nedjelja, 06.01.2008.

I'm free to decide

Sati koje smo proveli sinoć razgovarajući o svemu i ničemu, puno pjesmuljaka koji dozivaju moj smijeh.
U meni danas igra leptira i neki mirisi koje ne poznajem.
Znam to si ti....u svakoj riječi, u svakom neizgovorenom stihu, smijehu koji dodiruje sunce i raste pa me nosi kao val.
Sinoć smo se igrali pa bacali kamenčiće u more želja.
Ali tko je to bacio prvi kamen u naša do neki dan mirna mora?
Jedan tako kratki susret a sada smo ovdje i to ovako.
Prepoznavanje?
Valovi su razbili sve moje maske a bura je pokidala moje pomno čuvane haljine za posebne prilike.
Nevera koja te donijela istovremeno je odnijela moje svjetove i ostavila me golu, iskrenu pred tobom na poljima naših snova.
Prvi put u životu ne osjećam potrebu da budem definirana, da znam što mi nosi budućnost.
Po prvi put u životu mi svako moguće rješenje ove naše igre izgleda podjednako nemoguće i nevjerojatno baš kao i mogućnost da te više nema u mom životu.
Pa otjeram sebe, poznatu igračicu na sigurno, jer postoje neki putovi koje u ovom trenutku zasljepljena željom (a protkana strahom) ne vidim.
Znam da želim okusiti tvoje usne, da želim dati sve što jesam i sve što imam.
I znam da je tvoja želja poput moje.
Rekao si sinoć da je život prekratak da bi propustili takve trenutke i da ga oni čini vrijednim. I da se zaista ne doživi često osjećaj da se rasplineš na sitne šarene čestice koje lebde u zraku i miješaju se sa česticama osobe pored tebe...kako ga zoveš... doživljaj dubine svemira...
Želim te imati barem na trenutak...na cijelu vječnost, zauvijek.
Može li trenutak biti cijela vječnost?
I koliko je jako korijenje pušteno na poljima snova?
Da skočim zatvorenih očiju?
Sve drugo nema puno smisla.....
Pa se puštam i dok padam otkriva mi se neki novi svijet.
21:29 - Komentari (11) - Isprintaj

<< Arhiva >>