Oko mene kreativni nered kojeg sam napravila pakirajući poklone, kuća kao prizor iz filma katastrofe tipa Dan poslije, nespakirana i nespremna a trajekt je sutra rano ujutro...ali prazan list papira zove da pišem.
Slučajno sam večeras pročitala par riječi meni tako daleke žene, koju ne volim sresti ni u prolazu i kojoj nikad nisam rekla dobar dan ili poklonila osmijeh. Žene koja je pored njega, na mjestu za koje sam nekada bila sigurna da sam rođena da bude moje. Ne, ne, ovo neće biti post o tome kako sam shvatila da je ona sasvim dobra, nije kriva za sve što se dogodilo (što je točno) i slično. I dalje ne gajim neke pretjerane simpatije prema njoj jer zaista nije od žena kakve volim i cijenim. Ne volim je ali je nikad nisam okrivila za raspad mog svijeta jer ne vjerujem u teoriju o trećoj osobi (kad nešto vrijedi za treću osobu jednostavno nema mjesta). Ne volim je iz jednostavnog, sitnog, ljudskog razloga...zavidjela sam joj na onome što ima.
Trenutak u kojem su se dotakle neke sjene. Dok sjedim i slušam majstora stihova (lipa moja načelo me vrime), s toplinom oko srca i pokojom suzom pokušavam pretočiti svoje misli u neki suvisli tekst pa mi se čini da se sve odigralo prije par stoljeća i da nije bilo tako strašno. Kako je vrijeme dobar suputnik i kako fino otupi oštricu mača a da ne osjetiš trenutak u kojem je bol postala tek sitno zrnce pijeska u cipeli.
Sve naše ure, razgovori, dodiri i vođenja ljubavi, sve kao u snu, svi prvi put...danas mi se čine tako dalekim gotovo kao da se nikad nisu dogodili.
Sve suze (tvoje i moje), bačena u prašinu i pregažena obećanja, tvoje laži i varanje mene, godine odrastanja, more i neka poznata mjesta, tvoje stalno dolaženje, odlaženje i vraćanje - nema ih, nisu se dogodili.
Danas znam da se neke stvari jednostavno dogode baš onda kad im je vrijeme, Bog nas učini dodirljivim i ranjivijim nego inače, možda neki poznati miris ili davno pjevana uspavanka, možda neki čudni hir sudbine...mene je doveo takvu, tada i tamo, u tvoju blizinu.
Moj početak odrastanja. Prije tebe mislila sam da znam sačuvati svoju dušu, izaći iz nepovoljnih situacija možda malo okrhnuta ali cijela. Cijena koju sam plaćala bila je nemogućnost davanja sebe, nesebično i bez razloga, bila sam pjesma koja se ne pjeva bez razloga.
Bila sam žena koja sve može, ona kojoj ne treba pomoć, uvijek spremna saslušati, pomoći, dati, uspješna u poslu, u nekim izvana dobrim vezama, dobra kćer. I davala sam sve od sebe kako bi pomogla ljudima oko sebe da shvate gdje griješe, trudila se pomoći, nesebično dajući jedno veliko NIŠTA. A nikad se nisam upitala tko sam ja i što to činim, tko mi daje pravo da analiziram, kopam i dajem bez pitanja. I jako sam se trudila da ne čujem glas svoga srca. Ah, kako sam samo usavršila tehniku plitkog disanja i preživljavanja u močvarama svoje duše. A kako sam znala žaliti sebe...
Do trenutka kad si se pojavio u mom životu.
I ja sam odjednom dala sve što se može dati drugoj osobi.
Za uzvrat sam dobila nevjerojatnu mogućnost voljenja, osjećaje za koje sam mislila da ne postoje, dane koji su bili kao san, ljubav ispod zvijezda kad se u trenutku učini da je njihov sjaj ništa u odnosu na ono što se događa u tebi.
