Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

28.11.2025., petak

TORTA

Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
- 11:48 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

26.11.2025., srijeda

RAZVOD

(iz uputa za život)

Neki dan u novinama sam pročitao vijest
da se razvodi Nicole Kidman.
I Keith Urban.
Nakon dvadeset godina braka.

Jedan od najskladnijih holivudskih parova,
pisali su donedavno tabloidi.
Naravno. Tabloidi vole izmišljati lijepe laži
od kojih se može lijepo živjeti.

No čemu se čuditi?
Još jedno potonuće
u moru bračnih brodoloma.
To je više simptom bolesti društva i vremena
u kojem živimo nego neko iznenađenje.

Ljudi se naprosto ne trude.
Ljudi se naprosto podrazumijevaju.
Nitko ne radi na odnosu.

Radi se, doduše, na karijeri —
kao da će te ništavilo pitati
za broj skupljenih titula i citata.

Zdušno se radi na zaradi —
na projektima, bonusima…

Radi se na tijelu —
pumpa se, broje se kalorije, gutaju suplementi;
trbuh mora biti ravan,
a duša može biti pseće govno na asfaltu.

Radi se na imidžu,
na filterima i lažnim osmijesima,
avanturama koje se fotografiraju,
ali rijetko žive.

Radi se na remodeliranju kuhinje,
na biranju brendiranih pločica za kupaonicu
i tepihu koji će „upotpuniti“ dnevni boravak.

Radi se na bucket listama…

Na svemu i svačemu se radi —
samo se na ljubavi ne radi.

Ako ćemo pravo, to je stvar
Svemira:
uloženo <--> vraćeno.

Tko god je pokušao
iz sjemena
uzgojiti
kakvu biljku,
voćku,
cvijet,
zna koliko je teško
uspjeti u tome.

Bilo da su u pitanju
čeri-rajčice,
ljute papričice,
kalikantus,
noćne frajle,
kanabis,
pa čak i obični
mini San Pedro
iz kojeg ne možeš iscijediti ni kapljicu
meskalina…

Brakovi pucaju
jer se ljudi ne trude,
jer im je sve drugo preče, važnije.

I onda ostaju djeca,
ta jadna razjebana djeca, ratni plijen,
razvučena na dvije strane
kao poderani džemper.

I je li vrijedilo? … svih tih filmova… Nicole?
Sly, u dokumentarcu Sly,
u završnici izjavljuje:
„Ne, ne vrijedi.*”

Budite dobri.
Budite nježni jedni prema drugima.
Svijet neće.
On će vas bušiti, lomiti, šutjeti nad vašim ranama.
Zato čuvajte jedni druge —
jer niko drugi neće.

Ne pitaj:
„Voliš li me?” —
to je za sapunice.

Pitaj:
„Što mogu učiniti za tebe? I:
Kako ti mogu pomoći?”

Stvar je istovremeno vrlo teška
i vrlo jednostavna.

Sretno.



--
*… bez doma, bez obitelji, bez ljubavi žene i djece
što je sve to?
to su samo slike, filmske slike
nečeg što nikada nije postojalo.
to nije život.
to je umjetnost.
to je plod mašte.
ovo je stvarno.
ovo živi, diše i umire i krvari.

i to trebamo čuvati.

- 11:34 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

21.11.2025., petak

program vjernosti

oduvijek sam naginjao
nakazama
i patuljcima.
žalio sam
ta jadna bića što ih je priroda
oštetila već na početku
puta.
bilo je to čak i prije no
što sam postao svjestan želje
da činim dobro i samo dobro.
u širem smislu — da prkosim zlu
a potom roditeljima i društvu.

prva djevojčica u koju sam se zaljubio
bila je mala grbavica,
druga je bila
mala slovenska seljančica, ofurenog
desnog bedra,
treća je bila
s crnim povezom preko oka
kao gusarka,
četvrta šepavica, s kraćom
desnom nogom i ortopedskom cipelom.

stasao sam u zgodnog mladića,
toliko zgodnog
da su htjeli da me stave na plakate,
u izloge
na sva ta „lijepa“ mjesta
gdje se ljepota
prodaje kao govedina.

doživio sam svjetski uspjeh. slavu.
ali nastavio sam birati
fizički zakinute djevojke.
„lijep kao slika, a vidi kakvu rugobu ljubi“,
šaputali su iz mojih leđa.
podsmjehivao sam im se
uživajući u toj diskrepanciji.

