Tražeći sebe

Brojim sunčane sate prepune neba i gledam kapi smole - u njima je moj san i smijeh i ja (mirišu na život).
Ležim na obali mirnoga mora koje čeka ljeto i pjevam ljubavi.
Zatvaram oči i puštam srce da se izgubi u dodirima koje žudim…vodi me.
Toplina tvojih ruku, nemirni prsti i usne.… kasno ljetno popodne, Sunce koje ti pomaže i čini me još malo više nemoćnom a opet tako živom u tvojem naručju.
Dotakni me i poljubi… tako sam živa…
Uzmi me da znam kome pripadam, neka poljube tvoje usne sve skrivene linije moga tijela. Privij me uz sebe..uzmi me.
Igraj se i budi u dodirima i poljupcima, pretoči kamenčiće moje duše u posudu satkanu od riječi pa dodaj žalo sa naše obale. U kasnim večerima zagrni me svojom samoćom i neizgovorenim željama, pokrij me dlanovima pa se privij uz mene..pokrit ću nas svojom vjerom da nas rosa ne probudi promrzle u rano jutro života.
Nosi me u mislima, u riječima i koracima i vjetru do našeg ponovnog susreta (jer mi smo jedno oduvijek).
Prije nego li nas je bilo ja sam znala da ćeš doći (doći ću ti).
Pričam ti o svakom koraku prije tebe, o tome kako je duga bila zima, o osmjesima i ljudima koje volim, o skrivenim žalima i krivim putima, o tome kako sam pronašla sebe.
Pa se igram s tvojim riječima i kradem ih, pa ih kao dragocjeno kamenje optačem zlatom i stavljam oko vrata da budu blizu srca.
Tražim oblik sličan tebi ali nema tako nesavršeno lijepog srca kao što je tvoje.
Budi dovoljno hrabar (molim te nemoj me razočarati), budi ono što jesi…
Nemoj me ostaviti da u mraku tražim putove koji nisu moji, ne zatvaraj srce ma kako strašno bilo ono što te tjera da bježiš.
I nemoj, molim te nemoj mi lagati…
Može li možda moja ruka i osmijeh odagnati te demone koji te oduvijek prate? Mogu li moje riječi otključati zaključano i može li moje srce pomoći da se vratiš kući?
Biti ću tu uz tebe i onda kad pomislim da bi bilo bolje da se nikad nismo sreli..

Samo budi muškarac od riječi i srca…

That it´s all I ask of you….

Sitnica, zar ne?

Svaki korak jedna skala
Svaka skala jedna nada



Sunce se vječno kreće u Igrama promjena (noć za dan, dan za noć), čak i onda kad je skriveno mojim očima kao prošlih dana. Najviše volim trenutak promjene, sumrak i iščekivanje nepoznatog. Koraci u tišini tople ljetne noći, milijardu zvijezda, čaša vina i osjećaj da sam dio Raja…malena je moja duša i ne znam kako preživi te trenutke savršenog pripadanja sebi, tebi, ovom Svijetu.
Pa vičem bez glasa dok mi odgovaraju zborovi zvijezda a more prebire svojim vlažnim prstima po kamenim strunama mojeg tijela. Sve se savija i pjeva moju pjesmu i cijeli se Svemir naginje (ispuni mi želju).
Jer želim to…jako, najjače…pa što bude..
Ponekad nisam hrabra i nesvjesna sam Igara koje traju u meni i oko mene pa molim za milost (koja to nije)…neka netko drugi odluči umjesto mene (molim Te).
Jer tada svaki nepovoljni ishod nije posljedica moje odluke i mogu se nasmijati i reći sebi nisi ti kriva (neko drugi jest).
Pa se dogode neočekivane stvari, neke riječi i ljudi koji su te riječi, ti odjednom i ja se nađem u vrtlogu svojih uzburkanih osjećaja.
Što sada? Kamo? I kako…što bi ja trebala osjećati…ma što si baš sad opet tu?
Pa trčim u krug i pitam drage ljude..što bi ti, što misliš, kako….
I dok slušam vaše riječi moje srce sve glasnije govori i želi da ga saslušam, da ga čujem.
Kako je smiješno misliti da upravljamo nečim (bilo čim). Samo smo bolji ili lošiji Igrači nekih trenutaka naših života. Odluke donijete u trenucima boli ili straha, samoća koja obavija smiješna obećanja i ono nikad više. Sve, sve odbacujemo u jednom trenutku, u nekoliko riječi, u iskrenosti očiju koje te gledaju preko vode…u želji da pripadamo, da budemo, da zadovoljimo svoja očekivanja i želje. I nema ništa posebno lošeg u tome.
Život je rijeka čije obale nisu uvijek gostoljubive, krije tamne virove koji gutaju neoprezne, ponekad danima ležim na predivnim oblucima moje duše okupana suncem. Nekad je spora blatna kaljuža a nekad čisti, raspjevani potok.
Dotakni me….neka živim!!!

