Brojim sunčane sate prepune neba i gledam kapi smole - u njima je moj san i smijeh i ja (mirišu na život).
Ležim na obali mirnoga mora koje čeka ljeto i pjevam ljubavi.
Zatvaram oči i puštam srce da se izgubi u dodirima koje žudim…vodi me.
Toplina tvojih ruku, nemirni prsti i usne.… kasno ljetno popodne, Sunce koje ti pomaže i čini me još malo više nemoćnom a opet tako živom u tvojem naručju.
Dotakni me i poljubi… tako sam živa…
Uzmi me da znam kome pripadam, neka poljube tvoje usne sve skrivene linije moga tijela. Privij me uz sebe..uzmi me.
Igraj se i budi u dodirima i poljupcima, pretoči kamenčiće moje duše u posudu satkanu od riječi pa dodaj žalo sa naše obale. U kasnim večerima zagrni me svojom samoćom i neizgovorenim željama, pokrij me dlanovima pa se privij uz mene..pokrit ću nas svojom vjerom da nas rosa ne probudi promrzle u rano jutro života.
Nosi me u mislima, u riječima i koracima i vjetru do našeg ponovnog susreta (jer mi smo jedno oduvijek).
Prije nego li nas je bilo ja sam znala da ćeš doći (doći ću ti).
Pričam ti o svakom koraku prije tebe, o tome kako je duga bila zima, o osmjesima i ljudima koje volim, o skrivenim žalima i krivim putima, o tome kako sam pronašla sebe.
Pa se igram s tvojim riječima i kradem ih, pa ih kao dragocjeno kamenje optačem zlatom i stavljam oko vrata da budu blizu srca.
Tražim oblik sličan tebi ali nema tako nesavršeno lijepog srca kao što je tvoje.
Budi dovoljno hrabar (molim te nemoj me razočarati), budi ono što jesi…
Nemoj me ostaviti da u mraku tražim putove koji nisu moji, ne zatvaraj srce ma kako strašno bilo ono što te tjera da bježiš.
I nemoj, molim te nemoj mi lagati…
Može li možda moja ruka i osmijeh odagnati te demone koji te oduvijek prate? Mogu li moje riječi otključati zaključano i može li moje srce pomoći da se vratiš kući?
Biti ću tu uz tebe i onda kad pomislim da bi bilo bolje da se nikad nismo sreli..
Samo budi muškarac od riječi i srca…
That it´s all I ask of you….
Sitnica, zar ne?
Post je objavljen 30.03.2008. u 15:44 sati.