kada sam se napokon pojavio na balu
s tom lepojkom, princezom Žoanom
za kojom su svi slinili,
Miloš je otrčao na WC da se
istrese…
zamišljao je kako ju tuca
na vrhu brda svježih nagih leševa,
ispovjedio mi se kasnije u ateljeu.
„znam, bolestan sam i lud“, rekao je.

dakle, kada sam se napokon pojavio
s njom, krasoticom samo takvom
svi su mi pozavidjeli
na njenoj ljepoti, obrazovanju
na njenoj učtivosti, lijepim manirama.
princeza!
saobraćala je s njima
kao da su božanska bića, a ne govna
i to im je prijalo.

a onda su popustile pilule.
počela je da ih vrijeđa:

„… VAŠI ŽIVOTI SU BEDNI, PRAZNI I BEZ SMISLA!
SVAKA VAŠA REČ JE OTROV, SVAKA VAŠA GESTA KUKAVIČLUK!
PLAZITE KAO CRVI PO SOPSTVENOJ LAŽI, RAZMNAŽATE SE
BEZ TOPLINE I GLASA. SLAVNO BRATSTVO KREPILA!
ŽIVITE, ALI NE POSTOJITE…“

i da ih pljuje i da vrišti
i da trga odjeću sa sebe
i onda je, posve naga, odjurila
niz hall of mirrors…
presamitio sam se od smijeha.
luda da luđa ne može biti.

i opet sam ih, dosljedan sebi,
digao na trik.
- 13:33 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

13.11.2025., četvrtak

OPREDMEĆENI SVIJET

Iz kapitalističke zbirke pjesama — All Songs for My Precious Things

Čekao sam te dugo,
još otkad sam bio deran.
Sanjao sam te, noćima.
Radio sve što se raditi mora.
Mnoge prljave poslove sam odradio.
Gutao zapovijedi i govna.
Odricao se.
Šutio.
Trpio.
Sve — da te dobijem,
da te osjetim među nogama.

Pružaš mi čisti užitak,
onaj što prolazi kroz svaku kost
kad te zajašem i kresnem.
Ne znam to opisati drugačije.

Sjećam se kako sam te gledao izdaleka,
kroz stakla izloga,
na javnim i privatnim parkinzima,
na crpkama,
u garažama što vonjaju na pišaku i ispušne plinove,
u tuđim rukama,
u tuđim prednjim vrtovima.

Sanjao sam tvoje linije, oblike
tvoj savršeno dizajnirani zvuk.
Bio sam spreman ubiti za tebe.
Ali nisam.

Tvorničke hale. Smrad kemikalija.
Noćne smjene.
Zaštitarska kućica
gdje su mi štakori bili jedini prijatelji.
Pilana i vječni oprez da
ne odlete prsti.

U lošim danima — sudopera, deterdžent i spužva
dok svatovi rigaju svoju sreću u grmlje.
Dostava paketa
po selendrama bez asfalta.
Dostava junk fooda sobnim ljudima
pred TV-om.

Na naftnoj platformi
vjetar je bio tako hladan
da sam zaboravio kako ćuti dodir.

U call-centru
prodavao sam (i kupovao) nadu
polumrtvim glasom.

Ljeti — bauštela.
Lopata, tačke, miješalica.
Cement, gips, glet-masa.
Prašina u nosu, u plućima,
slijepljena sa bolnim tijelom.
Ručak iz konzerve.
Pivo za terapiju.

Ujesen berbe, vinogradi, voćnjaci…
grožđe, jabuke, kruške…
vlažna zemlja, blato do gležnja.
Ujutro magla, navečer painkilleri.
I nadmeni seoski gazde koji
koračaju imanjem kao da im
pripada čak i zrak.

Noću — jumbo plakati.
Kačio sam debilne umotvorine
copyrightera, parole banaka i korporacija
po zidovima grada
dok su ostali čvrsto spavali i sanjali
jačanje portfelja, kvartalne bonuse
niže kamatne stope, više koeficijente
ili jednostavno Izmjene i dopune ZOR-a.

Na ulaznim vratima noćnih klubova pogledom
stafforda osmatrao sam ljude.
Izbacivao nasilnike.
Pomalo dilao.

I sad — napokon — ja sam na tebi.
Klizimo kroz brežuljkasti krajolik.
Ti predeš i blistaš,
kromiran, čist.