U tipkanju jutros sa mojim Anđelom na njeno pitanje kako si odgovaram: Dobro u vječnoj dilemi biti il' ljubiti…
A ona kaže:
A zašto ne i biti i ljubiti? Ne brini se sve će se to lipo posložit. U knjizi pročitah: Zauvijek je dugi niz sadašnjih trenutaka. Jedino što se može učiniti jest pokušati proživjeti jedan po jedan sadašnji trenutak i ne uzbuđivati se zbog onog prethodnog ili idućeg.

Pa se okrenem u zraku jer ovo su riječi koje je tražila moja duša danas.

Znam da negdje na mene čekaju mirne vode.
Pa mi nešto srce danas pjeva..koraci ko laki oblaci skoči da te zemlja odbaci...dok se moja duša smije i uživa u danima koji ludo trče prema ljetu. Jer zauvijek jest dugi niz sadašnjih trenutaka pa jedino što mogu (i želim) je pokušati živjeti jedan po jedan sadašnji trenutak i ne uzbuđivati se zbog onih koji su bili i onih koji će doći.

Ne znam što ću uraditi kad me za koji dan nazoveš i kažeš tu sam
Ne znam ni što ću kad se javiš popodne, večeras ili sutra…

Ali znam da ti se radujem u ovom trenutku sadašnjosti…

I to je sve što danas trebam znati...

Hodam a zrak me guši lažima - naslućujem tek mogućnost popodnevnog vjetra.
Izlazim i sjedam na skale od dvora dočekujući zvijezde u tišini.
Miruju vijenci spleteni od mojih riječi čekajući čudo.
Pričam sa srcem i ono ponavlja istu pjesmu ovih dana (prevara….nemoj…ako jednom bude biti će opet, to je sigurno….)
Reci mi koju riječ…šapni…ali budi iskren
Trenutak početka Svijeta a ja sjedim na škrapi i gledam preko vale.
Ma znam ja gdje mi je mjesto (znaš li ti)
I tko ti daje pravo da se vratiš iz šutnje koju si odabrao bez da si mene pitao želim li ja to?
Daleki se danas čine tvoji dodiri i poljupci dok me laži pokrivaju u igri skrivanja.
Padaju po mojim ramenima sve laži koje sam čula u životu, svi moji snovi i svi dani koji će doći.
Pa zaboli jako, dovoljno da suza krene..
Tko si ti da tako dolaziš i odlaziš?
(Ljuta sam)
Što ću sa sobom (s tobom)?

Promenada dragih ljudi kroz kuću, ne znaš koga bi prije zagrlio. Došli smo od svakud, neki iz bližeg a neki iz daleka. Nekima je ovo prvi put na Šolti.
Puno dice i njihovih igara (neka su od trideset ili četrdeset i koju godinu), ljubomore i pogleda i odlazaka na spavanje.
Očeve priče i pjesmice (rugalice i smjehuljice) koje su se činile davno zaboravljenima, grupne dubokoumne ali i žestoke rasprave oko dnevnih događanja, muška kopanja po internetu u potrazi za starinama koje to možda jesu, bezbroj puta skuhana kava i pojedeni svi kolači.
Smijeh i smijeh i opet malo smijeha (taman da te zaboli trbuh).
Obračuni mojeg zlata i psa (vrati mi moju čokoladu)
Stado čokoladnih zecova koji su bili i na livadi i u šumi i vijećali su…svi su bili za to da ih ja pojedem al' mi majka nije dala...šmrc moji zecovi…leć će ona večeras prije mene pa ću prošetati ja tom livadom na kojoj pasu čokoladni zecovi
Moje zlato i njegova trka od kuhinje u moju sobu, smiješan način dozivanja moga imena (a tako sam ponosna) i poljupci koje dijeli odabranima

