nedjelja, 23.09.2007.

Ne budi me mati

Tamo iza one crte gdje se spajaju more i nebo, tamo iza prvog ugla tu, baš tu, ispred mene, meni iza leđa čeka sve ono čemu se nisam nadala a što sam željela.
Spuštam se na žalo okružena poznatim mirisima i zvucima.
Tiktiktiktik pjevaju obluci (još ljepše kad zaronim), miriše sve na more i lažinu, u daljini jedva čujni zvuci civilizacije.
Gledam u nebo i ćutim zrake sunca na svome tijelu, grije me polako kao nakon duge zime.
Opet sam na poznatoj stazi, svaki korak me vodi u smjeru moga srca. Ima nepreglednih i teških dijelova nakon kojih slijede lake ravnice i uzbrdice ali to je život.
Ona radost zbog novog jutra, kava i tuširanje, pogled s balkona na još jedno predivno jutro u Splitu. Posao kojeg volim a bez kojeg mogu. Kave sa dragim ljudima. SMS-ovi zbog kojih se smijem glasno i kad me mogu vidjeti drugi. Vikendi na Šolti i otac. Sva putovanja koja me čekaju ove godine. Tri slobodna dana oko Božića i u čas spojiš 10 dana godišnjeg.
Sve to mami osmijeh na moje lice
A ja hodam stazom i skakućem jer je ono dijete koje vidim u svojim očima opet tu. Ovaj put zauvijek......
...jer ploviti se mora...a nevere će sigurno stati.
16:21 - Komentari (1) - Isprintaj

<< Arhiva >>