Drage žene, pišem ovo Vama jer želim da se volite svim srcem. Briga o sebi nije luksuz, nije sebičnost, već nam treba biti prioritet. Zaustavite na vrijeme bilo koji čin rodno uvjetovanog nasilja - psihičko, fizičko, ekonomsko, seksualno i slično! Niste učinile ništa krivo ako imate prijatelje, obučete ono što volite, našminkate se, vodite razgovore o čemu želite, popijete kavu s prijateljicama - sve su to poneki od apsurdnih razloga zbog kojih Vas netko može natjerati da se osjećate loše. Nismo mi ničije vlasništvo, niti ćemo ikada biti, ali znam da takav položaj nosi strah, povredu dostojanstva i nejednakost.

Ne treba Vam provjeravanje Vaših odluka ili izmjena istih jer su navodno pogrešne, kontrola nad svakim potezom, neuvažavanje Vašeg mišljenja, prijetnje, briga smijete li nešto reći te kakva će biti reakcija - s obrazloženjem za napade na Vas: "Isprovocirala si me, ti si kriva za moje loše ponašanje, natjerala si me da se tako ponašam i da sam nasilan.". Kada se "oslobodite", vjerujte - najjeftinija smrznuta pizza i skakanje po krevetu će Vam biti nešto najljepše što ste mogli uraditi u zadnje vrijeme. Skakanje je ples i ustanak za život bez nasilja kao temeljno pravo svake žene. Zagrlite svoj život! Zaustavite ih prije negoli završite kao dio mračne brojčane statistike. Potražite pomoć i ne posustajte u realizaciji vlastite nezavisnosti te slobode.

Istodobno, prepoznavanje nasilja nad ženama je iznimno važan osobni, obiteljski, javnozdravstveni problem, a ujedno i problem cjelokupnog društva. Osobni proces osvještavanja o nasilju je različit ponaosob, ali pružanje podrške i pomoći ženama te svakom živom biću - žrtvi nasilja - upišite u sebe kao kod moralne obveze. NITKO ne zaslužuje biti žrtva bilo kojeg oblika nasilja, stoga je potrebna zajednička složnost i suradnja za stvaranje sigurne okoline kako bi svi živjeli SLOBODNO, SIGURNO I RAVNOPRVNO.

Posljednji put ove godine kada sam osjetila da me netko pokušava učiniti manjom od makova zrna u prostoriji gdje je brojnost muškaraca veća, dogodila se situacija da ulazim u prostoriju, a gospodin svima dezinficira ruke te komentira kako bi mi trebalo "DEZINFICIRATI LICE DA SKINEMO TU ŠMINKU", a nakon što pregledava moje podatke u računalnom sustavu - izjavljuje čudno me gledajući "Iznenađujuće, već dosta dugo nitko nije imao tako odličan rezultat.". Iz pristojnosti prema drugima u prostoriji, blago sam se nagnula i došapnula "Iznenađuje Vas zato što sam našminkana ili zato što sam žena? Ili stereotipno smatrate da je ovo područje samo za muškarce?". Ponekad je šutnja znakovit odgovor.

Bez obzira na dob, nemojte nekome dozvoliti da Vas nasiljem priveže u kavezu dok gledate život kako prolazi. Živite vlastiti život i nemojte mu nikada okrenuti leđa jer unutar Vas je sposobnost stvaranja, brige, njege, transformacije te rasta. Izborite se za ženu u sebi koja se izražava i ostvaruje.

