Drage žene...

srijeda , 25.11.2020.

Drage žene, pišem ovo Vama jer želim da se volite svim srcem. Briga o sebi nije luksuz, nije sebičnost, već nam treba biti prioritet. Zaustavite na vrijeme bilo koji čin rodno uvjetovanog nasilja - psihičko, fizičko, ekonomsko, seksualno i slično! Niste učinile ništa krivo ako imate prijatelje, obučete ono što volite, našminkate se, vodite razgovore o čemu želite, popijete kavu s prijateljicama - sve su to poneki od apsurdnih razloga zbog kojih Vas netko može natjerati da se osjećate loše. Nismo mi ničije vlasništvo, niti ćemo ikada biti, ali znam da takav položaj nosi strah, povredu dostojanstva i nejednakost.

Ne treba Vam provjeravanje Vaših odluka ili izmjena istih jer su navodno pogrešne, kontrola nad svakim potezom, neuvažavanje Vašeg mišljenja, prijetnje, briga smijete li nešto reći te kakva će biti reakcija - s obrazloženjem za napade na Vas: "Isprovocirala si me, ti si kriva za moje loše ponašanje, natjerala si me da se tako ponašam i da sam nasilan.". Kada se "oslobodite", vjerujte - najjeftinija smrznuta pizza i skakanje po krevetu će Vam biti nešto najljepše što ste mogli uraditi u zadnje vrijeme. Skakanje je ples i ustanak za život bez nasilja kao temeljno pravo svake žene. Zagrlite svoj život! Zaustavite ih prije negoli završite kao dio mračne brojčane statistike. Potražite pomoć i ne posustajte u realizaciji vlastite nezavisnosti te slobode.

Istodobno, prepoznavanje nasilja nad ženama je iznimno važan osobni, obiteljski, javnozdravstveni problem, a ujedno i problem cjelokupnog društva. Osobni proces osvještavanja o nasilju je različit ponaosob, ali pružanje podrške i pomoći ženama te svakom živom biću - žrtvi nasilja - upišite u sebe kao kod moralne obveze. NITKO ne zaslužuje biti žrtva bilo kojeg oblika nasilja, stoga je potrebna zajednička složnost i suradnja za stvaranje sigurne okoline kako bi svi živjeli SLOBODNO, SIGURNO I RAVNOPRVNO.

Posljednji put ove godine kada sam osjetila da me netko pokušava učiniti manjom od makova zrna u prostoriji gdje je brojnost muškaraca veća, dogodila se situacija da ulazim u prostoriju, a gospodin svima dezinficira ruke te komentira kako bi mi trebalo "DEZINFICIRATI LICE DA SKINEMO TU ŠMINKU", a nakon što pregledava moje podatke u računalnom sustavu - izjavljuje čudno me gledajući "Iznenađujuće, već dosta dugo nitko nije imao tako odličan rezultat.". Iz pristojnosti prema drugima u prostoriji, blago sam se nagnula i došapnula "Iznenađuje Vas zato što sam našminkana ili zato što sam žena? Ili stereotipno smatrate da je ovo područje samo za muškarce?". Ponekad je šutnja znakovit odgovor.

Bez obzira na dob, nemojte nekome dozvoliti da Vas nasiljem priveže u kavezu dok gledate život kako prolazi. Živite vlastiti život i nemojte mu nikada okrenuti leđa jer unutar Vas je sposobnost stvaranja, brige, njege, transformacije te rasta. Izborite se za ženu u sebi koja se izražava i ostvaruje.

(25. studeni - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama)



(UN photo)

Oznake: žene, nasilje, Pomoć, UN, razumijevanje, društvo, sigurnost, sloboda

Gdje smo zaglavili?

ponedjeljak , 23.11.2020.

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. zujo)

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac

Priča iz Dalekog Kraljevstva

četvrtak , 19.11.2020.

