Hrabrost se rađa u srcu i samo oni koji ga imaju znaju kako je teško biti hrabar u trenucima kad izgleda kao da se cijeli svijet urotio protiv mene.
Ponekad su to gluposti na koje trošimo dragocjeno vrijeme svojih uvijek prekratkih života a ponekad su to odluke koje moramo donijeti da bi ostali živi, da se sutra prepoznamo u ogledalu kad prođe oluja ovog dana.
Ponekad sam bespomoćna i čini mi se da netko povlači konce mog života u smjerovima kamo ne želim poći, kao da se netko dobro zabavlja gledajući me kako se pokušavam otrgnuti i krenuti tamo gdje sam htjela.
Drugi dan je svijet pod mojim nogama i onda sam hrabra, najhrabrija od svih koji su ikada bili na ovom planetu i nema te prepreke s kojom se nisam spremna suočiti sigurna da ću je proći baš onako kako želim.
A onda dođe svitanje prepuno bure i hladnoće pa se pitam gdje je nestala ona hrabrost od jučer kad sam sa osmjehom koračala puteljcima moje duše. I gdje je nestalo ono znatiželjno dijete koje je lutalo tim stazama?
Pa se skrijem ispod maske, pokrijem dekicom i podignem visoke zidove između mene i svih ljudi...pa čak i onih koje neizmjerno volim. Pa potraje moje skrivanje koji sat, dan ili duže.
Često mi se čini da nisam hrabra, da popuštam svima i da moja bosa stopala gaze nekim putima koji nisu moji.
Da zbog straha pristajem na sve ono što nisam ja, pa mislim da bi mogla puno više da sam hrabrija, pa zašto opet hodam u istim krugovima i zašto, Bože zašto me uvijek vratiš na lekcije koje nisam dobro naučila.
I dok se tako samosažaljevam (u tome sam tako dobra bila) i plačem (i more sam pobijedila količinom soli) odjednom bljesne neka iskra u mom snu i onda sve shvatim...
Ja jesam hrabra, najhrabrija što mogu biti. Ne mogu se pomiriti sa nekim događajima i ne prihvaćam ih kao nešto što je moralo biti. Kad mogu i dok mogu borim se na sve načine koje poznajem. I kad plačem to je moj način da pokažem zube životu...jer mi se ne sviđa ono što si mi „poklonio“. I nikad ne odustajem od borbe. Ako ti se učini da sam posustala ili odustala budi sigurna da nisam. Samo sam zaključila da je hrabrije prihvatiti trenutnu situaciju i prilagodila sam se.
Dok ti se čini da ništa ne poduzimam ja bosonoga lutam gustom šumom, puteljcima koje prekriva mokra, mekana paprat i tražim nove načine za živjeti život kakav sanjam. Tražim ga dok me grane nenajavljeno udaraju po licu i ostavljaju ožiljke novih bora, kad nagazim na oštar kamen kojeg nisam primijetila i kad bol osjetim u mozgu kao ubod vrućeg noža, dok me plaše čudni zvukovi koji dopiru iz obližnjeg grmlja, kad mi se čini da nikad neću doći na stazu koja je obasjana suncem, dok se odmaram na nekom sunčanom proplanku prekrivena pokošenom travom...i dok se moji dani broje ja hrabro tražim sebe. Naučila sam da stvari često nisu takve kakvima se čine jer ih ukrašavam svojim željama i projekcijama koje prikrivaju njihov pravi sjaj, da je lako popustiti sebi kad na krivi način želiš dobiti ljubav a da treba puno hrabrosti za reći ne nekome koga voliš. Naučila sam da nije greška voljeti pogrešne ljude (JER LJUBAV NIKAD NIJE GREŠKA I NE POSTOJE POGREŠNI LJUDI) ali da isto tako ljubav nije očajničko traženje da te se voli, već stanje duše u kojem se prihvaća voljena osoba onakva kakva jest, bez vlastitih nasilnih poteza kistom preko već gotovog umjetničkog djela nečije duše. Učim se biti hrabra u iskrenosti, govoriti jasno a ne u šiframa, pa nestaje problem sa neshvaćanjem mojih želja. Učim se ne pobjeći od onih za koje znam da bi mogli postati dio moga svijeta zauvijek (čak i ako otiđu ostati će mene), nego ostajem pa jasno izgovaram svoje želje i snove iako to ponekad znači njihov sigurni odlazak. Učim se vjerovati svojoj intuiciji, onom tihom glasiću koji se javlja kad ga najmanje očekuješ, koji priča o budućnosti, viče ili me tjera, upozorava ili me gura da odem baš tamo. Naučila sam se da je najveće i najvažnije blago ulaganje u sebe. I sada živim onako kako sam htjela cijeli život. Hranim svoju dušu riječima ljudi koji su tako drugačiji od mene (a opet slični) i te me vaše riječi zovu da razmišljam, da pišem, otvaraju mi nove puteljke prema sebi. Ležim na suncu i puštam mu da se igra sa mojom kosom. Družim se sa ljudima koje volim, kave, priče i smijeh. Sretna sam kad im dajem barem djelić onoga što mi svakodnevno nude na ispruženim dlanovima. Učim, radim, sanjam. Ne čekam nekoga posebnog da mi pomogne sviti gnijezdo mojeg života već ga gradim sama (grančicu ovdje a kamenčić tamo). Radujem se tebi i nije me puno briga što će donijeti budućnost (jer znam da ne znam).
Mali, sitni djelići u prašinu rasutog ogledala u kojem sam se ogledala cijeli život...odnio ih je vjetar.
Neću kupiti novo...ogledati ću se u vašim očima. Tamo me obavija neki zlatni sjaj koji izvire iz svega što osjećate prema meni.
Post je objavljen 16.12.2007. u 11:36 sati.