Budim se rano posljednjih dana....neobično za mene (spavalicu) kojoj uvijek treba baš tih pet minuta (navučem prekrivač na glavu i kažem da ću ustati za....odmah...ma kad izbrojim do trideset...evo idem).
Otvaram oči...gledam bunovno kroz prozor, vani je mrak. Koliko je sati? Ne mogu vjerovat: 4.40!!! A ja budna kao da je tko zna koliko.
Prvih par dana me čudilo buđenje u te čudne sate, ali brzo su doletjele želje i neke misli.
Kad se probudim prvi put oko 4.30 pogledam kroz prozor... ne nalazim ni naznaku Sunca.
Pa jako, najjače poželim ljeto...dane koji traju, sunce na koži i more. Ljeto prepuno mirisa i obećanja, ljeto nakon proljeća koje nosi neke nove ceste.
Ovih dana želja za ljetom buja u mom srcu, ponekad tako jaka da me boli.
Ljeto kao odgovor na sve zime ovog svijeta, toplina mora koja obavija moje tijelo, lijeno vođenje ljubavi na popodnevnom suncu dok se u zagrljaju skrivamo od svijeta, igra oblaka, izgubljene riječi pronađene na tvom stolu, dolasci i trajekti, vino i smijeh, rana ustajanja i plave zore, nebo prepuno zvijezda....
Pa se glasno nasmijem sama sebi i pošaljem dva poljupca u te rane sate...jedan u moje susjedstvo koji ide na adresu najhrabrijeg Anđela a drugi tamo daleko (valjda ga neće zadržati na granici?) na jedan usnuli muški obraz.
Do jutros sam bila sigurna da sam sama u tim satima...
Poslala sam poruku mom Anđelu da je dočeka ujutro kad se probudi.
Odmah si odgovorila šaljući mi poljupce i rekla si da mi već sat vremena želiš poslati poruku ali što ako me probudiš....
Bože dobila sam odgovor na pitanje zašto se budim tako rano...
Jer me zoveš, draga moja, da se probudim.
Vučeš neke niti a ni ne znaš to.
A ja te čujem pa se budim...
Tvoje misli prebiru po žicama moje duše pa skladaš neke nepoznate pjesme u meni.
Koliko te volim ...
Dok te gledam sinoć, lijepu i mladu a umornu, stisne mi se srce od boli i straha.
Pa ti kažem da te volim...iako ljubav ne stane u riječi...ma znan da ti to ćutiš.
Naše duše su zaista samo jedna duša. I kako samo znaju dozivati prijatelje u trenucima kad im je teško.
Dopisivale smo se jutros od 4.30 do 6, smijale se i (halo!!!) u te ure vodile dubokoumne razgovore o vođenju ljubavi, ljetu, MB memorije na mobitelu i muzici koju ću ti prebaciti na isti....
Pa zaspale sa osmjehom na usnama.
Kako malo treba za sreću....dvije duše...i ono nešto, nešto nevidljivo...ono nešto od srca do srca.
Post je objavljen 12.01.2008. u 09:33 sati.