Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.10.2024., srijeda

BIRTHDAY GIFT



Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo,
a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…
Ako si ambiciozniji pretvoriš ga u hotel ili restoran s domaćom kuhinjom – dodao sam.
- Hajmo se predstaviti kao novinari koji pišu članak o neobičnoj pojavi sred Zagorja. Neka nam krele ispriča svoju priču - predložio je Maderfaker.
- Ne pada mi na pamet da na ikoji način sudjelujem u toj debilani – s gnušanjem sam odbacio prijedlog i nastavio voziti.
Ni pola kilometra dalje, tramvaj u dvorištu!
- Ma nemoj me zajebavati! - kriknuo je Maderfaker.
- Koji je sad kurac ovo?! - zapanjeno je rekla Mila.
- Zona sumraka - drhtavim glasom javio se Miki.
- Vjerojatno kompeticija u gluposti - pretpostavila je Mila. - Prvo je ovaj instalirao tramvaj
u dvorište, a onda je sused rekel: „nemre to tak, ja imam većeg i parkirao Fokker pred hižu."
- To bi lako moglo biti - složio sam se. - Znate, kada sam bio mlađi, možda bih se divio volji da se nešto ovakvo odradi, ali danas, s odmakom od pola stoljeća, smatram i tramvaj i avion u dvorištu
neopisivo stupidnim.
- Znate što volim gledati? rekoh zamišljeno.
- Pornjavu – dobaci Madrfaker.
- Napuštena mjesta – nastavih. - Posjedujem ogromnu kolekciju fotografija nekoć veličanstvenih
zdanja, sada napola urušenih ruina koje je vrijeme smrvilo. I svaki put kada se osjećam loše
jer ne prebacujem normu u ZuboRexu otvorim direktoriji Abandoned Places i listam fotografije meditirajući nad protokom vremena. Tu su sobe pune žutog pustinjskog pijeska nanesenog vjetrom, nakrivljene kuće propalih i obraslih farmi, 'rđavi automobili u šikarama, nasukani riječni kruzeri, koncertne hale s crvenim zastorom na čijem podiju još uvijek stoji crni koncertni Steinway, propali resorti, konferencijske dvorane urušenih stropova, nakrivljeni zvonici crkvi, dječje bolnice sa zaostalim prašnjavim igračkama na podu sobe, ispražnjene tvorničke hale, utihle duševne institucije, sablasna mučilišta i zatvori kojima još uvijek odjekuje nevidljiva frekvencija boli, napuštene vojne baze, raspucali poligoni i avionske piste, zabavni parkovi sa kezećim karnevalskim njuškama, groblja lokomotiva u dubokim šumama, oronule obiteljske kuće u Detroidu (smrt velikog američkog industrijskog grada i pobjeda neoliberalnog kapitalizma iz tvornice mokrih snova Miltona Friedmana), kataklizmičke fotografije iz Černobila uz muzičku podlogu Brucknerove sedme, Adagia koji uvijek svira kada treba navijestiti tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru njemačkog radija kada je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao 1. maja 1945. prije no što je Karl Dönitz svojim kreštavim glasom stereotipnog nacista objavio vijest o smrti velikog vođe. Ratni pejzaži, naravno. Kao i mjesta nakon uragana.


Brestovac

Maločas smo, evo, prošli pored Brestovca. Prvi sanatorium za plućne bolesti u ovom djelu Europe danas izgleda kao ptičji izmet na kiši.
Pa čitava naselja, kuće odjevene u zelene džemperčiće satkane od algi i bršljanova.
Pogled na te prizore uistinu me smiruje, limitira moje pokrete i u konačnici zaustavlja bezglavo jurenje za učinkom, zaradom, izvrsnošću, napredovanjem, samopotvrdom, društvenom potvrdom, za ostvarenjem zadanih i samozadanih ciljeva u danu, u godini, životu.
Iznova osvješćujem koliko su sve naše nastojanja uzaludna. Čovjek nije tu da se samoizrabljuje ili da ga cijedi kapitalistički vlasnik ili korporacija. Ništa ne treba postići, ništa ne treba doseći. Dovoljno je sjediti na suncu i udisati, po mogućnosti što čišći zrak.

- Yeah, man, prah si bil i prah buš postal - rekla je Violeta.
- Yeah man, samo opušteno - nadovezao se Pipo i povukao dim.