Ja mislim:
Patite, jadnici.
Ovo je moje.
Opredmetio sam san —
i vozim ga.
Noga lagano pritišće gas.
- 09:24 - Vox popljuvi (10) - Printaj me nježno - #

05.11.2025., srijeda

(...) fragmenti (...)

REZIGNACIJA

Savinkov u Sevastopoljskoj tamnici
čeka smrtnu kaznu.
Prošlost je osvijetljena mrtvačkim svijetlom
izgubljene vjere
govori da je smrt obična stvar kao i život.
Evo ti moji šinjeli
i - idi
govori mu stražar
- a ti?
a ja ću malo da sjedim
ovdje
u
samici
Savinkov izlazi ogrnut šinjelom
nitko ga ništa ne pita
nitko ga ne zaustavlja
A vojnik?
njega su objesili.

Sartreu će kasnije biti pripisana izjava njegova izjava da je
„terorizam legitimno oružje siromašnih“.


TRIJUMF TRI JUMFA

Mohamed Atta, što ti nije tata
izražavao prezir prema trijumfu sekularnog materijalizma
tiraniji banaka, hibrisu modernog grada
simbolu bezbožnosti modernog svijeta.
Stari gradovi Bliskog istoka
bile su čvrsto zatvorene zajednice
zbijene u sjenama džamija,
a minareti su probijali nebo
u konstantnom stanju molitve.
To su bila mjesta pobožnog ponašanja
a njega zbog kalcificirane pinealne žlijezde
geoinženjeringa, barija i aluminija
u zraku i našem tijelu
više nije bilo.

TRAGIČNI SANJAR

Aleksandar Grin, skapavajući od gladi
odlazi u brda s lukom vlastite izrade
ne bi li ustrijelio kakvu divljač.
Pazite, to je 1930-ta!

Na jednom humku
pronalazim njegov grob.

Književni proboj
nije promijenio njegov društveni
i materijalni status.

„Neprijatno mi je i teško govoriti o
sebi kao piscu.
Ja nisam profesionalac; ja sam jednostavno
čovjek koji traži
(modre oči u maglama sivim)
Mogao bih biti i znanstvenik i tesar.
Najmanje od svega razmišljao sam o pisanju.“

„Vidite, to je manje knjiga, više sudbina.“


TRAVAIL FORMIDABLE, odličan posao

Tipografske buhe i pokoji crv!
Stvara li se umjetnost da bi se zaradilo novaca
i mazili ljubazni buržuji?
Rime odzvanjaju asonancom moneta
a modulacija klizi uzduž trbušne linije profita.
Sve su grupacije umjetnika završile
na u istoj banci
jašući na različitim kometima.

Ničeg se umjetnici, pjesnici i spisatelji ne pribojavaju
koliko onog oka koje vidi njihovu prevaru.

Hoće puno za tako malo.

Kriste, kakva mizerija…

SVETI PETAR

Hodajući grešnim stranputicama
pridružio jednoj bandi mladih izgrednika, razbijača
u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život.
Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima,
uživajući ugled blistava studenta,
u duši je ipak bio nemiran.
Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik,
prema blještavu Ciceronovu stilu,
činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.

TEORIJA

FRANKLOVA teorija smislom
nema baš nikakvog smisla.
Pošto smisla generalno nema.

STOIČKI KAMP

Novinar u stoičkom kampu vježba minimalizam.
Dobrovoljno odricanje uči nas samokontroli.
Pronađite užitak u odricanju, u samouskraćivanju!
Obucite najgrublju odjeću i
živite u skladu s prirodom.
Ako sudbina dopusti.

ZLATNA UZREČICA

Ako ne možeš istovremeno živjeti u tri kuće
barem možeš biti pokopan u pet grobnica.

- stara Rockefellerova...


I MOJA ĆAĆA ZNAO REĆI

Pa, ako i nisam nadčovjek
svakako sam nadHrvat.


CASA MIA

Casa Mia: Adolf Loos je izgradio kuću za Tristana Tzaru kuću u Parizu. Kuća je minimalistička. Pročelje je neuobičajeno, donji dio zgrade je rađen u opeci, gornji u svijetloj žbuci… stražnji dio napravljen je terasasto. T.T je sam istakao: kuća je malograđanima okrenula stražnjicu jer su na uličnu stranu okrenute sporedne prostorije dok se glavne nalaze sa stražnje strane. Sada, oko Kuće bez prozora, privatne obiteljska vile koja je nikla u Preradovićevoj za investitora Antu Vlahovića, predsjednika Adris Grupe, arhitektonsko rješenje koje potpisuje slavni portugalski arhitekt Eduardo Souto de Moura u suradnji s domaćim studijem 3LHD također je napravila istu stvar – okrenula je dupe malograđanima. Prezir je dakle isti, bio umjetnički ili tajkunski, samo nameće se pitanje otkud investitoru Tzari tolika lova da gradi kuću na Montmartru. Sigurno ne od Dadaizma.