U Dalekom Kraljevstvu je živjela Kraljica Dobrotvorka i njena kći – pomagale su nesretnim ljudima koji su se nalazili u teškim životnim situacijama. Dovodile su ih u svoj ogroman dvorac na velikoj rijeci kako bi im dale smještaj. Uvijek nasmijane, prepričavale su kako pomažu svim potrebitim ljudima; ispunjene katoličkim vjerovanjima. Nesretna žena je napokon ugledala iskricu nade za uspon u svom životu. Kraljica Dobrotvorka i njena kći su joj pronašle posao kako bi im mogla plaćati stanarinu, a zauzvrat su poželjele pomoć „ponekad“ ukoliko bude potrebno. Kraljica Dobrotvorka po cijele dane je ležala u krevet i zvala ženu na svoj kat da joj čisti, kuha, posprema, ide s njom u trgovinu i pravi joj društvo. Nakon mjesec dana, Kraljica Dobrotvorka je pozvala ženu za manju stanarinu živjeti u njen stan. Njena kći se približila ženi kao najbolja prijateljica te se vječito žalila na svoju majku staru Kraljicu. Žena je bila umorna i iscrpljena, pošto svakodnevno nakon posla mora raditi u dvorcu na velikoj rijeci. Kraljica i kći su se posvađale te natjerale ženu da bira između njih dvije. Žena je stala na stranu kćeri, ali njih dvije su se ipak za dva dana pomirile te strpale ženu u sobičak u potkrovlje. O ženi su po cijelom susjedstvu ispričale gnjusne laži. Kraljica je bila veoma nervozna. Svakodnevno se tri godine svađa s dečkom i to sluša cijelo susjedstvo. Svaki treći dan ga izbacuje iz dvorca. Kako bi se utješila, odlučila je proširiti svoje velebno zdanje i izgraditi dodatno prekrasan vrt s terasom, no da bi to uspjela, morala je pronaći ljude koji će joj napraviti to po najmanjoj mogućoj cijeni. Kako su radovi tekli, ona nikako nije bila zadovoljna. Stalno je vikala na radnike ili provodila glasne rasprave sa svojom kćeri o izgledu vrta. Nikako se nisu slagale. Kraljica je urlala iz petnih žila na kćer - proglasila ju je promiskuitetnom nasred ulice. Kći je odmah potrčala ženi koju su „spremile“ u sobičak kako bi se tužila na groznu majku. Spakirala je prtljagu te pobjegla na tri tjedna. Kad se vratila, imale su zabavu pomirenja, a ženu ponovno nisu ni pozdravljale. Radnici su vrt dovršili, ali su ih one optužile da su ipak preskupi, ali pošto su već platile, odlučile su svima ispričati kako su oni loši radnici. U novom vrtu dvorca je trebalo zasaditi cvijeće i travu, a novi muškarac je tražio smještaj te su mu otvorile vrata dvorca. Jadikovale su mu kako su ih svi izdali te kako trebaju radnika za sadnju. Čovjek se sažalio, pristao i uradio sav posao. Tada im je bio najbolji prijatelj. Nakon završetka, smjestile su ga u prostor bez grijanja i svaki dan očekivale da im bude na usluzi. Trenutačno je u hitnoj potrazi za novim krovom nad glavom. Ostali stanari su doživjeli istu sudbinu, a svaki novi isprva ne vjeruje, dok ne doživi identično. Nadalje se može čuti kako Kraljica Dobrotvorka i njezina kći traže nove stanare žaleći se kako nijedan bivši nije valjao pod parolom „tko te brzo očara, još te brže razočara.“
Poznajete li Vi Kralja/icu Dobrotvora/ku koji nude pomoć, a zauzvrat Vam žele isisati slobodu jer ste vi oni „potrebiti koji ovise o njima“? Možda su im srca samo ispunjena bolom i razočaranjem. Možda samo trebaju zaviriti u „unutarnje zrcalo“ kako bi preispitali istinsko, dubinsko stanje vlastite duše.

"Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna." :)





Rijeka iza dvorca u Dalekom Kraljevstvu



U jesenskoj šetnji mojom ulicom. Pozdrav za sve :)

Oznake: Pomoć, život, društvo, osoba, ljubav, solidarnost

Moj šećerni heroj

subota , 14.11.2020.

