srijeda, 20.05.2015.
Dok beba spava, ja pišem
Nije me bilo dugo na blogu, ali mislim da prvi put u životu imam najbolji razlog ikad i nije mi uopće žao. Evo je na fotki. Mišić moj mali slatki. 
Mislim da smo se i mužić i ja nekako navikli na novi stil života. Zapravo baš sam mu prije nekoliko dana rekla kako se pitam što sam uopće radila onih mjesec dana prije poroda i kako mi nije bilo dosadno jer sad radim sve to i još imam bebu. Dobro, nekako sam se pomirila da kuća neće biti savršeno čista jer čistim uvijek nekako na brzinu, malo tu, malo tamo. Ne idem više često u kino, tj. od poroda nisam uopće bila. Ne stignem čitati. Za sad. Jednom ću opet krenuti čitati. Problem je što dok dojim mogu gledati serije i filmove, ali fali mi ruka da drži knjigu i okreće stranice, pa čitanje pati. Odlazak bilo kamo zahtjeva pakiranje puno više stvari nego prije i posebne pripreme jer Helena mora biti nahranjena i premotana, a moguća je situacija gdje nakon hranjenja moramo opet na prematanje ili pak na presvlačenje zbog bljucanja. Onda se možda malo uznemiri pa poželi još malo mamine sise za smirenje i tako se vrtimo u krug. Nekako ipak uspijemo otići do grada i izići u šetnju. Bile smo već i na moru, nas dvije s bakom i djedom. Mogu reći da sam zadovoljna s postignutim u ovih mjesec i pol dana.
Porod mi je bio baš brz. Bila sam se pripremila (mislim psihički) na to da će sve to trajati 15 sati i da ću imati strašne trudove. Na kraju sam u pola 1 došla u bolnicu. Pregledali su me, napravili ultrazvuk i ctg, a onda me pripremili za porod i uputili da hodam još sat vremena ili koliko ću moći dok me ne stave u rađaonu. Malo iza pola 3 sam smještena u krevet u rađaonu, odmah u sljedećem trudu mi je pukao vodenjak, a 3 truda kasnije smo krenuli i s tiskanjem i u 3 i 10 je mala princeza stigla na svijet. Nije bilo dripa, nije bilo epiduralne niti ičega protiv bolova. Nadam se da tako bude i sljedeći put kad dođe do sljedećeg puta.
S dojenjem smo imale malo muke. Odmah poslije poroda je uspjelo super. Bila je velika beba, a babica mi je rekla da velike bebe lakše sisaju. No onda su krenuli problemi jer mi je mlijeko došlo kako treba tek negdje dva tjedna iza poroda, a beba je već u rodilištu izgubila dosta na kilaži jer ispada da velikim bebama treba više klope. Tako da smo u početku morale biti jako uporne. Stavljala sam je na prsa da vuče iako je više bilo u prazno, pa onda još slagala Bebimil, a kako je vrijeme išlo postupno smo smanjivali Bebimil. Onda smo probale da 24 sata bude samo na mom mlijeku, pa je to prešlo u 48 sati, a onda smo polako, dan po dan, došle i do tjedan dana. Dobila je cijelu kilu od kad je došla iz rodilišta do mjesec dana starosti tako da je to super. Naravno da su me i boljele bradavice od silnog sisanja, ali evo sad je puno lakše. Tu i tamo još ubacimo i dohranu, ali osim ako je baš jako gladna, ona odbija dudu i uporno traži dojku. Ne znam do kad ću dojiti. Znam da je to za nju zdravije, definitivno je jeftinije, a i lakše za pripremu usred noći, ali ne mogu reći da mi je to predivno iskustvo iako mi je jako lijepo kad se stisne k meni i uživa u klopanju. U svakom slučaju već sam se toliko navikla vaditi sise posvuda da mi više uopće nije bed.
Ako ste očekivali neki zanimljiviji post... Ne znam što da vam kažem. Trenutno sam u tim novim majčinskim vodama, pa ne mogu pisati ni o čemu drugom. Doći će i druge teme jednom. A sad idem na http://nemezis.blog.hr/ vidjeti kako je prošlo tamo.
