nedjelja, 18.11.2007.

Za mene je sreća..

Kao klinka često sam gledala oblake i pokušavala im dati oblik, smisao, iščitati iz njih neku poruku koju mi nebo šalje.
Najviše sam voljela one velike, daleke, bijele ljetne oblake koji se u popodnevnim satima pojave na nebu. Baš kao šlag.
Danas više volim nebo bez oblaka. Nebo u zimsko predvečerje kao ovo danas, u Splitu, sa burom u pozadini.
Moja kamena Dalmacija...
Mosor, Kozjak i Biokovo dobiju onu meni najdražu ljubičastu boju, nebo zelenkasto-plavo-ljubičastu a uši, ruke i nos onu modričastu boju sretan (rani znakovi smrzavanja).
I lutam onda praznim ulicama Splita, vozim se prema suncu koje tako brzo zalazi, grijem se na nekim pjesmama koje su duboko u mojoj duši.
Ili sjedim i gledam nebo kroz prozor i pratim kako se mijenja dok se na njemu ne počnu pojavljivati prve zvijezde.
Pa se sjetim ljetnih zora koje sam s prijateljima dočekivala na Šolti, trenutka izlaska sunca, one zlatne, zlatne boje mora ljeti.
Noći provedene u jednoj maloj vali na Šolti, bez mjeseca i sa milijardama zvijezda a nebo crno baš kao i more. Tišina i savršeni trenutak spoja čovjeka i prirode.
Kupanja po buri na pola Šoltanskog kanala i valova tako velikih da od njih ne vidiš brodicu iz koje si skočio u more...i podivljalog oblačnog neba iznad mene.
Ranog ljeta i sutona, tople plaže i mraka koji obavija moje tijelo, mora koje me zove.
Pogleda na nebo kroz slamnati šešir dok se lijeno razvlačim na škrapi i nepristojno, nepristojnog sunca koje me grije i budi u meni kojekakve misli i želje.
Ljetnih popodneva, igre zraka svijetlosti koje ulaze kroz stare škure u sobu mojih roditelja i crtaju čudne likove po zidovima.
More i pogled prema nebu iz dubina, poziv zrakama da dođu, da pobude moju maštu.
Ono što spaja sva moja neba, zrake sunca i dubine mora je divlja, nagla i neobuzdana sreća koja izvire iz mene.
Sreća izazvana životom, koja raste svakim udisanjem, svakom pjesmom, susretom, nevjericom da postoji toliko ljepote oko mene, promjenama. Sreća zbog sreće, bez „životno važnog“ događaja, sreća kao jedini način zahvaljivanja na poklonjenom životu.
Pjevam na glas sa slušalicama na ušima (a nisam baš sigurna da sam pretjerano muzikalna jer su me moji uvijek zezali da će me prijaviti na koji izbor tipa Super Nova blabla Star itd a pri tom se kese), vičem i pričam sa sobom, smijem se i dok ovo pišem.
I ne želim stati. I neću stati. Dokle god budem živa.
Jer jedino što ostaje za nama su trenuci sreće koje smo dali natrag svijetu oko nas.
Ostaju jedino osjećaji dijeljenja, pripadanja, naklonosti, razumijevanja.
Kad shvatiš da si mali, mali dio ovoga čuda a opet najvažniji ne možeš odoljeti da se ne osmjehneš.
Ukrcajte se na vrtuljak...definitivno ponekad zna biti mučno i u jednom trenutku si siguran da ćeš ispasti...ali kad se usredotočiš na ono oko vrtuljka shvatiš da je njegova brzina nedovoljna i da Svijet i dalje postoji ali u puno ljepšim bojama...i zabacite glavu i pogledajte u nebo...iz njega ćete pročitati sve što poželite.
17:48 - Komentari (2) - Isprintaj

<< Arhiva >>