Jedne noći, vraćajući se kući iz nekog bara,
slomljen plitkošću ljudi koji me okružuju —
ranjen ljubavlju, pomanjkanjem ljubavi, neusklađenošću
nerazumijevanjem, odbacivanjem, ravnodušnošću —
nosio sam težak teret
trunak gorčine na ramenu
i srebrnu žlicu u glavi.

Kročio sam u susret hladnoj sobi
s osjećajem koji više nisam mogao zatomiti —
osjećajem da se bliži kraj.
Ludim.
Ili ću otići odavde, ili umrijeti.

Kročio sam — i kročio…
utihlim ulicama neslobodnih čovjekolikih štetočina,
prolazio onkraj njihovih sivih zgrada
lišenih žute svijetlosti na prozorskim oknima.
Nigdje nikog, ničeg, ni šuma ni šušnja
sem mojih koraka
mojih udaha,izdaha i lupe mog pobunjenog srca.

Misleći —
kako, dovraga, da se izvučem iz ovog začaranog kruga Samsare,
iz ove zamke za dušu u kojoj sam zapeo?

Prošao sam Glavni trg, uspeo se prema Katedrali.

I tada sam ga ugledao!
— kepec!
Baš kao iz Goyinih bakropisa:
kosmat, bradat, poput prahistorijskog pretka.

Iako je bila studena oktobarska noć,
nosio je kratku mornarsku majicu na modro-bijele štrafte
i koračao bosonog izvrćući stopala prema van.

Isuse — previše alkohola.
Moram prestati piti, pomislio sam.

Protrljao sam oči da otjeram alko-viziju,
ali pričin je ustrajao.
Prihvatio sam ga kao zbilju.

Hodali smo usporedno, svaki na svojoj strani ulice.
Onda sam prešao cestu i počeo ga slijediti.

Mislio sam:
jadno malo stvorenje.
Mora da je stravično biti zarobljen
u tom tijelu.

Ružan je, groteskan.

A ja — ja sam zgodan, atletski građen, inteligentan
(doduše možda je i on inteligentan)
talentiran višestruko
(on bi to također mogao biti, barem na
razini Toulouse-Lautreca).

Pa ipak, evo nas, dvije fizičke krajnosti,
dva bivovanja, dva živovanja, dvije uporedne egzistencije,
hodamo pustim i bešćutnim ulicama ovog strašnog grada.
Svatko sa svojim demonima i bolima.
Oboje na rubu, poluludi…
Tek tolerirani — nikad prihvaćeni!

Iznenada je počeo zviždukati neku veselu melodijicu.
To je pojačalo dojam surealne mističnosti.

Iako kratkih nogu, brzo se kretao —
prebrzo za mene.

Od silne užurbanosti i želje da ga slijedim
nadošla mi je navala iz želudca.
Zastao sam i
povratio po raskošnim
barokno izrezbarenim ulaznim vratima
nekog haustora.

Kada sam podigao glavu, nije ga više bilo.


„Moram prestati piti“, rekao sam Augustu, mom
birtijskom pajdi.
„Sinoć sam imao viziju —
kosmatog, bradatog, bosonog patuljka
u mornarskoj majici.“
„Ma ne sekiraj se previše“, odvratio je Gusti.
„I ja ga s povremeno viđam.“
„Ozbiljno?“
„O, da. Mislim da mu je ime Denis… ili Dunno… ili Denzl.
Tako barem pričaju.“
„Tko priča?“
„Ljudi.“
„Hoćeš reći — ispičuture poput nas?“
„Ne,“ reče Gusti, „obični, normalni radni ljudi
koji petkom i subotom idu u grad da se malo zabave.“
„Čekaj — zar on stvarno postoji?“
„Naravno. Zove se Denis… ili Dunno… ili Denzl.“
„Reci mi više, zanima me tko je, što je, odakle dolazi?“
„To je sve što znam“.
„Nećeš vjerovati, no on je prvi patuljak od krvi i mesa
kojeg sam ikada vidio.
Nevjerojatno!
Kamo su nestali patuljci? Zar su izumrli?“
„Nema više cirkusa,“ odvrati August, „nema više patuljaka.
Ipak, može ih se još naći u porno industriji.
Jednom sam gledao
kako neku osamnaestogodišnju Snjeguljicu
tuca sedam patuljaka. Sedam patuljaka
kao sedam smrtnih grijeha!
A ona: ljepotica, savršeno tijelo, san snova!
No jadnica - zaostala.
Baš ono zaostala. Vidjelo se to u njenim
pokretima, u izgubljenom pogledu
koji je odavao
nerazumijevanje
i čuđenje zašto svi ti mali ljudi s velikim čarapama na glavi
guraju svoje štapiće u njeno nago mlitavo tijelo.
„Auguste, ti si najizopačeniji erotoman kojeg znam
i tjeraš me na povraćanje.“
„Nisam ja — to je tvojih deset piva“, rekao je.

Nekoliko dana kasnije, opet sam vidio Denisa
ili Dunna, ili Denzla.
Želio sam mu prići, naglas
poručiti da nije sam, da smo zajedno
u ovom jezivom zoo-u, ovom mučilištu duha i tijela,
brothers in arsch, supatnici par ex,
ali bi zasigurno pomislio da mu se rugam.
Zato sam hodao iza njega.
U jednom je trenutku ponovo započeo fićukati onu
melodijicu.
Zastao sam da zavežem pertle —
i opet je nestao.

Posljednji put sam ga vidio
dok sam bljuvao u fontanu
pokraj Katedrale.
Zlatna Marija, s blagim osmijehom,
blagoslivljala me je iz visine.
Vodorige nisu bile tako milosrdne —
imale su opaka i pakosna lica.
Nikad nisam uspio shvatit taj kontrast,
tu arhitektonsku diskrepanciju.

Dunno je prolazio
pokraj velikih zelenih vrata Katedrale —
i to je bilo to.
Nikad ga više nisam sreo.

Što mu se dogodilo?
Kamo je otišao?
Je li se zaputio u daleke, tople krajeve
i ondje pronašao svoju patuljčicu,
svoju odcjepljenu srodnu dušu?
Ili kakvu visoku Namibijku? Možda se u nju inkarnirala
njegova druga polovica.
I jesu li živjeli sretno do kraja života?

Volio bih takvu vrstu završetka. Doista bih.
Ali iz Akaških zapisa znam
da se ubrzo nakon toga Dunno p'jan
smrznuo
na majčinom grobu.

Prizor je bio srceparajući —
gotovo kao ona slika:

Siroče na majčinom grobu —

koju smo imali u čitankama Hrvatskog jezika.
Srpski realizam,Uroš Predić —
ali ne bez učinka.

Zamišljao sam tada
kako bi bilo da se to meni dogodi.

I na neki način — i jest.



Muzika za ugođaj: Vadimir Rebikov, Feuilles d'Automne Op. 29-3



UPDATE:

Prilog 1

Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.

Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.

Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.

A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.

Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.

I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”

Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.

Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.