Oko šest navečer izašla sam odvesti dio gostiju kući pa naravno odlutala malo poznatim putima.
Vanka je lebićada, puše i nosi kišu, sve je sivo i mokro, more uzavrilo i puno pjene....
Dan po mome guštu i ja u njemu prekrivena vodom na sve načine, onom vodom koja je plava i zelena. Auto, muzika, cesta, noć i ja…. kombinacija za moju dušu.
Dok se vozim prema Maslinici moje srce postaje sve veće pa se stapam s krajolikom moga otoka a moja duša viče i tijesno joj je tijelo koje je drži na zemlji….
Sretna sam!!!! Hvala na životu!!!
Iza mene oblaci i žuto-narančaste sjene Splita, ispred mene crni se nebo nad Maslinicom a na Izvanju krpa vedrine večernjeg neba.
Masline kidaju grane, sve se savija u ritmu vjetra a ja žalim što nisam umjetnik koji može uhvatiti taj savršeni trenutak mog života i podijeliti ga s vama.
Nebo i more sklapaju se iznad mojih ruku i pletu najljepšu košaru za moje srce, oblaci me prate i miluju kapima a vjetar nosi mirise snova.
Čisto je i slobodno moje srce.
Ni u jednom trenutku moga života nisam bila netko koga ne mogu prepoznati niti netko koga se sramim. Poštene su bile moje namjere i želje …i još to jesu…
U povratku kući igra mojih misli (potok i kamenčići), jedna hop pa druga pa opet i opet zbrajaju se dani. Kao da nikad nije bilo onih tuga mojeg srca.
Biseri na mom vratu su potamnili ali čuvat ću ih dok me ima (to sam ja). Svaka stepenica i svaki san, odsanjani snovi, pronađeni ljudi, ljubav i prijateljstvo...sve ono što znam.
Danas sam krenula nekim novim stazama....

Pa se smijem dok zahvaljujem Nebu …
I naglas obećam sebi...

Ti me vodi preko voda da upoznam sebe sama
tu gdje vječna gori vatra samo iskru traži tama



Zaista je noć najtamnija pred jutro i trenutci u kojima čekamo čudo
(onih posljednjih nekoliko sekundi) jesu cijela vječnost.
Pa poželim zahvaliti danas na svemu što jesam, na svemu što imam…
Na danima koje živim (neke bolje a neke malo gore)

Hvala Ti na mogućnosti da još jednom krenem ispočetka.

Vozili smo se popodne ti i ja otokom naših snova u tišini razumijevanja.
Ne želim ti pričati o njemu-ti ćeš imati vlastite uspomene.
Dok te gledam usnulog u mom zagrljaju upitam se večeras…
Koliko koraka treba napraviti za doći kući?
I koliko puta trebam pogriješiti da bi znala zatvorenih očiju zaobići svaku prepreku na putu?
Ne znam (i ovo do sad mi se čini previše).

Vani divlja jugo koje volim, donosi oblake i snove, kišu..
I saznanje da sam spašena…
Noćas je more potopilo mul pa miluje moja bosa stopala
Zamolim tiho..nauči me kako se hoda po vodi
(duboko ispod površine čvrsto je tlo znam to)
A ti se smiješ mojem neshvaćanju uloga koje imamo, pogledaš me blago pa kažeš…

Pođi vrijeme je…

Vrijeme je za novi život…

Sretan Vam Uskrs

I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi.

Yvonne D.

Kako su kratki naši životi…tek smo sekunda u vremenu prašine od koje je satkan Svemir.

Na putu kući noćas pratilo me zvijezdano nebo ove divne noći - kasna zima ili možda rano proljeće….odaberi..
Gdje stanuje moje srce?
Ne znam točno..na starom mjestu?
Sretna sam i bez odgovora na neka pitanja



Kad zatvorim oči vidim Nebo posuto srebrom mjesečine i zvijezdama (pratilo me večeras na putu kući).
Znam sigurno tamo negdje postoji vrijeme za nas.
Do tada ..

More, nebo, samoća i umiranje…Hodaš li po vodi?
Trenutak u kojem si postao svjestan veličine svoje pogreške i nedostatka hrabrosti da budeš ono što jesi negdje u dubini sebe….
Dani u kojima čekam ovo ljeto koje me zove na načine na koje ni jedno do sad nije.
Hodam po moru svojih snova dok hlapi Ljubav
Jesu li to samo snovi?
I zašto ti zamjeram samo ono što i ja jesam?
Možda baš zato…

Pa pomislim večeras dok sklapam oči na tebe…

Igraju se sjene i ponekad mi se učini da čujem svoje ime
Dodir svile i osjećaj da živim
Sretna sam...
Sa svakim kilometrom bliže kući ovo zimsko nebo je toplije

Pa sklopim oči i sjetim se
Osmijeh i par riječi u mom srcu za tebe...
Neka su ti mirni puti...I neka te prati blago Nebo
Misečina se prolila po moru u Rogaču
(znaš kako bi bilo sad sist na jedno misto)....

To sam ja...