Chat GPT: Kuću na Montmartru nije platio Tzara iz svog džepa. U to vrijeme bio je u braku s Rózom Rosenthal, ženom iz vrlo bogate obitelji židovskih bankara iz Poljske, a postoje i dokazi da je dio novca došao od obitelji njegove supruge.
Dakle — buržoasko porijeklo i ženina lova financirali su Loosa. Licemjerje i Noblesse oblige.

Na zapadu ništa nova.


ALSO SPRACH DIANE ARBUS

Moja omiljena stvar je otići tamo
gdje nikad nisam bila.
Fotografija je licenca za ići tamo
gdje želim i uraditi ono što sam željela raditi.
Zaista vjerujem da postoje stvari koje nitko ne bi
vidio da ih nisam fotografirala.
Jedna stvar koju nikad ne bih mogla fotografirati
pas je koji leži u blatu.
Fotografija je tajna o tajni. Sve što ti više govori,
to manje znaš.
Mnogi ljudi slute da će idući kroz život
imati neko traumatično iskustvo. Nakaze su
rođene sa svojom traumom. Oni su već prošli svoje testove u životu.
One su aristokrate.


„POD NAVODNICIMA“

„ako ćemo pravo“
„već je toliko toga bolje izrečeno i zapisano“
„da nam ne trebaju vlastite riječi“
„komotno čitave dijaloge“
„dramske radnje – pa i živote – možemo“
„rasplesti „
„koristeći se
„isključivo“
„citatima“
„u citatnoj citadeli“
- 14:01 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

01.11.2025., subota

In memoriam neznanom patuljku

Jedne noći, vraćajući se kući iz nekog bara,
slomljen plitkošću ljudi koji me okružuju —
ranjen ljubavlju, pomanjkanjem ljubavi, neusklađenošću
nerazumijevanjem, odbacivanjem, ravnodušnošću —
nosio sam težak teret
trunak gorčine na ramenu
i srebrnu žlicu u glavi.

Kročio sam u susret hladnoj sobi
s osjećajem koji više nisam mogao zatomiti —
osjećajem da se bliži kraj.
Ludim.
Ili ću otići odavde, ili umrijeti.

Kročio sam — i kročio…
utihlim ulicama neslobodnih čovjekolikih štetočina,
prolazio onkraj njihovih sivih zgrada
lišenih žute svijetlosti na prozorskim oknima.
Nigdje nikog, ničeg, ni šuma ni šušnja
sem mojih koraka
mojih udaha,izdaha i lupe mog pobunjenog srca.

Misleći —
kako, dovraga, da se izvučem iz ovog začaranog kruga Samsare,
iz ove zamke za dušu u kojoj sam zapeo?

Prošao sam Glavni trg, uspeo se prema Katedrali.

I tada sam ga ugledao!
— kepec!
Baš kao iz Goyinih bakropisa:
kosmat, bradat, poput prahistorijskog pretka.

Iako je bila studena oktobarska noć,
nosio je kratku mornarsku majicu na modro-bijele štrafte
i koračao bosonog izvrćući stopala prema van.

Isuse — previše alkohola.
Moram prestati piti, pomislio sam.

Protrljao sam oči da otjeram alko-viziju,
ali pričin je ustrajao.
Prihvatio sam ga kao zbilju.

Hodali smo usporedno, svaki na svojoj strani ulice.
Onda sam prešao cestu i počeo ga slijediti.

Mislio sam:
jadno malo stvorenje.
Mora da je stravično biti zarobljen
u tom tijelu.

Ružan je, groteskan.

A ja — ja sam zgodan, atletski građen, inteligentan
(doduše možda je i on inteligentan)
talentiran višestruko
(on bi to također mogao biti, barem na
razini Toulouse-Lautreca).

Pa ipak, evo nas, dvije fizičke krajnosti,
dva bivovanja, dva živovanja, dvije uporedne egzistencije,
hodamo pustim i bešćutnim ulicama ovog strašnog grada.
Svatko sa svojim demonima i bolima.
Oboje na rubu, poluludi…
Tek tolerirani — nikad prihvaćeni!