Same copy-paste fraze, pomislio sam. Mojim prijateljima manjka maštovitosti. Tako su banalni i prazni. Često se ponavljaju. Snimam ih potajice. Njihove priče, zapravo posve bezvezni događaji prepričavani su više puta posve istim riječima. Nisu to rani simptomi Alcajmenra ili puki oblivion. Moji prijatelji su NPCijevi. Ali većina ljudi koja me okružuje i koje svakodnevno susrećem ima sve karakteristike/osobine NPCijeva što neminovno vodi zaključku da je ova Igra života zapravo one man play.

- Kada bi Vrijeme progovorilo – rekao sam zaokružujući temu Abandoned Places - reklo bi glasom Annie le Brun:

… jelo sam ulice, stolce, avione, knjige, nezaboravne trenutke, automobile, krevete, kanale, telefone, izložbe, kiše, trave, cipele, vlakove, pantere, uzvišene trenutke, krovove, sapune, oblake, britve, taške, talismane, akceleratore, pepite, ljepila, kaveze, brze motorne čamce, čizme, koralje, olovke za vjeđe, asfalt, papir, male kipove, povijesne dane, mungose, lišće eukaliptusa, tintarnice, sunca, paprat, šibice, špekule, naočale, minute istine, oluje, bugačice... A onda sam naišlo na tvrd orah. Zvao se Đžon Batinaš i s njim se nije moglo samo tako. Odolijevao mi je. Majstorski je izbjegavao udarce i još ih bolje amortizirao. Razbjesnilo sam se, ubrzalo s namjerom da ga čim prije smlavim, ali on je u potpunosti vladao svojom sviješću, ergo i samim tijelom, te je sve svoje procese sveo na razinu apsolutne nule i tako me zajebao. Pokušalo sam razgraditi taj njegov neprobojni štit i prići mu s onu stranu nedjelovanja, nereakcije, i pritom se se pošteno iscrplo. Pobjedonosno je izašao je iz stanja "zamrznutosti" i nacerio mi se direkt u lice. Pičko, rekao je.

Zaustavio sam kombi „Kod Vilčeka“.

- Pauza i odojak za NPCijeve.– obavijestio sam družinu.

A oni će uglas:

JEEEEEEEEEEEEEEEE…





1/2

1 - U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet malo poviše 2000 kilometara.

2 – Raritetan, muzejski primjerak legendarnog ZET-ovog tramvaja TPK 101 (koje se u Đuri Đakoviću proizvodio od 1957. do 1965. godine) stigao je u Pilu i bit će potpuno obnovljen. Supruga s njim ima velike planove.

Tom Waits – House where nobdy lives
- 12:06 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