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain….
I dream of love as time runs through my hand.....
I realize that nothings as it seems…



Padaju po mojoj duši kapi ljubavi skrivene u tvoje davno rečene pa zaboravljene riječi
Noćas sam ležala u tami sama, otvorenih očiju... pa se sjetila…
Pričaš mi o danima za nas, o jutrima u tvom zagrljaju. Odgovaram ti srcem, jednostavno, bez skrivanja…to smo samo mi, pa se smijemo glasno…naš način da zahvalimo na ovom blagoslovu.
Dok se spremam danas (zove me cesta) sjećam se i drugih dana…
Pokušavam pobjeći kiši ali padaju po meni tvoje neizgovorene laži, sve one riječi koje nikad nisu došle do mene…Pitam se jesu li ikad uopće i rođene u tvojoj duši?
Pitanja kao tisuća iglica koje me bodu kroz opnu od tuge
Kiša koja prijeti da će me potopiti
Susret mora i rijeke

A što sam očekivala?

Hodam obalom koja je loš zaklon od oluje i gledam svoju sjenu…neka druga Ja vrti se u krug brzo (najbrže) raširenih ruku pa se smije poput kapi kiše koje padaju po meni.
Zovem more da me probudi, molim obalu da bude svjetionik za mene
Valovi se gube u plićaku mojih snova, zarobljeni u besmislenosti želja i ostaje samo pjesma propuštenih trenutaka.
Do kada će sidra moga srca biti izgubljena?
Puštam koracima da me vode, ćutim neizgovorene sumnje noćnih sati i znam što mi nedostaje (pola srca).

Prije nego zakoračim….

Danas molim Nebo za još jednu kišu
Danas molim Nebo za još jedan početak


Jer samo je jedna ruža….

Miracle of miracles look what the night dragged in
It's a pocket full of misery…
And you say why? Don’t ask me why ….
I don't love you anymore… I don't think I ever did…



Čudni su razlozi zbog kojih sam ostajala i bila..
Skrivene pjesme srca neobjašnjive su razumom ma koliko god mi pokušavali postaviti pitanje zašto (zašto?)….dugo sam držala ključeve u ruci praveći se da ih ne vidim
Kako baloni ponekad mogu biti težak teret - poput Svijeta na leđima…
Disala sam, postojala, noseći u čvrsto stisnutim dlanovima osjećaj da je tu, korak dalje, tu iza ugla ono nešto što ja jesam, što bi mogla biti.
Često sam viđala jednu ženu koja trči, jer je negdje bolje…jer je tamo život…
A nikad nisam došla na vrijeme, uvijek sekundu prerano ili već na odlasku kad se sklapaju stolovi i kiša samo što nije najavila dolazak jeseni.

Jednom sam odustala…ne sjećam se više zašto…možda zato što više nisam mogla

Priznala sam da te nikad nisam voljela (nikad nikoga nisam voljela)…
Pokušaji bijega, traženje razloga i krivaca…hodam po vodi u labirintima snova dok me grle želje...
Svaki razlog bio je još jedan kamen bačen u mirne vode mojih laži..svako pitanje i svaki pogled…dovodila sam oluju koja je vječno divljala u meni bliže površini.
U početku sam žalila za vremenom u kojem sam zatvarala oči pred istinom…
Lakše je ostati na poznatom pa makar bio nesretan…lakše je jer znaš što te čeka…
Pitanja u satima samoće…jesam li uzela previše, hoću li ikad naći način da živim sa odgovorima na pitanja što i zašto….
Pa sam pregovarala sa Bogom, sa sobom pokušavajući vratiti ukradene dane…
Ali plimu nitko zaustaviti ne može…
I onda shvatiš duboko u svom srcu da nikad nisi zakasnila niti uranila…
Baš uvijek sam bila na vrijeme na pravom mjestu. Svaka staza, susret i pogled vodila me prema trenutku odustajanja…samo jedna moja loša odluka manje i ja bi još čekala čudo.
Pa teška srca izgovoriš Istinu na glas i ona prestane postojati kao teret.

I onda jednostavno budeš (poput ljetnog oblaka na Nebu)

Ova sloboda i poimanje sebe koju imam posljednju godinu dana ne umanjuje bol koju ćutim kad me povrijede dragi ljudi, njihove riječi ili tišina
Ovo što znam ne štiti me od pogrešnih odluka o izboru puta kojim ću poći
U trenutku kad shvatim da sam na krivom putu odustajem bez puno filozofiranja i drame (hajde samo malo…ipak sam ja Kraljica drame)…jer učimo dok smo živi..
Sloboda da otvoreno odbolujem bol….neskrivanje toga da nisam sama sebi dovoljna i primanje pruženih ruku ljudi koji me vole bez osjećaja manje vrijednosti
Kako je lijepo voljeti sebe, život kojeg živim, ljude koji me okružuju…
Kako je lijepo buditi se u rana jutra ovog proljeća, ove godine, s osmjehom na licu

Moji baloni lebde u zraku iznad mene (ako podignem ruku ili srcem pozovem Vjetar uhvatit ću ih)

Slobodni su kao i ja…pa ta sloboda rađa novu slobodu….

