Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

01.11.2025., subota

In memoriam neznanom patuljku

Jedne noći, vraćajući se kući iz nekog bara,
slomljen plitkošću ljudi koji me okružuju —
ranjen ljubavlju, pomanjkanjem ljubavi, neusklađenošću
nerazumijevanjem, odbacivanjem, ravnodušnošću —
nosio sam težak teret
trunak gorčine na ramenu
i srebrnu žlicu u glavi.

Kročio sam u susret hladnoj sobi
s osjećajem koji više nisam mogao zatomiti —
osjećajem da se bliži kraj.
Ludim.
Ili ću otići odavde, ili umrijeti.

Kročio sam — i kročio…
utihlim ulicama neslobodnih čovjekolikih štetočina,
prolazio onkraj njihovih sivih zgrada
lišenih žute svijetlosti na prozorskim oknima.
Nigdje nikog, ničeg, ni šuma ni šušnja
sem mojih koraka
mojih udaha,izdaha i lupe mog pobunjenog srca.

Misleći —
kako, dovraga, da se izvučem iz ovog začaranog kruga Samsare,
iz ove zamke za dušu u kojoj sam zapeo?

Prošao sam Glavni trg, uspeo se prema Katedrali.

I tada sam ga ugledao!
— kepec!
Baš kao iz Goyinih bakropisa:
kosmat, bradat, poput prahistorijskog pretka.

Iako je bila studena oktobarska noć,
nosio je kratku mornarsku majicu na modro-bijele štrafte
i koračao bosonog izvrćući stopala prema van.

Isuse — previše alkohola.
Moram prestati piti, pomislio sam.

Protrljao sam oči da otjeram alko-viziju,
ali pričin je ustrajao.
Prihvatio sam ga kao zbilju.

Hodali smo usporedno, svaki na svojoj strani ulice.
Onda sam prešao cestu i počeo ga slijediti.

Mislio sam:
jadno malo stvorenje.
Mora da je stravično biti zarobljen
u tom tijelu.

Ružan je, groteskan.

A ja — ja sam zgodan, atletski građen, inteligentan
(doduše možda je i on inteligentan)
talentiran višestruko
(on bi to također mogao biti, barem na
razini Toulouse-Lautreca).

Pa ipak, evo nas, dvije fizičke krajnosti,
dva bivovanja, dva živovanja, dvije uporedne egzistencije,
hodamo pustim i bešćutnim ulicama ovog strašnog grada.
Svatko sa svojim demonima i bolima.
Oboje na rubu, poluludi…
Tek tolerirani — nikad prihvaćeni!

Iznenada je počeo zviždukati neku veselu melodijicu.
To je pojačalo dojam surealne mističnosti.

Iako kratkih nogu, brzo se kretao —
prebrzo za mene.

Od silne užurbanosti i želje da ga slijedim
nadošla mi je navala iz želudca.
Zastao sam i
povratio po raskošnim
barokno izrezbarenim ulaznim vratima
nekog haustora.

Kada sam podigao glavu, nije ga više bilo.


„Moram prestati piti“, rekao sam Augustu, mom
birtijskom pajdi.
„Sinoć sam imao viziju —
kosmatog, bradatog, bosonog patuljka
u mornarskoj majici.“
„Ma ne sekiraj se previše“, odvratio je Gusti.
„I ja ga s povremeno viđam.“
„Ozbiljno?“
„O, da. Mislim da mu je ime Denis… ili Dunno… ili Denzl.
Tako barem pričaju.“
„Tko priča?“
„Ljudi.“
„Hoćeš reći — ispičuture poput nas?“
„Ne,“ reče Gusti, „obični, normalni radni ljudi
koji petkom i subotom idu u grad da se malo zabave.“
„Čekaj — zar on stvarno postoji?“
„Naravno. Zove se Denis… ili Dunno… ili Denzl.“
„Reci mi više, zanima me tko je, što je, odakle dolazi?“
„To je sve što znam“.
„Nećeš vjerovati, no on je prvi patuljak od krvi i mesa
kojeg sam ikada vidio.
Nevjerojatno!
Kamo su nestali patuljci? Zar su izumrli?“
„Nema više cirkusa,“ odvrati August, „nema više patuljaka.
Ipak, može ih se još naći u porno industriji.
Jednom sam gledao
kako neku osamnaestogodišnju Snjeguljicu
tuca sedam patuljaka. Sedam patuljaka
kao sedam smrtnih grijeha!
A ona: ljepotica, savršeno tijelo, san snova!
No jadnica - zaostala.
Baš ono zaostala. Vidjelo se to u njenim
pokretima, u izgubljenom pogledu
koji je odavao
nerazumijevanje
i čuđenje zašto svi ti mali ljudi s velikim čarapama na glavi
guraju svoje štapiće u njeno nago mlitavo tijelo.
„Auguste, ti si najizopačeniji erotoman kojeg znam
i tjeraš me na povraćanje.“
„Nisam ja — to je tvojih deset piva“, rekao je.

Nekoliko dana kasnije, opet sam vidio Denisa
ili Dunna, ili Denzla.
Želio sam mu prići, naglas
poručiti da nije sam, da smo zajedno
u ovom jezivom zoo-u, ovom mučilištu duha i tijela,
brothers in arsch, supatnici par ex,
ali bi zasigurno pomislio da mu se rugam.
Zato sam hodao iza njega.
U jednom je trenutku ponovo započeo fićukati onu
melodijicu.
Zastao sam da zavežem pertle —
i opet je nestao.

Posljednji put sam ga vidio
dok sam bljuvao u fontanu
pokraj Katedrale.
Zlatna Marija, s blagim osmijehom,
blagoslivljala me je iz visine.
Vodorige nisu bile tako milosrdne —
imale su opaka i pakosna lica.
Nikad nisam uspio shvatit taj kontrast,
tu arhitektonsku diskrepanciju.

Dunno je prolazio
pokraj velikih zelenih vrata Katedrale —
i to je bilo to.
Nikad ga više nisam sreo.

Što mu se dogodilo?
Kamo je otišao?
Je li se zaputio u daleke, tople krajeve
i ondje pronašao svoju patuljčicu,
svoju odcjepljenu srodnu dušu?
Ili kakvu visoku Namibijku? Možda se u nju inkarnirala
njegova druga polovica.
I jesu li živjeli sretno do kraja života?

Volio bih takvu vrstu završetka. Doista bih.
Ali iz Akaških zapisa znam
da se ubrzo nakon toga Dunno p'jan
smrznuo
na majčinom grobu.

Prizor je bio srceparajući —
gotovo kao ona slika:

Siroče na majčinom grobu —

koju smo imali u čitankama Hrvatskog jezika.
Srpski realizam,Uroš Predić —
ali ne bez učinka.

Zamišljao sam tada
kako bi bilo da se to meni dogodi.

I na neki način — i jest.



Muzika za ugođaj: Vadimir Rebikov, Feuilles d'Automne Op. 29-3
- 18:33 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>