Ćutin proljeće u zraku moga Splita…
Još me dočekuju hladna jutra u kojima me sramežljivo miluje sunce
svojim toplim dlanovima.
Jednom kad se spustim niz stepenice moje duše tamo ćeš biti ti.
Danas želim prostranstvo neba
Pa poželim jako, najjače….kući…
Zatvaram oči na vaporu svoga sna… mir u mojoj duši dok ostavljam
ovaj život iza sebe…
Ustala sam rano jutros obavijena mirisima djetinjstva (lancuni i život).
More me zove da sanjam.
Otvorene su moje oči
Sloboda beskraja i želja
Staze kojima hodam pamte moje stope (samo ovaj život imam)
I kad mi se učini da znam, da sam sve vidjela iznenadi me život ljepotom u kamenu
Gdje je granica između zbilje i sna?
Tko si ti da je odrediš u mom životu?
Hajde reci...gdje je granica?
Skrivam se u boru, u suncu i moru, u smijehu kojeg sam navukla na svoje usne, u rukama hladnim i tako praznim, u svim riječima koje sam ikad napisala....
A ti me tako lako nađeš...
Igra kamena i mora, vječno okretanje i nemir, zvončići koji pjevaju u mojoj duši, po koji cvijet otrgnut svijetu....
I valovi koji me zovu da dođem...
Osmijeh skriven ispod svega
Evo me....
Moji su dani prepuni sunca...
Dok sam te tražila našla sam svoje mjesto…baš tu…
tu ćeš me naći
Post je objavljen 13.02.2008. u 09:49 sati.