I to me čini sretnom

Izrazi svoju bol riječima.
Bol koja ne govori puni dušu dok ne pukne srce.
Shakespeare



Varljivi su puti srca pa mi osmijeh još uvijek mami jedan sitan detalj jutros…

Nada..zaista uvijek vjerujemo i nadamo se do trenutka kad nam više nije važno
Ovih dana u meni žive dvije žene: jedna koja radi, hoda, diše i smije se
I jedna koja je nada

Ponekad (samo ponekad) kad se dogodi nešto što poremeti ovu
racionalnu mene iskoči nada kao igračka iz kutije

Možda baš sada netko piše najljepše riječi za mene

Možda baš danas..možda

Nadam se...

Where there is love, there is life.
Mahatma Gandhi




Stiglo je proljeće nenajavljeno..pokucalo je jutros skrivajući se iza Sunca na prozore moje sobe
Nestali su u trenu sati čekanja i nebo je postalo plavo
Ma zamisli molim te odjednom, baš odjednom nisam više sama a tuga je davno otišla na neku drugu adresu
Otvaram širom prozor pa se smijem Suncu i zovem ga da dođe bliže
(još samo jedan korak i ljeto je na Šolti)
Na kraju stepenica čeka divno jutro prekriveno vodom
Šaljem ti osmjehe

Tako sam sretna danas....

The world was on fire no one could save me but you
Strange what desire will make foolish people do....



Slušam ritam prve proljetne kiše i zatvaram oči dok me miluje tvoj dah
Dođi...
Jedna kap za jedan korak, jedna kap za jednu želju...pa se nižu kao biseri, kao moji dani na obali od sunca…
Zamisli….
Sa svakom si mi kapi korak bliže
Lica naslonjenog na staklo skrivam se iza oblaka koji tvoje ime nose
Gledam te kako dolaziš u slutnji koraka
Ljeto je leglo na travu da nam pomogne
Izdat će me srce i njegov ludi ritam…oduzimaš mi dah onim što jesi
(ne gledaj me tako umrijeti ću na tvojim rukama)

Prostirem večeras stol za dvoje, na obali još vlažnoj od mora i kiše
Prekrivam ramena olujnim nebom dok u meni gore tvoje riječi
(doći ću ti, ne boj se)
Skrila sam čaše pod skale jer vino je mlado (još mu nije vrijeme)
Nema pravila u ovoj igri satkanoj od želja…
Dok brojim minute do tvog dolaska oblačim se u istinu i zaboravljam vrijeme kojeg nikad nije bilo
Nemam ti ništa drugo za dati osim sebe

Zato postojim...

Sanjala sam noćas ljeto na Šolti, ljubičastu igru svjetla i nas dvoje kao glumce na generalnoj probi života nekih drugih ljudi.
Pružaš mi ruku da se popnem na skalu kako bi stala pored tebe a ja se pitam i u nevjerici prihvaćam ruku…
Pitam se otkud baš ti (sad) pored mene a ne želim te više?
Vožnja Rogačom koja traje beskrajno dugo dok gledam podivljalo more…južina i valovi metrima visoki koji tuku o škrape i miran brod kojem nije važno vrijeme.
Gledam kroz prozor i uživam u divljanju prirode, u jačini prirode i života stvorenog iz ničega, u valovima koji dodiruju prozor iza kojeg sjedim, u pjeni koja ostaje iza sraza…
Uživam u svom putovanju, mirna (znam da sam tamo gdje mi je mjesto) i okrećem se da ti nešto kažem…
Nema te jer sad (baš sad) dolaziš..