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmjehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.



Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!



(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška

Internacionalna mačka

ponedjeljak , 09.11.2020.

U ovim čudnim, tmurnim danima koji su nad nama želim Vas upitati kako ste? Kako se osjećate?
Meni je ova 2020. godina stvarno uzbudljiva, natrpana, prijelomna i ohrabrujuća; ma koliko god bila neizvjesna i paranoična za sve nas. Uspjela sam završiti diplomski studij u dvadeset i trećoj godini života, odseliti se sa suprugom u Njemačku, upoznati dragu osobu iz Rusije kojoj sam čuvala mačku skoro dva mjeseca te podosta ljudi iz svih zemalja diljem Europe. Sto ljudi, sto ćudi i sto životnih priča, ali sve je to jedan veliki dar za mene.
Jesen mi je donijela nekoliko zadataka u okviru "moje" znanosti te sam iznjedrila moj prvi znanstveni rad. Drugi radovi su izradi (držite mi fige). No, mačka za moj život predstavlja poseban simbol ove godine. Naime, E. se trebala vratiti u Rusiju na neko vrijeme zbog zdravlja kako bi obavila sve pretrage. Mačku nije mogla ponijeti sa sobom zbog COVID situacije i nedovoljno vremena za prikupljanje papira. Mi smo se poznavale tek tjedan dana kada me upitala za uslugu. S obzirom na saznanje da nikad neće moći imati djece, pažnju je usmjerila na životinje. Dečko s kojim je živjela nije mario, kako za njeno zdravlje, tako ni za mačku. Odlučio je otići na putovanje dok je E. odsutna. Njegova mama je morala razmisliti na 2 tjedna želi li mačku ili ne. Odbila je pošto mačka označava prestresan čimbenik za njen život. Njena prijateljica iz Ukrajine koja živi u Münchenu dva dana prije odlaska u Rusiju, javila je da ipak ne želi primiti mačku jer nema neki poseban razlog, ali smatrala je kako će joj to biti veliki teret u životu zbog njenih rutina. Vlasnica zgrade u kojoj smo živjeli je također odbila jer bi njena pudlica mogla poludjeti zbog prisutnosti mačke, a nema dovoljno vremena u danu kako bi odšetala u stan iznad sebe da provjeri mačku na deset minuta i obavi sve potrebno oko nje. Ostali susjedi su rekli da su preumorni ili su izmislili neki glupi izgovor (poslije bi se podrugljivo ismijavali čuvanju mačke na materinjem jeziku kako E. ne bi razumjela). Ja sam zadnja dobila pitanje želim li joj pomoći i pristala sam, iako o mačkama nisam ništa znala. Pristala sam jer mi je bilo žao da mlada žena, daleko od svog doma nema nikog u stranoj zemlji tko bi joj mogao pomoći. Zamislila sam se na njezinu mjestu. Kao da nije bilo dovoljno što ima problema sa zdravljem...Dobila sam alergiju, mačka je bila zbunjena i tužna prvih par dana jer se nalazila s novom, nepoznatom osobom. Dugo je gledala u vrata i jurila prema njima svaki put kada bi čula korake po stepenicama. Nakon 10 dana, morala sam joj otvarati ormar kako bi mirisala odjeću od E. da se smiri. Kada bi me nazvali od doma ili poslali poruku te pitali što radim, na moj odgovor bi se smijali te prokomentirali "Bože sačuvaj". Uopće ne znam zašto. Mačka je prava internacionalna ženka. Rođena u Moskvi, nađena napuštena negdje na ulicama tog grada, doselila u Njemačku, životarila u stanu s Ruskinjom i Nijemcem, naučila ruski, njemački i engleski i bila na čuvanju kod Hrvatice te pratila hrvatski jezik. Često sam objavila sliku mačke na Whatsapp aplikaciji i odjednom su svi u mojoj blizini, koji su odbili čuvati Kleopatru, poželjeli biti u njenoj blizini. Bez obaveza prema njoj kao društvo, ali nisam to dopustila. Mačka je diplomirala skupa sa mnom online vezom sa Zagrebom. Sudjelovala je u meni veoma važnim trenucima. U ta dva mjeseca, moj život se obogatio s E. i Kleopatrom. E. se odlučila nakon 2 godine života u Njemačkoj vratiti u Rusiju. Prekinula je s dečkom i zaboravila sve koji su joj okrenuli leđa - potaknuta upravo izostankom empatije. Rekla je kako je odlazak iz Rusije bio bijeg iz kaveza, ali da se vraća u taj kavez jer se u njemu osjeća najvoljenije i najsretnije. Mislim da joj je to najbolji potez jer svi pripadamo tamo gdje osjećamo ljubav oko nas i u nama - spremnu za podjelu s drugima. Kleopatra je dobila nekoliko kilograma nakon povratka u Rusiju i novu prijateljicu - kujicu Almu na koju se još privikava. Vi dragi moji, pazite na sebe i svoje bližnje. Nadam se da ste svi dobro i da se nalazite u toplim domovima - ispunjenim ljubavlju.



