Može li čovjek sam..
Kada sa nekim problemom nikako ne uspijevamo izići na kraj, ni uz puno pokušaja, dolazimo do spoznaje da naša snaga volje nije dovoljna. Imamo loše navike ali si ne možemo pomoći da prestanemo sa tim. To su slučajevi gdje je naša moć ranjena a samostalna mogućnost i dominacija nad svojim voljom ograničena.
Kada bi nam snaga volje bila dostatna da pobijedimo zlo, bili bi smo sami sebi dostatni te nam Božja pomoć ne bi trebala. Neispunjena očekivanja i pouzdanje u ljude oko sebe često nailazi na nerazumijevanje i neprimjerene riječi koje nam nanose rane. I sami nesavršeni, otkrivamo svoje pogreške koje je kasnije teško ispraviti. Mnogi su ranjeni od kolijevke kada su dizali svoje ruke za zagrljaj, koji im nije uzvraćen, pa ni danas ne znaju ili se boje primati ljubav. U obiteljima gdje nema puno ljubavi dijete u sebi sagradi skrovište, zatvara se i vremenom učvrsti u tom stanju. Često takvi ljudi nastoje i mogu davati ljubav ali ju se ne usude primati, jer svoje biće ne mogu ili ne žele otvoriti drugome.
Primjećujemo kako stariji ljudi koji su nekad bili neovisni i snažni, te su provodili život pomažući drugima, nerijetko trpe teške bolesti prije no što ih Gospodin uzme k sebi. Iako to nije Njegova volja, u svom ih milosrđu stavlja u položaj ranjivosti, kako bi naučili i primati. To je pouka za sve one koji misle da im je zadaća ili normalno davati, a zanemaruju ili odbijaju primiti.
Za one koji otvrdnu toliko da više nisu u stanju ni primati ni činiti stvari za druge, kažemo da su odveć usredotočeni na sebe, da su sebični, a to znači da su zagazili u grijeh koji konačno zarobljuje čovjeka. U takvoj situaciji nema te snaga volje koja bi bila dostatna da pobijedimo zlo. Preostaje samo Božja pomoć koja nas upućuje na oprost i prihvaćanje sebe i drugih ljudi. Svijet koji nas okružuje ima svoji ljepotu i svrhu, svijet u kojem se možemo i moramo ostvariti, svijet je koji zaslužuje naše divljenje i Božju slavu.
komentiraj (4) * ispiši * #