Obećanja….bolje vjeruj da dolazim…

Tajna lozinka koja otvara neke kutijice mojih snova…
Događaji, mirisi i osjećaji posljednjih dana fino prerađeni u mojoj duši, pomiješane uloge (svaka sličnost je slučajna), ponavljanje gradiva u kojem svaki put griješim i plaćam glavom…sve je to jedan od bezbroj krugova kojima mi valja poći.
To se moja duša šeće noću poljima kojima već cvjetaju makovi i onda u nevjerici širom otvorenih očiju gleda istini u lice.
Pa se raduje vratima koja su se odjednom otvorila (prozor možda?)
Igram se danas i tražim granice sebe (neka Svijeta nestane)
Ja sam more (zavukla sam se pod škrapu), mirno, dobro more a ispod površine bjesni oluja slična onoj iz moga sinoćnjeg sna.
Pretežito vedro nebo iznad mene (znam da je takvo iza ovih oblaka) osmijehom najavljuje Ljeto
Svaka tvoja neizrečena riječ, osjećaj da sam prevarena, jadna šutnja i nada da će proljeće donijeti neka nova jutra...
Tuga fino miluje bijes koji ključa u meni dok lutam poljima na kojima će za koji dan procvasti makovi.
Sjedim na obali i gledam srce zarobljeno u kavezu od zlata

Kao noćašnji san sam... kombinacija naizgled nespojivih stvari…

Mene stare i mene nove…

Želje da razorim sve i potrebe da se pritajim i sačekam koji dan, da dozvolim moru da se smiri a onda da pogledam ima li štete (uopće)
Sna o ljetu i realnosti zime, onoga što jesam i onoga što znam da mogu biti
Crne i ljubičaste (boje?)
Juga i bure s bonacom kao prijelazom između dvije obale
I po tko zna koji put pogledam u sada već olujno nebo iznad mog dalmatinskog kamena i najjače vrisnem hvalospjev životu…

Da tu sam i da jesam!

Svaka minuta dragocjeni je dar a ono što ću uraditi s njom moj je dar Životu...

Pa puštam moru da mi odnese srce (ponovo) vjerujući da je moje mjesto baš tu (na tvome ramenu)
Pa se igram na skalama od života...jedna doli pa dvi gori...pa opet i opet i opet...nekad manje a nekad više...
Starimo tako na skalama od života dok nam vjetar i sunce pletu mreže iz kojih nikad nećemo moći izaći...
Sva bježanja i tišine, odbijanja onoga što znamo...sve
Jednom kad pobile vlasi...možda....kako poželiš mili
Pružaš mi ruku da se popnem i stanem na skalu do tebe..
Uzimam srce i kidam kavez...jer čemu sve to...
Puštam ga da bude gdje mu je mjesto i s osmjehom na licu primam tvoju ruku da mi pomogne napraviti ovaj korak

Jer samo je jedan život...

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.



Večeras visoko gore, negdje među Anđelima (za ptice previsoko a kamo li za ljude) gledajući svjetla Zagreba kako ostaju iza mojih leđa poželjela sam viknuti jako, najjače da me čuje cijeli Svijet…
SRETNA SAM….
Kako sam sretna onim što jesam i onim što imam….
Pa Ti zahvaljujem večeras (i uvijek) na životu i mogućnostima koje sam imala i iskoristila, na svim polascima, na onome što imam i što jesam….na svakom udahu koji se ponekad tako beznačajnim čini a koji je sve (probajte ne disati).
Zahvaljujem na znanju koje je temelj mene i kojem vjerujem, putovima koje prolazim i kojima ću poći (jer uvijek se krećemo-zar ne?).
Ponekad se sreća i dom čine tako izvjesnima i kao da su tu na dohvat moje ruke….
Dok putujem večeras kući iznad svega Ti zahvaljujem na ljudima koje ljubi moje srce.
Doći će još bezbroj tuga i bit će još tko zna koliko pogrešnih procjena i skretanja u mom životu ali sa mnom na njima ruku pod ruku hodaju mom srcu važni ljudi.
A držeći ih za ruku s njima hodam ja (onakva kakva jesam) pa im puštam da nose moje ranjeno srce.. a kad je sretno dajem ga među dlanovima skriveno da ih grije zveckavi smijeh (prosula sam tisuću bisera).
Neki su tu od kad znam za sebe a neki kao da su jučer ušli u moj život.
Neki su blizu a neki tako daleko, neke poznajem a neke ću tek upoznati na nekoj kavi.
Neke gubim sa svakom minutom koja isteče u pješčanim satovima naših života.
Koliko još vremena imamo?
Tko zna….ali sigurno imamo cijeli svoj život za potrošiti jedni na druge…
Svaka minuta, razgovor, pogled i dodir….

Vi ste moji Anđeli…I bez vas ništa ne bi imalo smisla…

A sutra kad se probudim opet ću čekati čudo i tražiti jedne odnekud poznate oči…
Dozvolit ću moru da dotakne moje prste
Zatvorit ću oči pred Suncem i uživati u obećanju dana koji dolaze..

