nedjelja, 27.01.2008.

Do posljednjeg daha

Korak po korak ovih dana vode me kroz život nepoznate dubine moje duše…nisam ih poznavala jučer (jesam…lažem sebi i vama)…ili ih nisam htjela čuti?
Okrećem se i gledam godine koje su prethodile ovoj koja danas dolazi. Tko sam ja?
Tvrdoglava (kako izbjeći istinu?)…ili kako (ne)dokazati na tisuću načina svojoj glavi da je zid tvrđi? (jer ja tečem i kad stojim)
Puno putova koji nisu bili moji (a u stvari jesu), raskrižja na kojima sam skretala na neke nepoznate ravnice, rijeke preplivane na čudnim splavima, obale pored kojih sam prošla prebrzo.
Ljudi i riječi, večeri i dani, zvijezde, burne noći na starom mjestu, sva bježanja i dolaženja, snovi koji spavaju u netaknutoj duši, pogled na ljetno nebo iznad moje kuće.
Sve ono što sam pokušava biti (kako bi ti shvatila), obrisi iza kojih sam se skrila.
Sve što sam dozvolila sebi pod krinkom slobode.

Ne, to nisam ja (oslobodi me).

Gazim kroz neke predjele koji mirišu na mene (ljubičasto) i pitam se…
Moje ceste prolaze samotnim poljima bez riječi…samo neko hladno svijetlo u zimskoj noći.
Nekad more nadolazi tiho pa prekrije staze kojima lutam, neprimjetno se privuče i zagrli moja hladna stopala dok me obavija u maglu.
Ponekad satima ležim na škrapi, okupana suncem i kroz zatvorene oči gledam more.
Pa se nađem usred razgovora, života u svojoj punini (tuga i radosti), okružena ljudima koje volim…
Hodam sunčanom stranom ulice.
Oduševljenje otkrivenim, strah od gubitka i uvijek ona ista borba.
Padnem pa se ustanem i krenem ponovno…
Ujutro otkrijem neke modrice na duši

Često u snovima letim visoko iznad obala i mora moga škoja.
Ponekad sam tako daleko da putanja moga pada predstavlja cijelu vječnost.
I nikako da padnem, da se spojim s morem i pretvorim u sol.
Kad sam najsigurnija da je došao taj trenutak probudim se…pa sve ispočetka u nekom novom snu.

Pa polako shvaćam da sam to ja…

To sam ja…

Jučer sam satima hodala stazama koje volim i na poznatom mjestu ugledala po prvi put predivno žalo (brzo će ljeto).
Dok sam pružala ruku da dodirnem to kristalno (moje) more u meni se rodio osmijeh i ono što znam oduvijek dotaklo je srce…

….do posljednjeg daha…

I ništa manje od toga.

Do posljednjeg daha…netko još luđi od mene…

Do posljednjeg daha - jer samo tada živim.


Za jedan poseban dan (ovaj danas) podižem čašu punu Sunca s osmijehom od pjene valova moga mora...vjetrom i riječima, šutnjom i skrivanjem, zvijezdama koje me čuvaju noćas, mišlju i zagrljajem, poljupcima visoko gore iznad oblaka, valovima koje radi naš brod, borovima iznad naše kuće…

Pa pozdravljam sve dane i poljupce koji čekaju na mene
…ljubav, osmijeh, more, istinu, ljeto, dubine, kuću, igru valova, plićak, nebo od zvijezda, brod, cestu, njih dvoje zato da budu (samo zato), dolazak ….

Jednu posebnu ženu (nikad ne zaboravi to)
… odlazak, samoća, prijateljstva, vrata (zatvorena da bi se otvorila), znanje (sve znanje ovog svijeta), sloboda, riječi (i opet riječi koje su sve ono što sam ja), ljubav, dodiri, buđenja i srce, beskonačna bitka za biti/vrijediti/postojati jer nisam znala da sve to jesam, plave zore i ljubičaste večeri, zvona dok te čekam ispod skala….

Za život koji živim najbolje kako znam…onako do posljednjeg daha

Imam samo jednu želju satkanu od svega ikad rođenog u mojoj duši, ona je bit mene….prije nego zaželim zatvorit ću oči..

Do posljednjeg daha, draga Igračice….

Smijem se u ritmu odbjeglih želja….
Pretvorila sam ih u pregršt kamenčića i staklenih perlica rasutih niz stepenice moje duše…skrile su se pa sad čekaju da ih pronađu tvoje ruke.

Ne zaboravi…nikad nemoj zaboraviti…do posljednjeg daha
00:00 - Komentari (24) - Isprintaj

<< Arhiva >>