mahmahmah

Oznake: život, mačka, ljubav, Životinje, dom, putovanje, hobi, prijateljstvo, Osjećaji

U vrtu ljubavi, tolerancije, mira i općeg dobra

srijeda , 04.11.2020.

Jeste li ikada osjećali ugnjetavanje nad vlastitim identitetom, ponašanjem, stavovima, odabirima ili životnim stilom? Jesu li ikada gušili Vašu različitost? Pokušavali Vas uvjeriti da radite nešto krivo zato što ne pratite tradicionalni te općeprihvaćeni obrazac po kojem živi većina ljudi u Vašem bliskom krugu?
Izašli ste na glasanje kao svaki drugi građanin te građanka Republike Hrvatske, ali ipak Vam svekrva stigne dobaciti da bi bilo super kada bi glasali u skladu s „pravilima“ Vašeg novog doma. Samo kako ne biste zaboravili da ste postali dio „plemena“. Iznijeli ste vlastito kritičko mišljenje o povijesnom razdoblju, no Vi se niste našli na bojnom polju pa je bolje da ne komentirate. Nema veze što ste marljivo učili jer u knjigama pišu laži. Niste se možda složili oko uloge i funkcije određene političarke u javnom te političkom životu Hrvatske – ljubomorni ste na njenu kosu. Odlučili ste se tetovirati, ali Vaš otac smatra da tetovaže nose kriminalci, prostitutke i pripadnici nacionalnih manjina. Bolje Vam je da ne dolazite doma jer glas s druge strane žice urla kako će Vam odsjeći obje ruke jer niste ostali čiste kože te preslika vlastitih roditelja. Jeste li možda odabrali životnog partnera koji je deset godina stariji od Vas? Sigurno ste se zaljubili u njegov bankovni račun ili možda imovinu. Što biste mogli tražiti s rastavljenim čovjekom koji ima dijete mlađe četrnaest godina od Vas? Vaša obitelj isto nije zadovoljna – udale ste se tako mlade, a najteži udarac im je što ste odlučili obilježiti najvažniji dan svog dotadašnjeg, proživljenog života samo s partnerom i kumovima. Očekivali su glazbu, jelo, piće i bar tristo ljudi oko Vas taj dan. Ni Vaša haljina nije bila zadovoljavajuća jer je izostala bijela boja. Majka Vam plače zamarajući se što će obitelj i prijatelji misliti. Ili možda imate 35 godina pa se još niste odlučili na ženidbu ili udaju? Njegova bivša žena Vam je postala skoro najbolja prijateljica i ne može Vam proći dan da ne komunicirate. Čudno kako se odavno niste počupale jer ne možete obje biti djetetu mama. Vaš bivši i sadašnji muž popiju kavu na sunčanoj terasi, a ponekad popijete svi skupa pa se negdje iz kuta gradskog kafića čuje „Vidi ih!“. Onda ih još više iznenadite pa zajedno s djecom pogledate novi animirani film u gradskom kinu. Dijete ima duplu podršku, razumijevanje i ljubav s obje rastavljene strane, ali okolina će Vam ponekad dobaciti kako im nije normalna pretjerana povezanost jer si ONI to nikada ne bi mogli dopustiti. Vi ste si ipak odlučili dopustiti jer je najvažnija izgradnja te sretno odrastanje jednog djeteta. Upoznali ste fenomenalnu, pametnu mladu ženu s kojom imate bezbroj tema za razgovor, no ona je lezbijka. Odlučili su Vas upozoriti kako ona sigurno nije baš normalna, a kada je dodatno napomenula svoju ljubav prema veganstvu – morali su je nezaobilazno podsjetiti što je svinjokolja i kako se izvodi jer možda promijeni mišljenje ako proba pravo, domaće meso. Ne razumiju Vas kada kažete da ne koristite društvene mreže poput Facebooka ili Instagrama jer danas to „svi“ koriste kako bi objavili najsretnije, najljepše i najblistavije momente svojih života. Što je s momentima koje želite sačuvati samo u svoja četiri zida? Jeste li možda zadnji put bili u noćnom klubu s osamnaest godina pa često dobijete upite što s Vama nije u redu? Zaključili su kako ste asocijalni. Još kad se prisjete da Vam idu na živce obiteljski roštilji, rođendani i okupljanja. Vaša definitivna dijagnoza je totalni bolesnik.
I tako Vi kao totalni bolesnik hodate ovim svijetom – stvarate, gradite, učite, poštujete i ljubite. No, ne odustajete od sebe jer znate da niste uradili ništa krivo. Vi samo živite u velikom vrtu različitih cvjetova. U vrtu gdje stanuje ljubav, tolerancija, mir i opće dobro.