13.10.2024., nedjelja

Kod Kolindinog mesara



/besmislice hrvatske zbiljnosti . Otrgotine iz knjige Bordel Hrvatska/

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Kako vam mogu pomoći?
-Želim da od mene napravite kobasice.
- Kobasice?
- Da.
- Od vas?
- Aha. Suhe tvrde kobasice.
- Hmmm…
- Ili što bi rekao Rimbaud: “stari i slabi su toliko uviđavni da mole da ih se skuha”. E, pa gospodine kobasičaru ja Vas lijepo molim: skuhajte me i napravite dobre kobasice od mene.
- Ako ćemo suve domaće kobase, nemamo mi tu što kuvati, gospodine. Čudi me da to ne znate. Pa to znade svatko.
- U pravu ste, potpuno u pravu. Oprostite na mojoj nesmotrenosti. Zanio sam se. Ja samo silno želim da od mene napravite kobasice.
- Da, ali kako reče taj vaš Ribanut – „stari i slabi“. Vi mi ne izgledate ni stari ni slabi.
- Oh, vjerujete mi, izgled vara. Ja sam star 1000 godina.
- 1000 godina?
- Da, našao sam način kako da produžim telomere.
- Telomere?
- Ah, duga priča. Zaboravite. Samo napravite od mene kobasice, lijepo molim.
- Dobro, uzmimo da je doista to istina, da ste stari 1000 godina. Ali što ćemo sa – „slabi“, kako kaže taj vaš Ringuld, Vi niste slabi. Nipošto.
- Pa, ne moramo se držati Rimbauta kao pijan plota. Vama Rimbaud ionako ništa ne znači, zar ne?
- Tko je uopće taj Ringonaut?
- Francuski pjesnik.
- Ne volim pjesnike. To su slabići.
- Potpuno ste u pravu. Doista. Meni treba pravi snažan muškarac koji može da lomi kosti satarom, da kasapi meso, da ga reže, melje… netko tko zna napraviti dobru smjesu, netko tko zna izabrati prave začine, netko tko zna koliko valja dimiti, koliko sušiti, koliko je vrijeme zrenja s obzirom na temperaturu, netko tko redovito preslaguje meso i kobasice da se ne upljesnive… I sve to tako, znate već. Ja sam već više puta jeo vaše kobasice i mogu reći da ste nenadmašan majstor. Napravite od mene kobasice!
- Dođite ovamo, iza pulta.
(Kobasičar opipa čovjeka.)
- Dobro. Sad poginite ruke. Ok, pogodni ste za kobasice. Ali previše krtog. Morat ću vas pomiješati sa svinjetinom.
- Nemam ništa protiv ako je svinja Jorkškirska.
- Nije. Crna je.
- Crne svinje? Govorite o migrantima?
- Ne. Govorim o crnim svinjama.
- Dakle govorite o ustašama?
- Gospodine, pripazite na jezik inače ću vam ga smjesta odrezati!
- Oprostite, neću više.
- Kad velim Crna svinja, mislim na takozvanu Fajfericu. To je autohtona slavonska pasmina, nastala na na imanju grofa Pfeiffera u Orlovnjaku kraj Osijeka,gdje su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća, križale krmače pasmine lasaste (buđanovačke) mangalice s nerastovima crnih pasmina Berkshire i Poland China (najstarija američka pasmina svinja). Najbolje krmače dobivene tim križanjem, godinama su se pak križale s uvezenim nerastovima pasmine Poland China, a kasnije i s Cornwall pasminom. Tako je s vremenom, dobivena crna slavonska svinja. To je svinja skromnih zahtjeva za hranom, pogodna za držanje na otvorenom. Meso je dobre kvalitete, s visokim sadržajem unutarmišićne masti, dobrom sposobnošću vezanja vode te okusa. Zbog tih svojstava koristi se za dobivanje kvalitetnih suhomesnatih proizvoda kao što su kobasice, šunke, kuleni te čvarci i svježeg svinjskog mesa.
- Je li taj grof što u rodu sa Michelle Pfeiffer?
- S kim?
- Mišel Fajfer, glumicom.
- Odkud da ja to znadem.
- Ah, jasno, smiješnog li mene. Uglavnom, vi ste majstor, vi ste gazda, može i crna svinja. Nemam ništa protiv. Sve za dobru kobasicu! Živjela dobra kobasica!
- Dobra kobasica je – povrh katoličke crkve – održala ovaj narod. Da nije dobre hrvatske kobasice odavno bi ovaj narod bio zbrisan s lica zemlje.
- Tako je!
- A sad razgovarajmo o cijeni.
- Recite.
- Da napravim kobasicu od vas, to će koštati 3 tisuće eura. Da napravim suhu kobasicu od vas još 3 tisuće eura.
- To je mnogo novaca.
- To je cijena. Ni cent više ni cent manje.
(Čovjek razmišlja.)
- U redu, neka bude tako. Ali imam još jednu želju.
- Slušam.

Pjeva:

Imam jednu želju
Da ti tvoja medna usta
Još jednom poljubim,
Imam jednu želju
Da ti tvoja medna usta
Još jednom poljubim.
Pa da se više nikada
Iz sna ne probudim ...
Pa da se više nikada
Iz sna ne probudim ...

Ništa me ne boli,
Samo mi se srcu rana
Pozleđuje stara,
Ništa me ne boli,
Samo mi se srcu rana
Pozleđuje stara,
Jer me ti više ne voliš --
Srce iz njedara ...
Jer me ti više ne voliš --
Srce iz njedara ...

