Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

27.05.2025., utorak

Brana na Atlantiku (iz Čitanja)



U svojoj posljednjoj knjizi Brana na Atlantiku* Begbeder kaže kako više ne može pisati na javnom mjestu, u nekom kafiću, birtiji, onako kako se nekada sasvim normalno pisalo u Rotondi**, La Apen Agilu, Les Deux Magots, Le Chat Noiru, Caffe Floreu***; onako kako se u nas pisalo po Gradskim kavanama i gradskim kafanama, kavani Corso, Blatu, Zlatnom bokalu, Kolarcu, Pod lipom, Ruskom caru, Tri šešira i tako dalje.

Taj zadimljeni, bučni svijet umjetničkih utočišta je minuo. Rasplinuo se kao san. Pregažen je novom inačicom stvarnosti u kojoj su lirične predodžbe umjetnika kao bohema (stvaratelj, a ne klošar!) istisnute iz koda opće recepcije. Živi tek u glavama nekolicine sjetnih romantičara, kao ideja da se nekad bolje živjelo. Riječ je, dakako o zabludi. Jer oduvijek se živjelo usrano. Svijet nije nekakav pokvareni Raj koji se uz malo dobre volje može popraviti. On je dizajniran upravo da bude ovakav kakav jest. Pičkin dim s brkovima. Govno sa šlagom. Proizvodnja patnje na pokretnoj traci.

Priznaje Begbeder da ako mu nadođe kakva genijalna rečenica dok srče kavu na javnom mjestu, on brže-bolje pohita na WC da je ondje zapiše. Taj je poriv sasvim razumljiv, pošto se čitavi romani katkad začnu iz jedne jedine rečenice. Iz zvučnosti jedne jedine rečenice. Ili jedne jedine mentalne slike koja ničim izazvana bljesne u glavi. Tako je, recimo, Faulkner otkrio da je vizija retardirane djevojčice koja sjedi na grani i gleda u daljinu bila početni impuls za njegov roman Buka i bijes.
Nažalost, kod Begbedera uglavnom sve i ostane na toj jednoj (ok, dvije-tri) dobre rečenice po romanu. Ostalo je, manje-više, otrcano.
Francuski roman Begbederov je najbolji roman. Sva prethodna djela, pisao je, čini se, s namjerom da ga odgodi pisanje istog, a takovo što i sam izjavljuje u knjizi.

„Cijeli sam život izbjegavao napisati ovu knjigu. To je priča o jednoj Emmi Bovary iz seventies, koja je za svog razvoda reproducirala šutnju prethodne generacije o nesrećama između dva rata. To je priča o muškarcu koji je postao bonvivan kako bi se osvetio što je bio ostavljen, o jednom ocu koji je bio ciničan jer mu je srce bilo slomljeno. To je priča o jednom starijem bratu koji je učinio sve kako ne bi bio nalik svojim roditeljima, i o jednom mlađem bratu koji je sve učinio kako ne bi bio nalik svom starijem bratu. To je priča o dvoje djece koja su naposljetku ostvarila snove svojih roditelja kako bi osvetila njihovo ljubavno razočaranje. To je priča o dječaku melankoličnom jer je odrastao u zemlji koja se ubila, jer su ga odgojili roditelji deprimirani neuspjehom svoga braka. To je priča o smrti velike kultivirane buržoazije iz provincije i o nestajanju vrijednosti starog viteškog plemstva. To je priča o zemlji koja je uspjela izgubiti dva rata uvjeravajući da ih je dobila, a potom i izgubiti svoje kolonijalno carstvo praveći se da to ni po čemu ne mijenja njezinu važnost. To je priča o jednoj novoj humanosti, ili o tome kako su katolici monarhisti postali mondijalizirani kapitalisti. To je život koji sam proživio: francuski roman.“


Ovaj je isječak dobar. No, ipak kao i većina novih francuskih autobiografskih romana, tj. takozvane ispovjedne proze, (Camille Kouchner, Eva Ionescu, Virginie Linhart, Annie Ernaux, Guibert, Despentes, Springora) roman ostaje plutati negdje na površini traume i događanja, bez dubljih uvida i sinteze.


