Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao; tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
«To sam već prošao», žali se svom srcu.
«Doista, prošao si», odvraća srce. «Ali nisi nadišao».
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu: naučiti ga onome što ne želi naučiti.
Paulo Coelho
„Priručnik za Ratnika Svijetlosti“
Manjak sna uvijek me odvede na rubove „nalickane“ mene (Žene koju uredno sa smiješkom prodajem okolini pod oznakom da je original, kad ono napravljeno negdje ispod ruke na Istoku), tamo gdje počinju dubine moga života.
Taj dio mene sliči na Izvanje i njegove vale. Zaroniš, more je plavo i obavija me mirom i toplinom. Oko mene su poznate škrape, dno koje vidim a iza mene je obala. Ali nakon par metara prividna sigurnost nestaje i odjednom dolaze strmine koje vode u naizgled crne dubine. Možda da zaronim? Što me tamo čeka? Što ako naiđem na nešto čega ću se prepasti, što ako ne nađem ništa..
Pa ronim sigurna u blizini obale a ona dubina me zove...dođi, što čekaš...ja te čekam godinama...dođi.
Jedino što me drži za obalu je strah da se neću moći promijeniti ni onda kad nađem to što tražim, kad pronađem sebe. I kako onda pogledati sebe i što odgovoriti djetetu u sebi?
Da nisam imala dovoljno daha?
«Ali zašto nisi prestala pušiti» pita me glasić?
Bilo je hladno...
«Ma da si ostala još minutu sve bi bilo drugačije»
Ma baš nam je dobro ovdje, sve je poznato, možemo se igrati i plakati i smijati se kao i sve ove godine do sada...
«Ali JA HOĆU vidjeti što je iza onog praga» na rubu plača odgovara mi smeđokosa djevojčica zlatnih očiju koju kao da odnekud znam.
Zašto me ne ostaviš na miru-odgovaram već pomalo iznervirana stalnim propitkivanjem i smišljanjem mudrih odgovora.
Glasić nestaje i ponovno me obavija more, onako kako nikad nitko nije. U dubini se gube svi moji strahovi, sve neispunjene želje, nestajem i postajem...okrećem se prema površini pa iz dubine gledam Sunce kako prebire prstima po moru. Čujem neki brod koji je daleko, na žalu pjevaju obluci, moje srce udara a ja se igram, igram se sa snom i zaboravljam na Nju.
Kad narastu plivaće kožice među mojim prstima i kad budem još dulje mogla zadržati dah, kad budem u boljoj formi i budem mogla zaroniti na 15 metara, kad prestanem pušiti, kad izgubim koji kilogram, kad....
možda je dozovem i krenem tamo...
jer zaista nema smisla nepripremljen ući na opasan teren.
Nema zar ne?
I ponovo zaronim još dublje i igram se sa morem i govorim istinu glasno (lako je jer me nitko neće čuti a pogotovo razumjeti), plačem (ali ne vidi se jer su suze dio mora) i dišem i ronim i pazim da sam u sigurnosti onoga što poznam.
Ja sam kukavica...ne ja sam samo pametna...ne, ne, ja sam...
«Ti samo zaroni» kaže Ona «i ne brini se zbog onoga što ćeš naći»
Opet Ti?!!
Tišina me okružuje. Zovem ali nema odgovora. Tražim ali ne mogu je naći.
Umorna sam.
Umorna sam od neuspjeha u neprekidnoj borbi sa sobom.
Umorna od ponavljanja pogrešaka, od već viđenih početaka i krajeva.
Tako sam umorna od traženja sebe.
U tišini mora moje Šolte do mene dopire tihi glasić....Tražiš sebe na krivom mjestu...
Ti nisi ona koju vidiš u tuđim očima, ni ona o kojoj priča neka žena, nisi ona koju gledaš na poslu, nisi ni ona koja grli muškarca kojeg voli svim srcem. Sve te Žene koje vidiš su tuđi životi.
U dubinama svoje duše naći ćeš odgovore na sva ona pitanja koja postavljaš.
Svako Zašto ima svoj odgovor.
Dođi...
Po prvi put u životu priznajem da se bojim mora i njegovih dubina.
Da, bojim se!!! Nisam ono za što se prodajem...
Što sam ja?
I dok stojim na pola puta između površine i dna primjećujem da imam plivaće kožice, da sam tu već deset minuta, da su moji bokovi baš onakvi kakvi trebaju biti.
Iza mojih leđa sladak smijeh djeteta.
Okrećem se i Ona mi pruža ruku.
Dođi, zajedno ćemo zaroniti. Vrijeme je... prije jeseni....
Da zaista je vrijeme...
Ja sam u ljetu svoga života. Sve oko mene je puno mirisa i topline, sve se sprema da pokloni svoje plodove Svijetu.
Ne znam što ću naći ali idem.
Želim da ovo ljeto koje živim bude moje.
A kad se vratim iz dubine bit ću bogatija za jednu tajnu.
Znat ću zašto sam navukla veo na oči pa mi je trebalo 33 godine da shvatim da ja IMAM plivaće kožice.
Hvala što nisi otišla i onda kad sam se svih silama trudila da ti ne čujem glas.
Post je objavljen 30.09.2007. u 17:13 sati.