Kada umrem, draga,
Ostaće mi jedna želja
Na mom srcu pusta:
Kada umrem, draga,
Ostaće mi jedna želja
Na mom srcu pusta:
Što ti ja nisam nikada
Poljubio usta...
Što ti ja nisam nikada
Poljubio usta...
- 09:43 - Vox popljuvi (49) - Printaj me nježno - #

07.10.2024., ponedjeljak

Ptice nebeske (i one ostale)




Zapuhao je snažan vjetar. Nad gradom se kotrljalo olovno nebo. Spremala se gadna oluja.
Na putu kući, u prolazu između dvije zgrade, zatekao sam mladog vrapca na tlu. Ispao je, ili su ga izbacili iz gnijezda. Imao sam osjećaj da su ga izbacili.
Gnijezdo je bilo visoko, nedosežno. Vrabac nije imao nikakve šanse. Odlučio sam pobrinuti se za nj. Nije prvi put da ću othraniti pticu, pomislio sam. Jednom sam spasio vranu koje je ispala iz gnijezda dok sam slikao na zagrebačkoj Savici. Spasio sam i vjetrušu. Na Braču sam pak pokušao spasiti lastavicu, ali kako rekoše stari: još se ni rodi taj ki je spasi lastavicu. Osjetljive neke ptice. Ima to veze s enzimima iz sline koje majka isporučuje zajedno s ulovljenom zalogajom, te nemogućnošću mladunaca da probave potpuno živu hranu, takovo što.

Uzeo sam vrapčića i nastavio do stana. Zašavši u haustor sručio se jak pljusak.
Iz ostave sam izvadio krletku. Bivša je imala tigricu koja je otperjala, potom je otperjala i ona zajedno sa specijalnim policajcem koji ju je servisirao. Na moju sreću. Jer čemu služe policajci, i još k tome specijalni, nego da spašavaju tužne i zanemarene djeve i jadne građane od tužnih i zanemarenih djeva? A meni je u amanet ostala krletka. Namjeravao sam je baciti s prvim odvozom glomaznog otpada. No sada će poslužiti.
Stavio sam pticu unutra i na internetu potražio upute o othranjivanju mladog vrapca. Neki dežmekasti ženskasti veterinar bio je vrlo opsežan u savjetima.
Ok, za početak valja mi pronaći suhu hranu za manje pse.
Sjetio sam se da na trećem katu živi zapadnoškotski bijeli terijer. Njegova vlasnica bila je mala, mršava, blijeda, vječno crnih kolobara oko očiju, kratko ošišana prof. hrvatskog jezika što u slobodno vrijeme piše erotsku poeziju u sroku.
Spustio sam se dolje i pokucao.
Čuo sam je kako se šulja, proviruje kroz špijunku. Ne sumnjam da je bila iznenađena što me vidi pred svojim vratima.
Bojažljivo je odškrinula ne skidajući lanac.
- Dobar dan suseda - rekao sam odlučnim glasom te objasnio situaciju.
Promatrala me je onako kosmatog, bradatog, s pivskim trbuhom. Vjerujem da je moja divlja šumska pojava na nju ostavila zastrašujuć' no ipak human, da ne velim poetičan utisak.
- Pričekajte malo -rekla je zatvarajući vrata.
Nije je bilo neko vrijeme.
Pročačkao sam nos i oblikovao poveću kuglicu. Prisjetio sam se da sam prije dosta vremena u staklenku od džema odlagao nosne kuglice u namjeri da izradim filigransku skulpturicu. Ali u jednom od mojih mnogobrojnih preseljenja, staklenka je prsnula i kuglice su se rasule po kutiji pa sam odustao od te ingeniozne umjetničke zamisli.
I evo nje, konačno. U vrećici za zamrzavanje nosi dvije šake suhe pseće hrane.
- Nadam se da će ptica preživjeti – reče pružajući smotuljak.
- Nego da hoće! – odvratio sam ne ostavljajući prostora sumnji i mignuo zavodljivo.
Smela se k'o šiparica.
- D-d-d—oviđena – promucala je, zatvorila vrata i otišla da piše seksoljubnu poeziju u sroku / primi na dar moga đoku / neka blisne suza radosnica u tvom oku / bubri klitić sada / tucaj ovog gada / što pticom svoj posjet pravda /

