Budim se... kroz vrata moje sobe dopire po koja riječ razgovora majke i oca....
U zraku ćutin proljeće (cvjeta kamen)...još malo pa će mi se u ranim jutanjim buđenjima pridružiti Svjetlo.
Suze (koje skrivam) skupljene u treptaju oka kao kapi smole - u njima se ogleda Sunce.
I onaj osjećaj nepripadanja koji me prati kao sjena dok ovih dana plivam kroz mutne i hladne vode mojih želja.
Hodam nekim poznatim stazama i tražim nove načine za biti (danas).
Uvala snova me zove svojim mirom i onom neobičnom (čudnovato hladnom) bojom moga mora a Sunce viče (sakrij se u škrapi pa zatvorenih očiju dočekaj ljeto).
Hodam ispunjena pitanjima, mislima i iščekujem čudo a istovremeno sam tako mirna i prazna.
Stazice su vlažne a kamenje svjetluca skliskošću (pazi gdje gaziš)...
Evo me.
Stojim na početku svijeta (dodiruju se more, škrape i dom).... mjesto koje spaja ono što jesam i ono što želim biti.
Čvrsto stojim na škrapi (znam da mi je mjesto tu)
Gledam more i spuštam ruku...klanjam se veličanstvenoj mijeni...došla sam Ti, pomalo nevjerna i tužna...takav je dan more moje (ma ću uvik vezest ono ća mi daš).
Leđa okrećem domu (koje to jest i koji to nije) pa gledam kako iza punte od vale dolazi nova promjena.
Ne nisam ti okrenula leđa, samo činim ono .....oprosti, ovo nema smisla.... jesam, okrenula sam ti leđa.
Ponekad se izgubim u strahu koji je besmislen, pa potrošim koji sat ili dan bježeći od svojih želja i snova (jer što ako ne budu/budu ispunjeni), od svega što sam ja...
Od sutra ću....više vjerovati, znati da jesam, da zaslužujem, da mogu, da hoćeš.....milijarde parola i opravdanja frca iz mene dok okrećem leđa svemu što želim i što jesam.
Pa sjedam na skale i puštam Suncu da se igra s mojom kosom.
Gledam valove, slušam zvona koja ispraćaju ljetna predvečerja i čekam te.
Zatvaram oči jer tako bolje vidim.
Odustajem danas od odustajanja zbog krivih razloga (a svaki je kriv).
Znam da ćeš me zazvati imenom i pitati gdje sam se to skrila (sigurno si opet sjedila na skalama) sa onim pogledom u očima.
Pa ćeš sjesti do mene s tišinom na usnama i osmjehom u srcu...možemo nas dvoje to...sjediti u moru tišine onog drugog a pustiti sve konope koji nas drže za kraj...
Otvaram oči i ispred mene je more. Džep prepun kamenčića i moje nemirne ruke.
Jedan za danas, drugi za tebe, pa jedan za sunce, još jedan za sutra...spajaju se želje i more.
Jučer sam tražila sebe u moru, vjetru, tvojoj kući, u igri kamenčića, u glazbi, vožnji, u trčanju za Suncem, u sutonu tako divnom da sam poželjela zaplakati.
Jučer sam zatvorila oči pred svakom sitnicom koju ne volim kod sebe i rekla od sutra ću to mijenjati.
Sutra ću tražiti sebe.
Oduvijek spajam u sebi te nespojive dijelove, ta stakalca tako lijepa (a tako oštra).
Pokušam, pa u strahu (ZAMISLI DA USPIJEM!!!!) odustanem..
Danas neću odustati.
Sjedim na krevetu i igram se sa Suncem.
Kupa me zlatom i smije se dok mi šalje zrake da me miluju svojom toplinom...pa me zove da gledam u njega.
Dok Ga tražim savija se moja kosa kao proljetna trava dok miriše na ljeto...jedan pogled i u meni ostaje obris topline koja rađa život...a na meni tvoje ruke.
Pa pogledam u ogledalo i vidim ženu koja piše ove riječi... pa se opet smijem (bitno da su slušalice na glavi), pa se moje oči raduju i pozdravljaju u prolazu.
Ja sam zlatna boja i oni topli dani života....
I tako sam savršena u svojoj nesavršenosti....
A tako obična, svakodnevna žena....
Post je objavljen 20.01.2008. u 10:37 sati.