Oznake: ljubav, tolerancija, mir, opće dobro, život, društvo, Kultura

Vrtuljak života

ponedjeljak , 02.11.2020.

Upoznala sam te prije četiri godine – stranca - potpuno drugačijeg od drugih. Stariji od mene, ali dijete u dubini duše. Stvorili smo Orion tišinom; kriomice hraneći se afekcijom duše. Tragajući za auričnom riznicom – dohvatili nas. Spasio si „djevojčicu“ koja je tada imala dvadeset godina. Spasio od modrica, batina i psihičkog maltretiranja. Dok nitko drugi nije mario... nikog nije briga zašto te netko premlati na ulicama Zagreba zato što si obukla haljinu, zato što si pozdravila prijatelja s kojim si odrasla, zato što si uzela papir iz muške ruke, zato što si bila prije njega u vezi. Tisuću bezrazložnih ZATO. Sve to je razlog zašto si zaslužila pritisak neugašene cigarete na svom tijelu. Više nisam samo ŽENA – stvorena za šutnju, poniznost, od rođenja kurva. Sve mi koje smo jednom u životu bile „samo ŽENE“ za nekog, ponekad ne možemo objasniti same sebi zašto smo na kraju svega dopustile nekome da nas gazi kao nikom bitnog kukca. Možda smo zalutale sanjajući ljubavnu priču iz romana uz koje smo odrastale, a možda smo izgubile pojam o značaju vrijednosti našeg života. Drage žene, upišite svaki oblik nasilja i diskriminacije u živu nit vrtuljka vlastitog života. Znam, najčešće ćete čuti - „Nemoj o tome pričati. Zaboravi to.“ – ali nemojte zaboraviti! Sjetite se kada završite svoje školovanje, prilikom prvog zaposlenja, osjećaja prave ljubavi, rođenja djeteta. U trenucima kada je „samo ŽENA“ pobjedila i izgradila novu stepenicu sebe te svog života. Tebi, moj stranče ogromno hvala što si me oženio, čekao da u mojoj dvadeset i trećoj godini života završim fakultet kako bi me uhvatio za ruku da strpamo naše živote u kovčege spremne za daleki svijet.
.

P.S. Svaki dan obučem haljinu te cipele s visokom petom kako bi zadovoljno slavila vlastitu slobodu.partypartyparty

Želim čuti Vaše komentare. Hvala Vam unaprijed! <3

Oznake: žena, sloboda, život, ljubav

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.