Jutros, nakon neuspjelog dizanja na vrijeme (jedno deseti dan u kontinuitetu) dok sam kuhala kavu sa gropom u želudcu i tugom koja izvire iz svake moje pore odjednom sam shvatila. Od kad smo saznali da je stanje katastrofa ja ne spavam, legnem u pristojnu uru i onda se satima okrećem po krevetu, uspijem zaspati u rane jutarnje sate pa se naravno ne mogu probuditi kad sam namjeravala.
Postoji mnogo načina zabadanje glave u pijesak koje ja kombiniram onako kako mi dođe.
Jedan je dugo spavati-kad spavam (a ne sanjam ništa ovih dana) proguta me mrak i nesvjesna sam, sačuvana od ružne zbilje, bez suza i straha koji se smjenjuju s nadom i sreće jer sam te imala priliku upoznati, jer te volim i ti voliš mene, jer smo prijateljice.
Drugi način je raditi, raditi po cijele dane pa ne imati vremena za misli, osjećati kako napredujem, biti zadovoljna učinjenim...ali na kraju takvih dana gricka me misao da uzaludno tratim naše vrijeme.
A treći način je pokušavati se zaljubiti, igrati se u inat odlascima, živjeti ljubav kao jedini put...i u tom slatkom iščekivanju, oduševljenju ili izgubljenim bitkama zaboraviti sve.
Posljednjih dana jedino što ti želim dati je svoje srce i osjećaje onakvi kakvi jesu. Zaista mislim da nema smisla biti tužan i plakati već se radujem svakom susretu s tobom i nosim ti pregršt smijeha i ljubavi. A ti daješ još više i svaka tvoja riječ i pogled je prepun ljubavi. Jedna si od rijetkih kojima vjerujem, čije riječi čujem onakve kakve su izašle iz tebe, vidim sebe u tvojim očima onakvu kakvu me doživljavaš.
I dok se smiješne zgode u mom „ljubavnom“ životu smjenjuju nevjerojatnom brzinom, smiješ se skupa sa mnom i rugamo se neuravnoteženom životu, glupostima kojima cijedimo svoju dušu. S tobom sam se naučila smijati tim malimvelikim željama i događajima koji me prate i dočekujem ih sretna jer to znači da živim, da se borim, da uživam. Naučile smo se smijati smiješnom imenu koje si dala svom tumoru, prihvatile da je on dio tebe, da su to stanice tvoga tijela (ha, ha divlja strana tako pitome žene)...a znamo i plakati kad je teško.
Neke tvoje riječi nose mi suze, kao sinoć...ali ne suze tuge nego sreće. Kad si mi poslala MMS i kasnije riječima opisala kako se osjećaš...prvi put u životu je pala moja teorija o našim malim, privatnim svjetovima u kojim živimo.
Uvijek sam mislila kako svatko od nas na svoj način vidi svijet oko sebe, da postoji milijarde odvojenih pogleda na sunce, more, ljude.
I onda opišeš kako se osjećaš dok gledaš svijeću koja gori u adventskom vijencu a ja čitam i ne mogu vjerovati da čitam svoje riječi, svoju dušu.
Mala sam kap u ovom svijetu, nemam snage koliko bi htjela pa neću zamjerati sebi moje načine guranja glave u pijesak. Tu su i oni su mehanizam kojim pokušavam usporiti vrijeme.
Njima dobivam mogućnost još više uživati u vremenu koje imam s tobom a istovremeno mi ne dozvoljavaju da zaboravim koliko teško prihvaćam stvarnost.
Tu su kao mali kamenčić u cipeli koji žulja a istovremeno te podsjeća da si sretan jer nisi bos.
Post je objavljen 04.12.2007. u 12:20 sati.