Ja znam da ćeš doći samo te trebam čekati dovoljno dugo…

"Ponekad čovjek plače za izgubljenim iluzijama s jednakom žalosti kao za mrtvima."
Maupassant



Sa okusom mora ili su to suze na mojim dlanovima?

Opraštam se od jedne iluzije koja je bila tako stvarna

Pozdravljam jutra koja nisu bila, večeri provedene na terasi snova i lijena ljetna popodneva sa Suncem u očima
Zahvaljujem na saznanju da sam živa i da mogu ludo voljeti (onako kako ja znam)
Sretna sam zbog svakog drhtaja srca izazvanog tobom
Odrasla sam pa se ne pitam više (bar ne sve vrijeme) kako sam to živjela u svijetu koji nije za mene
Bila sam sigurna da su linije moje duše i tijela napokon tamo gdje su shvaćene

Jer kad nešto previše želiš dogodi se čovjeku da vidi ono čega nema (meni se pričinila oaza usred pustinje)

Sigurna sam u snove i dok sanjam živim
Ponekad se uplašim da mi snovi ne daju da budem živa ovdje u ovom životu
Pa se nasmijem jer znam – krenuti ću onda kad budem spremna na to
Ni sekundu ranije, ni sekundu kasnije

Čekam ljeto i svakim danom sve sam bliže njemu (o kako brzo će ljeto)
Sanjam dubine i nebo iznad mora
Tvoje ruke i riječi (ne laž)
Ćutim na usnama vino koje bi prolila sada po zidovima moga praznog stana dok se spremam i odlazim

Znam da negdje u dubini moje duše živi ljeto

Budite strpljivi prema svemu što je neriješeno u vašem srcu i pokušajte voljeti i sama pitanja. Ne tražite sada odgovore koje ne možete dobiti, jer ne biste mogli živjeti s njima, a bit je u tome da treba sve živjeti.
Sada živite pitanja...
R. M. Rilke



Strpljenje mi nije jača strana..najčešće želim sada, odmah i tu…sve ono što mislim da bi trebala imati, ono nešto….
Ja nestrpljivo žudim za onim u što sumnjam negdje duboko u svome srcu i svako nestrpljenje u sebi nosi želju za razotkrivanjem laži (zatvori mi oči poljupcima)
Iz svake moje pore izvire rijeka pitanja pa nemirna, analitička ja pokušava na sve odgovoriti i sve razjasniti….zašto je Nebo plavo i zašto je more duboko…zašto ljudi vole i hoću li ikad dotaknuti zvijezde….
Reci mi, reci, reci…pričaj mi…utaži moju glad za znanjem, poigraj se s kamenčićima moje duše a da ne izazoveš buru, zadivi me svojim odgovorima dok moja duša plete zlatnu mrežu oko tvojih prstiju…
I nemoj me razočarati nikad…to dijete u meni traži tvoj zagrljaj.
I prepoznaj moja pitanja u šutnji…
Ja šutim pitanja (i pitam šutnjom) jer nisam spremna čuti tvoje odgovore - iako ih ni ne slutim a kamo li znam..i u šutnji smišljam razne odgovore pa se pletem u njima.
Stavljam ti riječi u usta, oblačim te u haljine mojih strahova i želja, prekrivam ljubičastim zorama dok bdijem nad tvojim snom.
Odlazim i dolazim u igrama moje mašte, smišljam scenarije i moguće rasplete…
Ja šutim i pravim se da kupujem vrijeme mada znam da je to nemoguće.
Sjedim u zavjetrini i uvjeravam sebe da je oluja prošla.
Još samo trenutak, dok ne izbrojim do deset…
Grubo me probudilo more (vrijeme je)…..
Nešto se nepovratno promijenilo u meni (na bolje) pa ruke neumorno kidaju mreže šutnje…
A pjena kruni sve neostvarene snove
Dok mirna čekam odgovore dolaze mi neke slike, i moja se duša kupa u toplini života kojeg živim



Foto by VITRIOL

Otoci u magli mogu ostati skriveni neko vrijeme ali feral na provi moga broda i lanterna koju slutim u daljini vode me kući.
Otoci moje duše i ljubav koja se rađa na njima…
Otoci tako daleki jedan drugome a opet tako bliski.

Mi jesmo otoci tišine….tako smo daleki a opet jedan drugom tako bliski…
Primakni se tek korak bliže i možda vjetar donese moj miris i pitanje staro koliko i Svijet
Primaknut ću se tek korak bliže da odgovoriš srcem

Danas je dan mog života kad bi mogla živjeti s odgovorima...

Pa te pitam…

Što sam ja tebi?