Uz to je došla moja ranjivost i prvi znakovi promjena koje sam onako usput ostavljala praveći se da ih ne vidim. Nažalost, ostala je moja nesposobnost da kažem ne kad sam to htjela i ogromna potreba da me voliš na bilo koji način, onako kao kad želiš nešto što nije za tebe. I tako je prolazilo vrijeme do trenutka kad si „zapravo otišao“. Ne nisi mi ti rekao, to mi je rekao netko drugi (tako tipično za tebe). A ja sam mirno, puna razumijevanja (tako tipično za mene) rekla dobro...dok su se rušili moji svjetovi, moje kule od pijeska, dok sam po prvi put u životu ostajala sama i gola pred sobom, sa svakom sekundom sve manje poznata sebi. I za trenutak iz ogledala me gledala neka nepoznata osoba, žena s očima sličnim mojim ali bez onog zlatnog sjaja.
Negdje sam izgubila sebe.
Dugo mi je trebalo da shvatim da se nisam izgubila tada kad si otišao a još duže da priznam kako sam oduvijek izgubljena i da je sve što se dogodilo u stvari blagoslov a ne kazna.
Dan po dan, smjenjivanje tuge i nade, traženje razloga koji ne postoje, analiziranje svega osim sebe, okrivljavanje i ljutnja, košmar ružnih snova, privatni pakao kad ti se svaki proživljeni dan čini kao veliki uspjeh. Sve to začinjeno tvojim dolascima i željom, mojom nesigurnošću i ogromnim strahom da ću se totalno i nepopravljivo raspasti ako prihvatim ono što nudiš.
Ali u tom traženju razloga polako sam počela otvarati oči i shvaćati da je moj obrazac ponašanja provučen kroz sve niti koje me pletu, u svakom odnosu, u svakom djeliću svijeta kojeg dotičem. I počela sam shvaćati da nema krivca, da jednostavno imam ono što jesam i da su moja nezadovoljstva posljedica neizrečenih osjećaja i gušenja neizgovorenim riječima. I da mi nitko nikada neće moći dati ono što trebam...osim sebe same.
Počela sam stidljivo govoriti ne, ispočetka ljudima koje bezgranično volim i poštujem (a to mi je bilo najteže) bojeći se da ću ih izgubiti ako ne budem uvijek tu za njih, nasmijana i spremna. I preživjela sam, volimo se danas još više na nekim novim razinama i u njihovim očima vidim sebe i njihovu ljubav i onda kad kažem NEĆU (bez izmotavanja i obrazloženja).
Pa sam zaključila da svijet neće stati ako ostanem kući kad sam prehlađena, da sam zamjenjiva u poslu (možda čak nekim boljim od mene) i da nisam svemoguća, da imam svoje granice..i danas kad se prehladim ostanem kući.
Odustala sam od pokušaja mijenjanja tuđih svjetova. Sada mijenjam samo svoj a uživam u dodirima onih drugih, tako drugačijih od mene a ako mi ne odgovara samo se malo odmaknem.
Putujem nekim neistraženim putovima za koje nisam znala da su moji i da su pravi. Danas se sve čini tako jednostavnim i prirodnim.
I ne, nisam završila svoje putovanje. Još se puno toga kovitla u mojoj duši, pitanja na koja još nisam spremna odgovoriti, razlozi koje ne razabirem, trenuci i moja ponašanja u kojima ne prepoznajem sebe. Ali smirit će se bure moje duše, pitanja će dobiti oblik i smisao iz kojeg će izrasti odgovor...neke dijelove sebe ću zauvijek odbaciti dozvoljavajući onim drugim da izađu na površinu. Znati ću voljeti sebe i druge onako kako vole ljudi koji poznaju nježne preljeve svoje duše.
Pa se radujem svakom danu i novim kamenčićima koje pronalazim, sama a po prvi put u životu zadovoljna i sretna.
I dok me zoveš danas popodne i govoriš kako dolaziš, ja ti sa osmjehom na usnama govorim da paziš kako voziš.
I znam da ne dolaziš zaista meni...i ono što je puno važnije.....ja ne želim da dođeš meni. Ja te ne želim više.
Ali ću do kraja života za tebe čuvati nike riči...jer da tebe nije bilo ja nikad ne bih pronašla sebe.
Post je objavljen 21.12.2007. u 22:52 sati.