***
Poput Frederica i sam osjećam zazor od pisanja u javnosti iako sam još do prije desetak godina unazad znao to činiti. No u međuvremenu ozračje se promijenilo. Evo jedan takav zapis:

Call of the Wind

Pišem u parku. Olovkom. U bilježnicu. Starinski trip, jel' da? K'o da sam zalutao iz prošlog stoljeća. I guess I am. Pored mene limenka piva, hladna, napola popijena. Živili, jebiga. Sunce se rasteže k'o stari lav pred smrt – pozlaćeno, lijeno, umorno.
Pisati vani, u plein airu hm, tko je to činio dragovoljno, ničim tjeran?
D.H. Lawrence, pada mi na um. Pisao je u english gardenu, na američkom ranču, pod Australskim nebom, pisao je gdje god je stigao. A Thoreau? On, nije bio pisac. On je samo zapisivao utiske i misli.
Kerouac? Više lutalica no onaj koji bilježi na licu mjesta.
Hem? Sigurno. Bilješke. Novinarske natuknice.
Basho? Da, ali haiku, tanka i hiabun, to je nešto posve drugo od ovog o čemu govorimo.
Možda Tolstoj? Pamtim ga sa slike Ilje Rjepina, leži pod drvetom onako mudrostar, pravoslavno-svećenički mudrobrad i čita neku knjigu, pa pomišljam da ako čita u tom šumarku možda je ondje i pisao.
Pisati u plain airu, kao što su impresionisti slikali u polju, kao što su pastiri u pustarama svirali frulice i diple ovcama, vukovima i sebi, ili kauboji u preriji, uz logorsku vatru, pod zvjezdanim nebom, s usnom harmonikom u d-duru razvlačili Home On the Range, neslužbenu himnu divljeg Zapada.
Pisati na ovom vjetru…
Koliko vas je ikad napustilo zonu komfora, izišlo iz svoje sigurnosti, iz stana, i sjelo vani te dopustilo da se u misli, u tekst uvuče ovaj drski vjetar, ovaj šumor lišća, opominjuće graktanje vrane na staroj vrbi, vrapčići što se nadglasavaju u gustišu, brujež grada, povici vlasnika za nestašnim psićima, sukobljeni laveži, visoki glasovi djece na nogometnom igralištu, urlici p'janih skinsa koji mi prilaze…

Pisati rukom na papir, u javnom prostoru NoveStvarnosti, izaziva nelagodu. Čini se neprimjerenim. Čini se ćaknutim. Sumnjivim! Pa čak i nemoralnim. Nemoralnijim od snošaja iza Spomenika domovini, pri Lisinskom.
Ima ta Bradburyjeva priča, Pedestrian se zove.
Radnja je smještena u 2053. godinu, u svijetu u kojem ljudi više ne izlaze iz svojih kuća jer su svi zalijepljeni za garniture, kaučeve i naslonjače pred TV-om. Ulice su puste, grad je beživotan.
Leonard Mead je samotnjak koji ima neobičnu naviku – svake večeri izlazi u šetnju praznim ulicama.
Tijekom jedne takve šetnje, zaustavlja ga automatski policijski automobil, jedino preostalo policijsko vozilo u gradu. Kriminal je dokrajčen. a policija nadzire svaku i potencijalnu “društvenu devijaciju”. Automobil ispituje Leonarda – tko je, gdje ide, zašto nije kod kuće kao svi ostali. On odgovara iskreno: "Samo šećem."
Policijski sustav to ne razumije – hodati bez cilja? Živjeti bez televizora? To su znakovi psihičke nestabilnosti.
Na kraju, Leonard biva uhićen i odveden u “Psihijatrijski centar za istraživanje obrazaca regresive sklonosti”, jer njegovo ponašanje ne odgovara onome društvenim normama.

Također, iz pomenutog sam razloga prestao slikati izvan atelijera. Ne radim više skice. Krokije. Ništa.
A volio sam to.