(25. studeni - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama)

Oznake: žene, nasilje, Pomoć, UN, razumijevanje, društvo, sigurnost, sloboda

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. )

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac

U Dalekom Kraljevstvu su živjele Kraljica Dobrotvorka i njena kći – pomagale su nesretnim ljudima koji su se nalazili u teškim životnim situacijama. Dovodile su ih u svoj ogroman dvorac na velikoj rijeci kako bi im dale smještaj. Uvijek nasmijane, prepričavale su kako pomažu svim potrebitim ljudima; ispunjene katoličkim vjerovanjima. Nesretna žena je napokon ugledala iskricu nade za uspon u svom životu. Kraljica Dobrotvorka i njena kći su joj pronašle posao kako bi im mogla plaćati stanarinu, a zauzvrat su poželjele pomoć „ponekad“ ukoliko bude potrebno. Kraljica Dobrotvorka po cijele dane je ležala u krevet i zvala ženu na svoj kat da joj čisti, kuha, posprema, ide s njom u trgovinu i pravi joj društvo. Nakon mjesec dana, Kraljica Dobrotvorka je pozvala ženu za manju stanarinu živjeti u njen stan. Njena kći se približila ženi kao najbolja prijateljica te se vječito žalila na svoju majku staru Kraljicu. Žena je bila umorna i iscrpljena, pošto svakodnevno nakon posla mora raditi u dvorcu na velikoj rijeci. Kraljica i kći su se posvađale te natjerale ženu da bira između njih dvije. Žena je stala na stranu kćeri, ali njih dvije su se ipak za dva dana pomirile te strpale ženu u sobičak u potkrovlje. O ženi su po cijelom susjedstvu ispričale gnjusne laži. Kraljica je bila veoma nervozna. Svakodnevno se tri godine svađa s dečkom i to sluša cijelo susjedstvo. Svaki treći dan ga izbacuje iz dvorca. Kako bi se utješila, odlučila je proširiti svoje velebno zdanje i izgraditi dodatno prekrasan vrt s terasom, no da bi to uspjela, morala je pronaći ljude koji će joj napraviti to po najmanjoj mogućoj cijeni. Kako su radovi tekli, ona nikako nije bila zadovoljna. Stalno je vikala na radnike ili provodila glasne rasprave sa svojom kćeri o izgledu vrta. Nikako se nisu slagale. Kraljica je urlala iz petnih žila na kćer - proglasila ju je promiskuitetnom nasred ulice. Kći je odmah potrčala ženi koju su „spremile“ u sobičak kako bi se tužila na groznu majku. Spakirala je prtljagu te pobjegla na tri tjedna. Kad se vratila, imale su zabavu pomirenja, a ženu ponovno nisu ni pozdravljale. Radnici su vrt dovršili, ali su ih one optužile da su ipak preskupi, ali pošto su već platile, odlučile su svima ispričati kako su oni loši radnici. U novom vrtu dvorca je trebalo zasaditi cvijeće i travu, a novi muškarac je tražio smještaj te su mu otvorile vrata dvorca. Jadikovale su mu kako su ih svi izdali te kako trebaju radnika za sadnju. Čovjek se sažalio, pristao i uradio sav posao. Tada im je bio najbolji prijatelj. Nakon završetka, smjestile su ga u prostor bez grijanja i svaki dan očekivale da im bude na usluzi. Trenutačno je u hitnoj potrazi za novim krovom nad glavom. Ostali stanari su doživjeli istu sudbinu, a svaki novi isprva ne vjeruje, dok ne doživi identično. Nadalje se može čuti kako Kraljica Dobrotvorka i njezina kći traže nove stanare žaleći se kako nijedan bivši nije valjao pod parolom „tko te brzo očara, još te brže razočara.“
Poznajete li Vi Kralja/icu Dobrotvora/ku koji nude pomoć, a zauzvrat Vam žele isisati slobodu jer ste vi oni „potrebiti koji ovise o njima“? Možda su im srca samo ispunjena bolom i razočaranjem. Možda samo trebaju zaviriti u „unutarnje zrcalo“ kako bi preispitali istinsko, dubinsko stanje vlastite duše.

"Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna." :)

Oznake: Pomoć, život, društvo, osoba, ljubav, solidarnost

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmijehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.

Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!

(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška

Oznake: žena, sloboda, život, ljubav