srijeda, 19.12.2007.

A vitar puše

Otvoreno, plavo nebo mojih očiju, more i borovi koji me zovu...dođi kući.
Tvoj smijeh i vedrina dana koji me prate, naši sve češći i duži razgovori, loše skrivena želja i neke crtice još nedosanjanih dana koje nam nekako pobjegnu između riječi.
Dok pada noć u Splitu pitam se što sada radiš tamo daleko, u svom snijegom okovanom gradu.
Pa poželim da sam vjetar koji ti donosi ovu večer.
Dok hodaš ulicom igram se među granama prepunim snijega, skrivam se u tvom ulazu i donosim ti odjeke mog smijeha i mirisa da te prate skriveno ispod trepavica.
Čuješ li neku čudnu mješavinu zvončića, snijega i mora?
To se ja igram kamenčićima na obali našeg otoka.
Odnosim zvukove koraka koji dolaze tebi, prigušujem one koji hodaju usporedno sa tvojima. Poklanjam ti nove note za koje ne znam hoće li biti muzika tvoga srca. Pa preplašeno zastanem i puštam te da se vratiš poznatim stazama dok se krijem iza tvoje sjene.
Večeras ti ovako izdaleka nosim pregršt snova na dar... mirise mora i ljeta, tek naznake nekih budućih obećanja. Pa budim dane prepune sunca, zlatna svitanja i plave noći, prolijevam vino i ronim ispred nepoznatih litica tvoga života.
Igram se u tvojoj kosi, dodirujem ti lice i nježno ljubim tvoje usne. Grlim te, pa opet milujem nježno... igram se onako kako me more voli. Polako, nježno, ponovo, najnježnije... neka traje dok u meni gore neke nove istine.
Osjetiš li to? Ili zatvaraš vrata za sobom...
Misliš li na mene večeras?
20:06 - Komentari (7) - Isprintaj

<< Arhiva >>