srijeda, 11.12.2013.
Teški ljudi (ne po kilaži)
Neke osobe mogu biti tako teške. Vjerujem da nije ni sa mnom lako. Sramežljiva sam, nisam baš brbljava među ljudima koje ne znam dobro pa pretpostavljam da je ljudima teško održati razgovor sa mnom u takvim situacijama. No postoji osoba u vezi koje osjećam kao da što se više trudim zbližiti nas i produbiti naš odnos, to mi ona više otežava.
Dođem doma. Krenem se izuti i odmah paljba: "Nemoj ići u čizmama u sobu. Izuj se u hodniku." Napravim to iako me bole leđa i nije mi baš uživancija izuvati čizme nastoječki dok se ne mogu sagnuti. No štogod. Samo da izbjegnem svađu i prepucavanje.
Onda idem jesti. Slušam kako je baka pokupila svoje kataloge iz sandučića, ali nije donijela naše i kako ona uvijek raznosi kataloge svima u kući kad si ih pokupi, ali baka sigurno namjerno nije htjela. Baš namjerno iz zlobe kao i uvijek po njenom mišljenju jer ju ne voli. Mislim si kako je baki možda jednostavno teško penjati se po svim stepenicama do našeg kata jer je starija žena, ali ne kažem ništa. Šutim. Jer se ne slažem, ali ako to kažem naglas, doći će do svađe. Pa eto, za mir u kući, šutim.
Nakon toga kažem kako sam tražila po Konzumima nešto što je htjela da joj kupim, ali nigdje nije bilo i pitam ima li još taj katalog jer mislim da iza piše u kojim poslovnicama se može naći jer nema u svima. Tvrdi da sigurno ima u svima u Zagrebu, ali se rasprodalo. Sigurna sam da ima samo u nekima, no dobro, popuštam. Kažem da je moguće i to. Samo da izbjegnem prepucavanje.
Pričam joj kako sam vidjela razne božićne crtiće u Algoritmu, ali nisam znala koje bratić ima, a koje još ne. Kaže mi da nema pojma. Prekidamo tu temu. Nije zainteresirana.
Kažem da mi je frendici uskoro rođendan i ne znam što bih joj kupila. Ona kaže neku sitnicu, zašto bih joj morala nešto kupiti. Moja je prijateljica u pitanju i ne, ne moram joj nešto kupiti za rođendan, ali želim to. No pustim. Ne prepirem se. Nije bitno. Nastavljam dalje s riječima da me ta ista prijateljica pitala već više puta jesam li koristila dar koji je ona meni poklonila za rođendan. Ona se odmah ljuti i govori kako ta prijateljica samo želi da od nje kupim suđe čijom prodajom se bavi i kako mi to ne treba. Kaže da su to gluposti i imam malu kuhinju, gdje ću to držati. Kaže da prvo moram nabaviti ono što mi treba. Ja joj kažem da su možda gluposti, ali puno cura s posla to kupuje. Ona me uvjerava da je to jer se osjećaju obavezne jedna kod druge kupiti na prezentacijama. Ona zna. Ona uvijek sve zna. Uopće nisam ni rekla da želim kupovati to suđe, ali već mi je zabranila. No neka. Nije bitno. Ne svađam se. Šutim.
Pokazujem joj čizme za snijeg koje sam si kupila u Zagrebu. Kaže da su grozno ružne i da sam ih previše platila. Čizme su za snijeg, ne za šminku i nisam ih puno platila. No ona pravi face i govori da sam puno previše dala. Što god si kupim, uvijek sam puno previše platila osim ako je po njenom ukusu. Spremim čizme. Ne kažem ništa. Koga briga.
Pita me da li ćemo popiti kavu. Zašto?! Da gledam serije koje su reprize reprizinih repriza na rtl2 i vodim još razgovora u kojima ne smijem reći svoje mišljenje jer to dovodi do svađe jer je ona uvijek u pravu?!
Ne znam je li stvar u meni, ali izluđuju me takvi ljudi. No kako kažu, obitelj ne možeš birati. Možeš samo istresati svoje frustracije na blogu i gnjaviti čitatelje s njima.