subota, 10.11.2007.

Mislit na sebe

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću tako zavoljeti taj grad...ma vjerojatno bih se nasmiješila sa onim izrazom da, da samo ti pričaj.
Šetnja uz Savu i brzinska kava kod prijateljice danas popodne i predivno crveno i zeleno nebo iznad Zagreba. Ali kad sam došla na aerodrom noge same cupkaju, u sebi vičem i smijem se bez glasa (ljudi evo me doma....sve moje želje i grijesi, najbolje godine još su na istoj adresi...).
Vezujem se i s uzbuđenjem čekam trenutak u kojem počinje let, rulanje po pisti, onaj trenutak u kojem te snaga aviona zalijepi na sjedalo i nevjerica da je čovjek tako slab stvorio nešto tako snažno.
Zalijepljena na staklo, pokušavam odgonetnuti iznad čega letimo.
Evo me doma. S desne strane moj otok a tamo su mater i otac.
A doli ispod mene svitla di me svaštanešto čeka.
Dobra večer moj grade.
Meni dragi ljudi su u tebi, sve što volim je tu.
Sva sam u pjesmama, koje se vrte mojim mislima bez prekida. Dođu i budu, pa doleti neka druga. Prava eksplozija osjećaja i riječi.
Nakon pusto vrimena vratila sam se na sve načine na koje čovjek može doći doma.
I svaki put me čudi kako se to stvari poslože odjednom istom onom brzinom kojom su se porušile kule od karata. A zaboravljam koliko je vremena, boli i hrabrosti trebalo za promijeniti sebe.
Nakon pusto vrimena (sigurno desetak godina) ponovno sanjam svaku noć one moje lipe snove u bojama, nema gropa u želudcu ni osjećaja da poput podivljalog hrčka trčim besciljno na besmisleno brzom kolu. Nemam više bombu u prsima koja sam što nije eksplodirala, nema glupih pitanja što će biti sutra i zašto se nešto dogodilo. Nema osjećaja da mi vrijeme brzo prolazi i da sam u toj jurnjavi nešto izgubila, zaboravila.
Ovaj tjedan je bio zadnji komadić koji je nedostajao u mom mozaiku.
I sada sebi govorim ono što sam govorila tebi ...ne žuri, imaš svo vrijeme ovog svijeta za odluke. Imam svaku minutu, dan i godinu koja će doći za sve ono što želim, tisuće snova za ostvariti (pa i one najluđe), milijuni kava, još bezbroj ljeta na Šolti.
Mogućnosti i događaji koji izgledaju nemogući, nade i očekivanja, ljubav kao jedini način na koji mogu živjeti svoj život, duboko more, zvona, dvor moje kuće i ja na skalama, sve pjesme koje još nisu napisane, dolazak...
Ne zavaravam se da sam završila.
Sada kada znam koji dio života držim u svojim rukama, kada znam da jedino čime mogu upravljati su moje odluke nalazim se na početku.
Gdje ću otići, što ću učiniti, kome reći i kako. A sutra se probuditi sretna jer ne žalim zbog nečega što sam učinila (ili nisam), rekla (ili nisam).
Jednostavno znam i to je dio svake moje misli, daha i sna.
Moje jasno da, moje jasno ne, ne očekivanje čuda kada znam da nisu moguća, igra...igra koje kad se sjetim moram zatvoriti oči da netko ne bi vidio sve u mojim očima.
Evo me doma, sa čašom lipog crnog vina i još jednom pjesmom koja mi je doletjela u misli....
Ljubav je tvoja kao vino koje kad pijem svud me ima
Ljubav je tvoja kao vino ista je boja i gorčina.
Ali za sada ja takvo vino ispiti ne mogu pa pružam usne kiši iz visina...
Ako i osjetim žaljenje jer nisi imao priliku upoznati pravu mene, ako i požalim što nisam imala priliku upoznati tebe, oteresem tu misao kao zrnce prašine...jer zaista ne znam je li to dobro ili ne, i ne znam što nosi sutra.
I sjetim se da Svemir pomaže hrabrima da ostvare svoje želje.
21:54 - Komentari (2) - Isprintaj

<< Arhiva >>