Iznenada je počeo zviždukati neku veselu melodijicu.
To je pojačalo dojam surealne mističnosti.

Iako kratkih nogu, brzo se kretao —
prebrzo za mene.

Od silne užurbanosti i želje da ga slijedim
nadošla mi je navala iz želudca.
Zastao sam i
povratio po raskošnim
barokno izrezbarenim ulaznim vratima
nekog haustora.

Kada sam podigao glavu, nije ga više bilo.


„Moram prestati piti“, rekao sam Augustu, mom
birtijskom pajdi.
„Sinoć sam imao viziju —
kosmatog, bradatog, bosonog patuljka
u mornarskoj majici.“
„Ma ne sekiraj se previše“, odvratio je Gusti.
„I ja ga s povremeno viđam.“
„Ozbiljno?“
„O, da. Mislim da mu je ime Denis… ili Dunno… ili Denzl.
Tako barem pričaju.“
„Tko priča?“
„Ljudi.“
„Hoćeš reći — ispičuture poput nas?“
„Ne,“ reče Gusti, „obični, normalni radni ljudi
koji petkom i subotom idu u grad da se malo zabave.“
„Čekaj — zar on stvarno postoji?“
„Naravno. Zove se Denis… ili Dunno… ili Denzl.“
„Reci mi više, zanima me tko je, što je, odakle dolazi?“
„To je sve što znam“.
„Nećeš vjerovati, no on je prvi patuljak od krvi i mesa
kojeg sam ikada vidio.
Nevjerojatno!
Kamo su nestali patuljci? Zar su izumrli?“
„Nema više cirkusa,“ odvrati August, „nema više patuljaka.
Ipak, može ih se još naći u porno industriji.
Jednom sam gledao
kako neku osamnaestogodišnju Snjeguljicu
tuca sedam patuljaka. Sedam patuljaka
kao sedam smrtnih grijeha!
A ona: ljepotica, savršeno tijelo, san snova!
No jadnica - zaostala.
Baš ono zaostala. Vidjelo se to u njenim
pokretima, u izgubljenom pogledu
koji je odavao
nerazumijevanje
i čuđenje zašto svi ti mali ljudi s velikim čarapama na glavi
guraju svoje štapiće u njeno nago mlitavo tijelo.
„Auguste, ti si najizopačeniji erotoman kojeg znam
i tjeraš me na povraćanje.“
„Nisam ja — to je tvojih deset piva“, rekao je.

Nekoliko dana kasnije, opet sam vidio Denisa
ili Dunna, ili Denzla.
Želio sam mu prići, naglas
poručiti da nije sam, da smo zajedno
u ovom jezivom zoo-u, ovom mučilištu duha i tijela,
brothers in arsch, supatnici par ex,
ali bi zasigurno pomislio da mu se rugam.
Zato sam hodao iza njega.
U jednom je trenutku ponovo započeo fićukati onu
melodijicu.
Zastao sam da zavežem pertle —
i opet je nestao.

Posljednji put sam ga vidio
dok sam bljuvao u fontanu
pokraj Katedrale.
Zlatna Marija, s blagim osmijehom,
blagoslivljala me je iz visine.
Vodorige nisu bile tako milosrdne —
imale su opaka i pakosna lica.
Nikad nisam uspio shvatit taj kontrast,
tu arhitektonsku diskrepanciju.

Dunno je prolazio
pokraj velikih zelenih vrata Katedrale —
i to je bilo to.
Nikad ga više nisam sreo.

Što mu se dogodilo?
Kamo je otišao?
Je li se zaputio u daleke, tople krajeve
i ondje pronašao svoju patuljčicu,
svoju odcjepljenu srodnu dušu?
Ili kakvu visoku Namibijku? Možda se u nju inkarnirala
njegova druga polovica.
I jesu li živjeli sretno do kraja života?

Volio bih takvu vrstu završetka. Doista bih.
Ali iz Akaških zapisa znam
da se ubrzo nakon toga Dunno p'jan
smrznuo
na majčinom grobu.

Prizor je bio srceparajući —
gotovo kao ona slika:

Siroče na majčinom grobu —

koju smo imali u čitankama Hrvatskog jezika.
Srpski realizam,Uroš Predić —
ali ne bez učinka.

Zamišljao sam tada
kako bi bilo da se to meni dogodi.

I na neki način — i jest.



Muzika za ugođaj: Vadimir Rebikov, Feuilles d'Automne Op. 29-3
- 18:33 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>