Beskućnica na željezničkom kolodvoru, zima 1991.


Beskućnica na Opatovini, ljeto 1992.

U mladenačkim, studentskim danima uvijek sam sa sobom nosio blok ili barem džepni notes. U njega sam bilježio sve što bi privuklo moje radoznalo oko: crtao sam krokije ljudi u dok žure ulicom na posao, lica karijatida i satira na zagrebačkim pročeljima, pijance i kartaše bele po birtijama, beskućnike na zagrebačkom kolodvoru, lica sugovornika sučelice dok polako ispijaju piće nepresušno govoreći o umjetnosti, kolege za štafelajem i klupama, profesore i predavače, krivulje zanosnih ženskih tijela za obližnjim ili udaljenim barskim stolovima. Skicirao sam u svjetskim muzejima meni nepoznate, ali uspjele slike manje poznatih autora, bilježio sam lica roditelja mojih roditelja, starce u domovima za umirovljenike, zanimljiva arhitektonska rješenja, šumske prizore, kurje, hiže i dvorce u razvalinama, veliki cvijet kaktusa što niče jednom u dvije godine kao i mnogog drugog „skromnijeg“ poljskog cvijeća, ostatke rimskih građevina, srednjovjekovne crkvice u dalmatinskom zaleđu, vodnjanske mumije, gradske prizore, razne skulpture (od Fidije do velebnih apstraktnih spomenika-građevina NOB-a), zaprežna kola, konje, potuljene životinje u zoološkom vrtu – pa čak i dobro aranžirane izloge ako bi se u njima našla kakva svježa, originalna ideja…
Dok ne propustiš kroz ruku, nisi ništa stvarno vidio…



Tako mlad, a tako star

kada sam bio mlađi, so much younger than today
znao sam ispijati jutarnju kavu u kafiću staračkog doma
gdje je sve vonjalo na urin, limfu i sredstvo za raskuživanje

promatrao sam otromboljena izgužvana kartonska lica i osluškivao razgovore
starci nikada nisu raspravljali o Nietzscheu
nikada se nisu spomenuli Schopenhauera , Kierkegaarda
Spanglera
njihovi razgovori bili su banalni

ipak, posegnuo bih za crvenim kreonom
i nacrtao ih kao svjedočanstvo
o promašenom bivstvovanju i
nemudroj starosti

rijetki bi zamijetili što činim
pa zatražili da vide crtež -
udovoljio bih im

zatim sam platio kavu
i iskoračio van
bil je rascveteni maj

ulicama se slijevao život
moje vršnjakinje bile su (kapitalistički) spremne
da se podaju u nekom šumarku
„one idu okolo, nudeći se savršeno prazne“

s ciničnim kezom
promatrao sam te mlade žene
dok sam pod miškom stezao
Die Welt als Wille und Vorstellung**** i blok
pun grotesknih lica

i one su promatrale mene. mladog i lijepog,
prodornog pogleda kao soko…
moja vanjština ih je intrigirala, no vonj starosti
koji sam upio u sebe u staračkom caféu uzaludnosti
intuitivno ih je odbijao

kako god, bio sam zgodan i lud dečko

i sviđalo mi se to


---
* Naslov je referenca na Marguerite Duras i njen treći roman, autobiografsku knjigu sličnog naslova; uzgred rečeno i ta je Duras bila mustra svoje vrste, onaj Ljubavnik je ful opak roman, a film L'amant, Jean-Jacques Annauda još opakiji.

