Marketing
BIRTHDAY GIFT
Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo,
a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…
Ako si ambiciozniji pretvoriš ga u hotel ili restoran s domaćom kuhinjom – dodao sam.
- Hajmo se predstaviti kao novinari koji pišu članak o neobičnoj pojavi sred Zagorja. Neka nam krele ispriča svoju priču - predložio je Maderfaker.
- Ne pada mi na pamet da na ikoji način sudjelujem u toj debilani – s gnušanjem sam odbacio prijedlog i nastavio voziti.
Ni pola kilometra dalje, tramvaj u dvorištu!
- Ma nemoj me zajebavati! - kriknuo je Maderfaker.
- Koji je sad kurac ovo?! - zapanjeno je rekla Mila.
- Zona sumraka - drhtavim glasom javio se Miki.
- Vjerojatno kompeticija u gluposti - pretpostavila je Mila. - Prvo je ovaj instalirao tramvaj
u dvorište, a onda je sused rekel: „nemre to tak, ja imam većeg i parkirao Fokker pred hižu."
- To bi lako moglo biti - složio sam se. - Znate, kada sam bio mlađi, možda bih se divio volji da se nešto ovakvo odradi, ali danas, s odmakom od pola stoljeća, smatram i tramvaj i avion u dvorištu
neopisivo stupidnim.
- Znate što volim gledati? rekoh zamišljeno.
- Pornjavu – dobaci Madrfaker.
- Napuštena mjesta – nastavih. - Posjedujem ogromnu kolekciju fotografija nekoć veličanstvenih
zdanja, sada napola urušenih ruina koje je vrijeme smrvilo. I svaki put kada se osjećam loše
jer ne prebacujem normu u ZuboRexu otvorim direktoriji Abandoned Places i listam fotografije meditirajući nad protokom vremena. Tu su sobe pune žutog pustinjskog pijeska nanesenog vjetrom, nakrivljene kuće propalih i obraslih farmi, 'rđavi automobili u šikarama, nasukani riječni kruzeri, koncertne hale s crvenim zastorom na čijem podiju još uvijek stoji crni koncertni Steinway, propali resorti, konferencijske dvorane urušenih stropova, nakrivljeni zvonici crkvi, dječje bolnice sa zaostalim prašnjavim igračkama na podu sobe, ispražnjene tvorničke hale, utihle duševne institucije, sablasna mučilišta i zatvori kojima još uvijek odjekuje nevidljiva frekvencija boli, napuštene vojne baze, raspucali poligoni i avionske piste, zabavni parkovi sa kezećim karnevalskim njuškama, groblja lokomotiva u dubokim šumama, oronule obiteljske kuće u Detroidu (smrt velikog američkog industrijskog grada i pobjeda neoliberalnog kapitalizma iz tvornice mokrih snova Miltona Friedmana), kataklizmičke fotografije iz Černobila uz muzičku podlogu Brucknerove sedme, Adagia koji uvijek svira kada treba navijestiti tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru njemačkog radija kada je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao 1. maja 1945. prije no što je Karl Dönitz svojim kreštavim glasom stereotipnog nacista objavio vijest o smrti velikog vođe. Ratni pejzaži, naravno. Kao i mjesta nakon uragana.
Brestovac
Maločas smo, evo, prošli pored Brestovca. Prvi sanatorium za plućne bolesti u ovom djelu Europe danas izgleda kao ptičji izmet na kiši.
Pa čitava naselja, kuće odjevene u zelene džemperčiće satkane od algi i bršljanova.
Pogled na te prizore uistinu me smiruje, limitira moje pokrete i u konačnici zaustavlja bezglavo jurenje za učinkom, zaradom, izvrsnošću, napredovanjem, samopotvrdom, društvenom potvrdom, za ostvarenjem zadanih i samozadanih ciljeva u danu, u godini, životu.
Iznova osvješćujem koliko su sve naše nastojanja uzaludna. Čovjek nije tu da se samoizrabljuje ili da ga cijedi kapitalistički vlasnik ili korporacija. Ništa ne treba postići, ništa ne treba doseći. Dovoljno je sjediti na suncu i udisati, po mogućnosti što čišći zrak.
- Yeah, man, prah si bil i prah buš postal - rekla je Violeta.
- Yeah man, samo opušteno - nadovezao se Pipo i povukao dim.
Same copy-paste fraze, pomislio sam. Mojim prijateljima manjka maštovitosti. Tako su banalni i prazni. Često se ponavljaju. Snimam ih potajice. Njihove priče, zapravo posve bezvezni događaji prepričavani su više puta posve istim riječima. Nisu to rani simptomi Alcajmenra ili puki oblivion. Moji prijatelji su NPCijevi. Ali većina ljudi koja me okružuje i koje svakodnevno susrećem ima sve karakteristike/osobine NPCijeva što neminovno vodi zaključku da je ova Igra života zapravo one man play.
- Kada bi Vrijeme progovorilo – rekao sam zaokružujući temu Abandoned Places - reklo bi glasom Annie le Brun:
… jelo sam ulice, stolce, avione, knjige, nezaboravne trenutke, automobile, krevete, kanale, telefone, izložbe, kiše, trave, cipele, vlakove, pantere, uzvišene trenutke, krovove, sapune, oblake, britve, taške, talismane, akceleratore, pepite, ljepila, kaveze, brze motorne čamce, čizme, koralje, olovke za vjeđe, asfalt, papir, male kipove, povijesne dane, mungose, lišće eukaliptusa, tintarnice, sunca, paprat, šibice, špekule, naočale, minute istine, oluje, bugačice... A onda sam naišlo na tvrd orah. Zvao se Đžon Batinaš i s njim se nije moglo samo tako. Odolijevao mi je. Majstorski je izbjegavao udarce i još ih bolje amortizirao. Razbjesnilo sam se, ubrzalo s namjerom da ga čim prije smlavim, ali on je u potpunosti vladao svojom sviješću, ergo i samim tijelom, te je sve svoje procese sveo na razinu apsolutne nule i tako me zajebao. Pokušalo sam razgraditi taj njegov neprobojni štit i prići mu s onu stranu nedjelovanja, nereakcije, i pritom se se pošteno iscrplo. Pobjedonosno je izašao je iz stanja "zamrznutosti" i nacerio mi se direkt u lice. Pičko, rekao je.
Zaustavio sam kombi „Kod Vilčeka“.
- Pauza i odojak za NPCijeve.– obavijestio sam družinu.
A oni će uglas:
JEEEEEEEEEEEEEEEE…
1/2
1 - U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet malo poviše 2000 kilometara.
2 – Raritetan, muzejski primjerak legendarnog ZET-ovog tramvaja TPK 101 (koje se u Đuri Đakoviću proizvodio od 1957. do 1965. godine) stigao je u Pilu i bit će potpuno obnovljen. Supruga s njim ima velike planove.
Tom Waits – House where nobdy lives
Post je objavljen 23.10.2024. u 12:06 sati.