utorak, 07.08.2018.
39 tjedana i 1 dan
Pozdrav, ljudi! 
Ušli smo u 40-ti tjedan.
Ja sam još u jednom komadu.
Svaki dan me netko pita jesam li, pa jesam. Pitaju me i da li predosjećam kad bi moglo nešto krenuti. Ne predosjećam. Ne znam je li to ikako moguće budući da je svakoj ženi, pa čak i svakoj trudnoći različito. Može krenuti danas, može za deset dana. Stvarno nemam pojma.
Puno me ljudi pita i za ime. Nemamo ga još. Još uvijek ništa posebno ne pristaje. Isprobavam razna, tražim po netu i knjigama, valjda će mi neko doći. Tj. valjda će doći neko koje će nam se svidjeti oboma. Trenutno je najveći problem što ono što je meni ok, mužu nije i obrnuto. Ne da mi se više nikome govoriti ni potencijalne izbore jer svi nekako imaju neko mišljenje i svoje prijedloge.
Ovih dana je vruće, vruće, vruće. Nemam ništa protiv vrućine, jedino što me sad drži u kući veći dio dana, a kako se pokušavam ne preforsirati do kraja tjedna (kad smo već stigli do tu, neka onda izdrži bebač i do kraja tjedna da se moji vrate s mora prema planu, a ne ranije), moram se tjerati da ne čistim i ne spremam previše. Nije lako jer me očito uhvatilo ono što zovu gniježđenje pa me strašno muči prašina, neoprani balkon, neoprani prozori, neokopana živica, ruže, zavjese i svašta nešto. Onda pomalo nešto radim, pa se tjeram da budem na miru. 
Sastavili smo kinderbet, oprala sam sve navlake s kolica i autosjedalice i to sam posložila, mislim da imamo dovoljno robice za početak. Nekako sam ovaj put opet uzbuđena. Mislim, pomislio bi čovjek da sam već jednom to prošla, pa nije toliko uzbudljivo, ali uzbudljivo je. Ovaj put je i drugačije. Prošli put nisam imala pojma što mi točno treba, što ne, dosta toga mi je kupila mama dok sam ja već bila u rodilištu. Čak i kinderbet su sastavljali dok sam ja bila u bolnici. Tako da je nekako drugačije i uzbudljivo ovaj put sve sama pripremati i osjećam se puno manje opterećeno jer nekako već znam što mi je prvi put bilo korisno, što i nije bilo toliko važno na kraju. No, vidjet ćemo kad beba dođe kako će biti.
Smiješno je malo što se muž nekako više plaši svega i brine. Kako će biti teško i neće moći spavati i što ako će bebač imati grčeve (Helena nije) pa kad mu krenu zubi itd. A ja sam zapravo ta koju čeka porod i bol i cijeli dani s novom malom bebom prije nego se stignem oporaviti od poroda plus još trogodišnjakinja. Moram priznati da sam nekako zaboravila sve te teške stvari i samo su mi lijepe ostale u sjećanju. Sjećam se da je bilo teških trenutaka, ali nekako su ostali samo kao sjena. Valjda je tako programiran majčin mozak. Možda da je drugačije nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Ne zavaravam se da će biti lagano, ali znam da će biti vrijedno svega truda. 