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Rainer Maria Rilke




Gledam more…oko mene su krugovi koji se šire
Dodiruju se rubom, pretaču i mijenjaju dok ja stojim i čekam da se smire
Polako shvaćam…nikad se širit prestat neće
Ja živim u krugovima koje crtam sama (ne znam to)
Krugovi na vodi, uzburkale dubine mojih riječi
Postoje u meni mora koja preplivati treba u proljeće, dok su još hladna i zelena, neprepoznata još…
U danima koji me prate osjetim treptaj istine u srcu i oduzme mi dah…ali željom svojom da ga razumijem sad, baš sad nestane u trenu i ostavi leptiriće i grop…
Mogu li ja to?

Ležim na dvoru uz rub moje kuće i dodirujem je golim ramenom (desnim)
Sunce je varljivo ali me uvijek nagovori na još jedan pokušaj
Skidam nepotrebnu odjeću, odbacujem prašnjave cipele i puštam ti da me dotakneš prstima koji mirišu na murtilu (zatvorenih očiju znam da iznad mene lebdi jedan ljetni oblak).
Toplina, ona koja mami osmijeh na lice…obećanja onoga koji dolazi da bi ostao… iza mojih zjenica padaju kiše na terasu od snova dok me grliš.

Ležim na dvoru i razmišljam o krugovima mog života.
Oh Kraljica drame sam ja….pa se smijem na glas ne umanjujući time bol koju ćutim
I dođe mi da skačem u obijesnoj igri Sreće (samo zato jer sam živa, samo zato jer sam mlada, samo zato jer imam srce) sa čoporom poludivlje djece (kakvu volim iznad svega)..
Pa poskočim kao loptica pobjegla iz nečije šake….
Pa se pravim da me niko ne vidi dok skakućem po nekoj kosoj (zamišljenoj) crti i pomislim kako ću dotaknuti nebo ako poželim još jednom.
Omamljena se vraćam kući dok po meni gore tvoji dodiri…čekam večer i neka nova vrimena od naših života.

Ogrnuti šutnjom večeras hodamo istim stazama a ja shvaćam da mi ništa manje nisi drag (niti želim to).
Vjerujem u pute koji jesu ispravni iako ponekad nije lako i boli me…granica je samo moje srce
Pa se skrivam iza propupale grane (to cvjeta Ljubav) i gledam…. oko mene su krugovi koji se šire
Pa ti pružam ruku, poklanjam tišinu i šutim - nema potrebe pitati išta…bit će sve ono što treba biti.

Ja sjedim na putu, oko mene se krugovi šire…
Sjedim i slušam moje srce…ono govori da čekam...dok iz trenutka u trenutak sve jače žudim za polaskom…
U još jedan novi krug Igračice...vrijeme je...zar ne?
Da prvi put u životu vjeruješ sebi....
Jer jesi Tišina i Ona zbog koje će ostaviti sve iza sebe

Razbit ću ovaj Krug koji se širi...

Voljela bih da sam na sredini tunela i da nazirem svjetlo na kraju…ali nisam.
Izgubljena sam ovih dana i dok se vrtim u krug pitam se što je istina a što laž..
Gdje sam ja to?
Znam al' neću reći naglas (na putu za nigdje)

Ležim na škrapi i čekam sunce
Riči tuču moju dušu poput vitra puštenog po moru, oko mene valovi od pitanja na koja nemam odgovore
Želja moga srca (koga je briga za to) i onaj poznati osjećaj da nisam ja za to
Pa se ne dam…..bilo bi to pristati na sve ono što ne želim i što nisam
Predugo sam plivala niz struju
Katkad se skrivam u sivilu dana, moru koje je hladno i zeleno, dok puštam travama da prekriju moje kose…
Jer boli me tišina … boli me i onda zatvaram uši da je ne čujem, sklapam oči da ne vidim prazninu i onaj dio koji nedostaje.
Lutam stazama koje su glasne danas, more mi nešto dovikuje i zastajem tražeći znakove koji će mi pokazati put.
Pa se nasmijem jer sada ne vidim ništa (sjećaš se zatvorila si oči i uši da ti bude lakše)
Smirit će se nevera straha i nepovjerenja koja kipti u meni ovih dana i ugledati ću stablo u prolistaloj šumi…
Kad se oblaci dignu, kad vode postanu mirne i bistrije, kad naraste trava i prolistaju moja stabla
Kad čujem korake koji dolaze k meni
Kad budem….

Imam ja snage….za sve dobre i loše dane
Jer nikad neću prestati vjerovati u to da ću jednom naći pravi put (svoj put)
Ma koliko puta hodala krivima