petak, 21.09.2012.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Polako prelazimo iz jednog godišnjeg doba u drugo. Volite li jesen? Imam jednu prijateljicu koja ne može smisliti sunce i vrućinu. Ona obožava kišu, vjetar i oluje. Meni ne smeta kiša i hladnoća sve dok ne moram hodati po vani nego mogu promatrati što se događa iz topline sobe kroz stakla zatvorenog prozora. Nema mi ljepšeg od čitanja na krevetu pod dekom uz zvukove kiše koja vani rominja. No s druge strane mrzim kad kiša pada i vjetar puše toliko jako da mi kišobran ničemu ne služi, a ja moram stići s jednog mjesta na drugo. Pretpostavljam da su moji osjećaji prema jeseni podvojeni. Volim šarenilo toplih boja kojima lišće prekrije parkove i ulice. Volim miris i okus pečenih kestena. Ne volim sivilo koje prekrije nebo i sakrije sunce. Kako god bilo, voljela je ja ili ne, ona dolazi pa je u skladu s tim i blog dobio novo ruho. Nadam se da vam se sviđa. Ne dopustite da vam dani postanu sivi. Unesite malo boje u svaki od njih. Usput da znate, idući vikend idem u Munchen. Volim kad mi putovanja dođu neplanirano. A sad još jedna prigodna pjesmica za kraj. Ne znam zašto, ali večeras mi se Cesarić nastanio u mislima.
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari, ti uglari,
Prašinu ljeta s peći brišu.
(Dobriša Cesarić, Predjesenji dan)