Umočio sam nekoliko psećih kolačića u vodu i promatrao ih kako bubre. Odlučio sam poduzeti baš sve da ptica preživi makar to narušilo moj mir, a poučen prijašnjim iskustvom spasitelja, znao sam da hoće. Svelo se to na neku moju osobnu borbu, inat i prkošenje Smrti.
Pticu je valjalo hraniti svaka dva sata, sve do noći, pa je prekriti krpom, a onda u svanuće nastaviti.
Razmekšane pseće kolačiće natisnuo sam u špricu i pokušao ih istisnuti u ptičje grlo. Lupkao sam vrhom šprice po kljunu ispuštajući pijuke kakve bi, pretpostavljao sam, činila njegova prirodna hraniteljica. No ptić nije sudjelovao i istisnuti „brašnasti“ crvići padali su na dno krletke. A onda aha efekt…

Prva dva dana hranio sam ga isključivo psećim kolačićima. Treći dan skuhao sam jaje te žumanjak pomiješao s razmočenim kolačićem. U pastoznu masu dodao sam i par vitaminskih kapi.
Ne bi li ublažio šok od nagle promjene sredine, s mobilnog uređaja puštao sam vrapčji cvrkut da ga podsjeća na bučno obiteljsko gnijezdo. Depra je mogla biti remetilački faktor oporavka. Na to bi se on umah oglasio svojim prodornim, recimo to tako – cikom sreće.
Četvrti dan bilo je jasno da ptić povratio snagu i da će preživjeti.
Tjedan dana kasnije samostalno je kljucao i gutao, to jest u voljku skladištio „crviće“ s vrha šprice. Pomalo je jeo i suhi kruh. Pametnjakovići tvrde da nije u redu hraniti vrapca kruhom, nezajuć'da su vrapci pokućari prilagodili svoj tijelo i digestivni sistem životu u gradu – imaju veći kljun i širu lubanju od divljeg vrapca kako bi mogli rastvorit uzgojno sjeme, te baš kao ljudi i psi amilazu, enzim nužan za razgradnju složenih ugljikohidrata koji se nalaze u pšenici, kukuruzu i krumpiru.
Kada se pošteno opernatio i kada mu je narastao rep, došlo je vrijeme da poleti. Pustio sam ga iz krletke i on je vrlo brzo savladao letačku tehniku. Bio je barem pet puta pametniji od tigrice koja se u istom stadiju razvoja neprestano zabijala o plafon i zidove.
Vremenom sam shvatio da je riječ o njoj, a ne njemu. Vidjelo se to po konstituciji, po ponašanju, privrženosti. Vrapčica je stalno dolijetala, slijetala na moja ramena, na tjeme, na moje nožne prste. Kljuckala mi je madeže vjerujući da su to neke bube.
U predvečerje se sama vratila u krletku. Niti to glupa tigrica nije bila kadra ukapirati. Morao sam ju loviti ručnikom i vraćati natrag u krletku.
U trenutku kada je zavrućilo ovjesio sam joj kadicu za kupanje i ona se spremno okupala. I tu je tigrica falila. Čak i za najvećih žega nije ušla u vodu da se rashladi.
Krletku bih povremeno iznio na balkon. Pio bih pivu, a vrapčica bi slušala druge ptice katkad i sama sudjelujući u toj pijevnoj konverzaciji. Jednom ju je začula vrana i doletjela vjerujući da ima siguran zalogaj. Ali ja sam bio tu. Njena mama. Njen tata. Njeno sve. I ptičurina je utekla.
Neko vrijeme bilo nam je dobro. Zbilja dobro.
A onda je proradio neki drugi matix program, začula je u sebi zov divljine, osjetila nagon za parenjem, gniježđenjem, što li? Iako je većinu dana provodila na slobodi, postala je nervozna i trgala si je perje. Bilo je vrijeme da ju pustim.
U ostalom to mi je i odgovaralo. Tih dana dobio sam poziv umjetničke skupine Abacus iz Beograda da sudjelujem na izložbi Makromedijalna epopeja vlastodržnih jajašaca - poziv koji nisam mogao odbiti. Morao sam poći i zaći u Društvo književnika, ondje jesti jesti jesti, pa zatim na Skenderiju u Tri šešira i ondje piti piti piti dok mi cigani na uho gude Oči črnje i Da smo se ranije sreli. Nakon toga nastaviti terevenku na splavovima sve dok se ne nasučem na žuti pesak besvesti.
„Svaka lasta svome jatu leti.“
Te nedjelje, negdje oko 10 sati, kada su se grabežljivci već namirili, stavio sam ju u kutiju za cipele i odnio do livade i šipražja u kojem je živkala njena vrsta. Mnoštvo njih. Otvorio sam kutiju. Spremno je iskočila i odskakutala nekoliko metara. Udaljio sam se, ali ona je uzletjela i sletjela mi na rame. Ponovo sam je odnio do grmlja. Spustio. Ponovo odmakao. Gledala je za mnom, pa opet doletjela. Ponovio sam radnju. Treći put kad sam to učinio na nebu se pojavila vrana. Vrapčića ju je spazila i istog trena šmugnula u grmlje. Iskoristio sam trenutak. S većeg odstojanja promatrao sam šipražje. Nisam je vidio. Ona nije dolijetala. Okrenuo sam se i otišao pakirati stvari.
Udaljujući se, uvjeravao sam se: bit će ona dobro.
Kažu, kad nekog voliš moraš ga pustiti da ode, pa ako ti se vrati to je onda prava ljubav. Ali izreka je za kurac, jer kako reče pjesnik Jendričko: sve se ponavlja, samo ljubav ne.
- 11:26 - Vox popljuvi (131) - Printaj me nježno - #

