Često kad zatvorim oči vidim jednu cestu u burnoj, zimskoj noći. Nebo je čisto, nema mjeseca samo bezbroj zvijezda. Ja u autu, prigušena svijetla kontrolne ploče, muzika koju volim. Toplo je oko srca i ja radosna vozim predjelima iz mojih snova, mog života. Vožnja me smiruje, putovanje me raduje, cesta me vodi tamo gdje sam željela doći.
Povremeno kad pogledam oko sebe ne prepoznajem krajolik, ne snalazim se i pitam se gdje sam ja to.
Ponekad ne prepoznajem lice koje me gleda.
Poput djelomičnog gubitka pamćenja sutradan se toga ne sjećam. Ili mi slike budu obavijene izmaglicom pa ne izgleda tako strašno.
Ponekad sam bijesna i hučim, pokušavam razbiti škrape koje su tu od pamtivijeka, prijetim snagom koju nemam, lažem i skrivam se među oblucima...tiktiktiktiktiktik ulovi me, znaš li gdje sam...i pitam se otkud sad odjednom ljeto i kako sam se to našla na obali.
A ponekad ostanem bez prijevoznog sredstva pa klipsam po suncu koje mi ispija zadnju nadu da ću uspjeti.
Čudni su naši puti kojima hodamo kroz život. Često ne znamo kako smo se našli na njima, čude nas likovi koje susrećemo na najčudnijim mjestima u još luđe vrijeme. I najčešće nisam spremna tj. još nikad nisam dospjela na pravo mjesto u pravo vrijeme.
Kao da kasnim ili brzam u fazi za onim što bih htjela.
Da dodam gasa ili da malo usporim?
Ako budem dovoljno spretna hoću li uhvatiti dugu?
Ako se još malo potrudim hoću li bolje proći na toj cesti?
Jedino što nikad nisam pokušala je ono što možda trebam više od svega. Upaliti sva četiri, stati sa strane i ...otvoriti prozor, izbaciti noge kroz isti, pojačati muziku do granice bola, zapaliti zadnju cigaretu u svom životu i uvući dim duboko u pluća.
I dok ispuštam dim gledati svijet kroz izmaglicu i smijati se ovako kako se smijem sada, dušon i tilon...
Sretna sam
Stala sam
Vidim sebe
Tražim onako kako znam
Jer život bi trebao biti radost, bez opterećenja s donošenjem odluka, kajanja zbog učinjenog ili propuštenog. Samo je jedan a velike stvari traže borbu svim raspoloživim a meni prihvatljivim sredstvima: ljubavlju, strpljenjem, iskrenošću, razumijevanjem, prijetnjom, laži....
Dozvoljene su sve pogreške ovog svijeta ako nisu smišljene s namjerom da povrijede nekoga.
Dozvoljeno je pasti ako dobiješ nepovoljan odgovor, izgubiti moć govora, zaboraviti kako se plače, ne napisati ni riječ koju godinu, živjeti a biti mrtav.
Dozvoljeno je boriti se na sve načine. Mamiti, obećati, dati, nasmijati se, pomaziti, gledati onako kako se gleda samo odabrane. Dati cijelog sebe pa i više od toga, nestati u zagrljaju, pretvoriti se u vjetar, obaviti ruke i noge oko tvoga tijela kao što grli more, ostaviti.
Izgubiti i nikad više dobiti, nikad ne imati ono što želiš, plakati, cijenkati se sa životom, ponuditi više nego li imaš.
Dobiti i biti lud od sreće, ne moći vjerovati da se to čudo događa tebi, baš tebi, biti sposoban pomaknuti gore jednim pokretom, ne spavati noćima a danju biti sposoban sve odraditi.
Samo ne žuri, reci srcu da ima vremena...
I nikad se nemoj zaboraviti smijati, onako kako se smiju djeca...
Post je objavljen 13.11.2007. u 20:56 sati.