srijeda, 02.01.2008.

U otkucaju srca

Nemirna sam, ne znam kud sa sobom, leptiriću u trbuhu, tresu mi se ruke, na samo jedan treptaj u mom oku pomislim...on je.
Da mi mjehurić od sapunice prsne pored uha mislim da bi oštećenje sluha bilo trajno.
Pa pokušam misli skrenuti na nešto drugo, pokušam raditi, malo se igram, slušam muziku, pa kartam, čitam....ništa ne pomaže.
Vrtim programe, mobitel stalno gledam, ugasim zvuk ostavim na vibraciji, pa hoće, pa neće.
Aj aj jaj šiparice!!!! A tek ti izdajničko srce moje, koje se u svom ludom ritmu raduje susretu s njim.
Povremeno skupim sebe u trenutak lucidnosti (kao ovaj) i onda uživam u tom slatkom osjećaju iščekivanja, u neznanju dana koji još nisu došli.
Pa se provlačim kroz ovu zimu moga života i grijem se. Gori ta vatrica ali već vidim požar koji prijeti utvrdama i mijenja krajolik naših života.
I pitam se što ću novoga saznati kad se sretnemo.
Na koliko se još načina mogu smijati?
Koliko sam ti nedostajala?
Hoću li ti reći da sam te sanjala ili će izdajica sram spriječiti taj pokušaj igre?
Što si radio ovih dana?
Koliko sam ti nedostajala, reci bez da te pitam, pričaj mi o svemu i ničemu. Igraj se riječima i smijehom, sličicama i vodom, dahom kojeg ćutim na svom licu, dodirom koji čeka i traži moje tijelo. Pokaži mi svijet, napiši najljepše stihove za mene, u trenutku mi uzmi sve što imam i pri tom me učini najbogatijom na svijetu.
Tu sam za sve najluđe snove ikad rođene u tvojoj duši, za sve riječi koje nikad nisu napisane, za ljeta i povratak kući.
Tu sam i čekam naše vrijeme.
Pa prolazi ovaj dan a ja se smijem svojim ludim snovima, pa se okrenem na drugu stranu i malo čvršće stisnem ukradeni dio sunca pa ga pustim.
Ne, ne trebaš tako čvrsto držati.
Bit će, znam da hoće.....jednostavno znam duboko u sebi.
I tako potpirujem vatru i kumujem rađanju novog svijeta....
I baš me briga što gori a vani je bura.
I baš me briga što neću moći ugasiti tu zvir.
Baš me briga...neka gori...
16:52 - Komentari (9) - Isprintaj

<< Arhiva >>