01.10.2024., utorak

Šarene pilule za lilule

Srijeda, sjedamo u auto. Neki tip pun ogromnih vreća s plastičnim bocama dobacuje u prolazu:
- Nemojte previše raditi!
- Ne brini, ne pada mi na pamet – odvraćam.
Nešto kasnije u Novom Zagrebu također tip s vrećama.
- Vidio sam te! – kaže znakovito u prolazu.
Mignem mu:
- I ja tebe!
Na povratku, sred avenije, dvojca izlaze automobila i počinju se mlatiti zbog divljačke vožnje. Pada prvi udarac šakom u glavu, vidim u retrovizoru.
Parkiram, a nova podstanarka, vrlo elegantna žena, leži na popločenoj stazi pred zgradom.
Priđem.
- Jeli sve ok – upitam.
- Je, sve ok, samo moram malo odmoriti - odgovara.

Uđemo u stan a gore Miki, pijan kao ćusikija kriči na svoju staru mater KURVOOOOOOOOOO!!!
I to ne prestaje …
Otvorim pivo kad zvoni na vratima. Susjeda plačnih očiju s trećeg kata ima potrebu požaliti se na ludog taksistu što noću grebe po njihovom pregradnom zidu i zabija čavle u ponoć, zapišava joj ulazna vrata, a povremeno ubaci i pokojeg krepanog štakora na balkon.
- Što da radim? traži savjet, očajna.
- Plati nekog da ga razbije - velim i odlazim u dnevni boravak, dovršiti pivo puštajući Nensi da se bakće s njom.
- Ova zgrada je užasna! Evo i beskućnik već danima spava pod stepenicama u podrumu. Strah me poći dolje po staklenke za pekmez. Grozni ljudi žive u ovoj zgradi, zbilja grozni. Sve se to doklatilo iz tko zna kakvih vukojebina devedesetih. Pola njih je provalilo u vojne stanove. Ti ljudi ne znaju što je kućni red, što je bonton, kako se živi u gradu – ne prestaje jadikovati. Palim tv.

Negdje oko ponoći opet zvono na vratima.
Otvorim.
Crnokosa ljepotica, san snova.
Kaže: mogu li kod vas pričekati roditelje?
Dečko joj je, naime, pobacao sve stvari kroz prozor i sada mora da se makne, da odjebe od njega konačno. Uz nju je taj dugajlija. Sa sardoničnim smiješkom šapće ma pusti, pijana je.
Pogledam kroz prozor i vidim robu rasutu na tlu.
- Uđi – kažem.
Neki dan zgrabio me za grlo, skoro me je ugušio. Studiram marketing , a vikendima radim kao hostesa. Voljela bih jednog dana imati djecu, kao vi, dodaje gledajući fotografije naših kćerki na vitrini. U dahu joj alkohol, neki liker, višnjevac, rekao bih. On je konobar, dodaje.
Sati prolaze, roditelji ne dolaze.
- Idem ja sad – veli. I vraća se gore.

Ujutro čitam: veledrogerije su zbog duga države prestale isporučivati lijekove.

- 14:14 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>