizanje ujutro drama...kako u što kraćem vremenu doći do tople kuhinje sa robom pod rukom.
O hrabrosti ulaska u kupaonicu prije zagrijavanja iste...ne treba komentar.
O kako volim to što dolazi zima.
Post je objavljen 05.09.2007. u 16:49 sati.