Postoji granica do koje neki čovjek, grad ili narod može doći.
To je granica ravnodušnosti prema živomu Bogu. Kada se ona
prijeđe, Bog više ne odgovara. Upravo je ta Božja šutnja bila
najjezivija kazna za Sodomu i Gomoru – Bog im nije više imao
što reći! I kada danas vidim svoj narod kako se ravnodušno
odnosi prema Božjim istinama, Božjim zapovijedima i
njegovu Sinu, sav se naježim. Možda ćete baš vi doživjeti da
molite i psujete, a Bog vam više neće imati što reći.
U Bibliji su zapisane i ove Božje riječi: “Zvao sam vas, ali se ne
odazvaste.” Čovječe, zašto šutiš kada te Bog zove?!
Dakle, Božja šutnja je strašna Božja osuda!
Kao treće želio bih reći:
Ne možemo čuti ako smo predaleko, možda smo mi
predaleko od njega!
Nedavno mi je prišao jedan mladić i rekao: “Gospodine
Busch, idete mi na živce! Neprestance govorite o Bogu.
Slučajno se sretnemo na ulici i već počinjete pričati o Bogu.
Ja Boga ne mogu ni čuti ni vidjeti, pa gdje on to govori? Ja
ne čujem ništa!” Ja ga na to upitah: “Mladiću, znaš li priču o
izgubljenom sinu?” “Pa otprilike”, reče on. “To ‘otprilike’ nije
ništa! Sada ću ti je ispričati.”
“Bogati zemljoposjednik imao je dva sina. Jedan od njih bio
je, kako se ono kaže, gotovan. Bilo mu je ‘skučeno’ i dosadno
kod kuće. Jednoga dana reče on ocu: ‘Stari, daj mi moj dio
nasljedstva. Isplati me jer želim u svijet!’ Otac mu dade što
je zatražio i on se zaputi u bijeli svijet. Nakon nekog vremena
sazna otac da je potrošio sve svoje imanje provodeći život
razvratno. – I sami znate kako je u velikim gradovima lako
potrošiti novac. Nakon toga dolaze glad i nezaposlenost.
Ostavši bez novca, mladić se našao u beznadnom položaju i
konačno završio među svinjama – kao njihov čuvar. U Izraelu
su svinje smatrali nečistim životinjama. Biti čuvarem svinja za
jednog je Izraelca bilo nešto najsramotnije što mu se moglo
dogoditi. Kako je glad bivala sve žešća, mladić je bio radostan
kad je mogao ukrasti rogače koje su davali svinjama i napuniti
svoj želudac. Ondje više nije mogao čuti očeva glasa. Bio je
predaleko. Izgubljeni je sin mogao reći: ‘Ne čujem očev glas!’
– I naravno da ga nije čuo!
Dopustite da ovdje umetnem nešto što ne piše u Bibliji kako
bih vam lakše objasnio svoj stav. Sjedi tako taj bjegunac kraj
svinja i ljuti se na svojega oca. Optužuje ga: ‘Kako samo može
dopustiti da mi je tako loše!?’ To bi mogla biti i slika današnjeg
svijeta. Ljudi su napustili Boga pa je na njih navalila bijeda
i nevolja pa zato sada viču: ‘Kako Bog to može dopustiti?!

Upravo vas zato molim: primite Isusa! On vas čeka!
Počnite vgovoriti s njime. On vam je blizu! Bilo bi veličanstveno
da prvi vput u životu zavapite: “Gospodine Isuse! Moj je život
besmislen. Dođi k meni kao što si došao k Mariji Magdaleni!”
Kada primimo Isusa, u našem životu nastaje veliki obrat:
on nam daje da imamo udjela u njegovoj smrti i na taj način
umire naš stari čovjek. Tako se nanovo rađamo u potpuno
novi život kao djeca živoga Boga. On tada daje svoga Duha
koji mijenja naše težnje i način razmišljanja. Primite Isusa i
sve ćete to spoznati kroz vlastito iskustvo! Istovremeno vam
želim reći: Kad primite Isusa, postat ćete novo biće. Postati
dijete Božje ne znači samo promijeniti način razmišljanja,
nego dobiti sasvim nov život.
U devetnaestom je stoljeću živio u Westphaliji postolar po
imenu Rahlenbeck. Nazivali su ga “Pijetistički župnik” jer je
s velikom pobožnošću i ozbiljnošću slijedio Isusa. Bio je vrlo
duhovan i blagoslovljen čovjek. Jednom ga je posjetio neki
mladi župnik. U razgovoru mu Rahlenbeck reče: “Velečasni,
vaš studij teologije nije vam nikakvo jamstvo da ste dijete
Božje. Morate primiti Spasitelja!” Na to mu župnik odgovori:
“Imam ja Spasitelja. Njegova je slika okačena na zidu moje
radne sobe.” Stari Rahlenbeck mu odgovori: “Da, Spasitelj na
zidu je tih i miran, ali ako ga primite u svoje srce i život, bit će
ondje mnogo buke!”
Od srca vam želim da doživite tu prekrasnu buku: kad umire
sve staro i kad čovjek kao dijete Božje može slaviti Oca koji
je na nebesima jer zna zašto je na svijetu; kad kao dijete
Božje može častiti nebeskog Oca svojim djelima, riječima i
mislima.
To što vam govorim nije nekakva religiozna ludost ili osobna
zamisao jednog župnika: vaš život i vaša smrt ovise o tome, ne
samo zemaljski život i tjelesna smrt, nego vječni život i vječna
smrt!
Gospodin Isus govori: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako
tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim
– i on sa mnom.” To isto Gospodin Isus govori i nama: “Gle,
stojim pred vratima tvog života. – Otvori ih! Tvom ću životu
dati smisao!”
Jednom mi je prišao neki sedamdesetogodišnji rudar i
ispripovjedio mi ovo: “Kad mi je bilo sedamnaest godina,
bio sam na jednoj evangelizaciji i osjetio kako Isus kuca na
moja vrata. Ali tada rekoh u sebi: ‘Ako ovo ozbiljno shvatim i
prihvatim, smijat će mi se svi prijatelji. Ne, ne mogu to učiniti!’
I pobjegao sam odande.” Nastavio je pripovijedati: “Sada mi je
život protekao. Ostario sam. Sada shvaćam da je moj život bio
promašaj jer tada nisam otvorio vrata Isusu!”
Dragi prijatelji, imamo jedan jedini život. Pitanje “Zašto
živim?” od životne je važnosti. Bog je na to pitanje odgovorio
savršeno jasno. Odgovor je u raspetom i uskrslom Kristu.
I sada stoji Isus pred vašim vratima i kuca.
Otvorite mu srce i nikada nećete požaliti!