Srijeda, sjedamo u auto. Neki tip pun ogromnih vreća s plastičnim bocama dobacuje u prolazu:
- Nemojte previše raditi!
- Ne brini, ne pada mi na pamet – odvraćam.
Nešto kasnije u Novom Zagrebu također tip s vrećama.
- Vidio sam te! – kaže znakovito u prolazu.
Mignem mu:
- I ja tebe!
Na povratku, sred avenije, dvojca izlaze automobila i počinju se mlatiti zbog divljačke vožnje. Pada prvi udarac šakom u glavu, vidim u retrovizoru.
Parkiram, a nova podstanarka, vrlo elegantna žena, leži na popločenoj stazi pred zgradom.
Priđem.
- Jeli sve ok – upitam.
- Je, sve ok, samo moram malo odmoriti - odgovara.
Uđemo u stan a gore Miki, pijan kao ćusikija kriči na svoju staru mater KURVOOOOOOOOOO!!!
I to ne prestaje …
Otvorim pivo kad zvoni na vratima. Susjeda plačnih očiju s trećeg kata ima potrebu požaliti se na ludog taksistu što noću grebe po njihovom pregradnom zidu i zabija čavle u ponoć, zapišava joj ulazna vrata, a povremeno ubaci i pokojeg krepanog štakora na balkon.
- Što da radim? traži savjet, očajna.
- Plati nekog da ga razbije - velim i odlazim u dnevni boravak, dovršiti pivo puštajući Nensi da se bakće s njom.
- Ova zgrada je užasna! Evo i beskućnik već danima spava pod stepenicama u podrumu. Strah me poći dolje po staklenke za pekmez. Grozni ljudi žive u ovoj zgradi, zbilja grozni. Sve se to doklatilo iz tko zna kakvih vukojebina devedesetih. Pola njih je provalilo u vojne stanove. Ti ljudi ne znaju što je kućni red, što je bonton, kako se živi u gradu – ne prestaje jadikovati. Palim tv.
Negdje oko ponoći opet zvono na vratima.
Otvorim.
Crnokosa ljepotica, san snova.
Kaže: mogu li kod vas pričekati roditelje?
Dečko joj je, naime, pobacao sve stvari kroz prozor i sada mora da se makne, da odjebe od njega konačno. Uz nju je taj dugajlija. Sa sardoničnim smiješkom šapće ma pusti, pijana je.
Pogledam kroz prozor i vidim robu rasutu na tlu.
- Uđi – kažem.
Neki dan zgrabio me za grlo, skoro me je ugušio. Studiram marketing , a vikendima radim kao hostesa. Voljela bih jednog dana imati djecu, kao vi, dodaje gledajući fotografije naših kćerki na vitrini. U dahu joj alkohol, neki liker, višnjevac, rekao bih. On je konobar, dodaje.
Sati prolaze, roditelji ne dolaze.
- Idem ja sad – veli. I vraća se gore.
Ujutro čitam: veledrogerije su zbog duga države prestale isporučivati lijekove.
Post je objavljen 01.10.2024. u 14:14 sati.