** U Rotondi je svoje manuskripte pisao i naš dragi Tin

*** U Caffe Floreu su pisali Camus, Sartre, De Beauvoir, Hem, a možda i Fitzgerald…

**** Svijet kao volja i predodžba glavno je filozofsko djelo Arthur Schopenhauera
- 14:55 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

23.05.2025., petak

Ja, guru

Ne možeš biti izliječen u bolesnom društvu,
u lošem okruženju, u bolesnoj sredini.
To je isto kao da čir na želudcu liječiš Gastalom,
kolesterol rješavaš Rosverom, giht Colchrynom,
devijaciju septuma Nasonexom,
hipertenztiju Andolom, anksioznost Normabelima,
depresiju Prozacom, palpitacije Aritmonom
i uvjeravaš se da su znanost i farmacija
maje-više sigurni,
a rizik od nuspojava
prihvatljiv.
Da je mRNA cjepivo
neškodljivo,
da te neće iznevjeriti
kao supruga koja je prije godinu dana
pobjegla s mladim tetoviranim
trenerom fitnessa.

No, unatoč ljekovima
sve si slabiji, toneš.
Osjećaš mučninu, gubiš tek.
Nisi u stanju obići običan krug oko kvarta
a da te ne uhvati slabost i vrtoglavica.

Kada te nepoznata bolest
konačno prikuje za krevet
kao Krista za križ,
odjednom —
razgovaraš s Bogom, vrlo
intimno,
nakon što si ga godinama ignorirao.
Moljakaš ga kao zadnji bijednik bez dostojanstva
da bude milostiv, da zaliječi rane,
rak.

A gore, u stanu iznad,
prelijeva se voda preko ruba kade,
razlijeva se sobama,
natapa parket,
zidove
i kaplje ti po
madracu.
„Još mi je samo to trebalo“, kukaš.

A gore, u stanu iznad,
u zidu skriven raspada se
Uran 235.
Onaj što ga je ostavio ondje
ukokan je
prije godinu dana
u londonskom
Cityju
i sada nitko ne zna
gdje se nalazi taj fisibilan
vrlo poželjan
izotop.

Ne možeš biti izliječen u bolesnom društvu,
u lošem okruženju, u bolesnoj sredini.

Ali Zakon je jasan,
kaže — neznanje nije izgovor…

Potraži spilju
Sedam spavača!



--


Špilja Sedam spavača odnosi se na poznatu legendu koju je moguće naći u kršćanskoj, islamskoj i židovskoj tradiciji. Priča seže u rano kršćanstvo i govori o sedmorici mladića (ili u nekim verzijama više ili manje njih) koji su pobjegli iz grada kako bi izbjegli vjerski progon.
Sakrili su se u špilju, gdje su — prema predaji — zaspali čudesnim snom koji je trajao stotinama godina (najčešće se spominje brojka od 300 godina). Kada su se probudili, progon više nije postojao, a svijet je bio posve drukčiji.
- 17:29 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

22.05.2025., četvrtak

SEKS & SMRAD

Na zadnjem katu, u svom impresivnom penthouseu s terasom
na obroncima Sljemena,
ona promatra grad kako se pred njenim očima pretvara u Bombaj–
hoću reći, Mombaj –
zapravo: fuziju Mombaja i Katmandua.
Zg-Mombajdu.

Zatim se spušta u naslonjač,
svečano, kao carica svijeta koji više ne pokušava impresionirati.
Izgledom vuče na današnju Tildu Swinton –
hladna, elegantna, nedohvatljiva.

Pruža noge na niski pomoćni stolić.
Prsti joj se lagano šire od olakšanja.
Bose noge tiho, ali bez pardona, zaudaraju
po salonkama koje nije skinula cijeli dan –
miris karijere, novog auta i Chanel No. 5 u raspadu.

U ruci vape – dug i tanak poput muštikle Marlene Dietrich.
Gotovo zlobna, ohola bijela forma superiornosti.
Udahne duboko.
Otpuhne dim visoko,
kao da tjera duhove bivših što još lebde po njenom feedu.
Gutljaj martinija.
Maslina pluta, usamljena – otok u koktelu života.

U glavi jučerašnji glas AbeAbe Juriša,
izvršnog direktora s kojim je dijelila
dvostruki espresso, hotelske krevete
i prezir prema ponedjeljcima.

------------- „Prestar sam za ovo. Dajem otkaz i odlazim…“
------------- rekao je umornim glasom.
------------- „…u planine Gruzije, Azerbajdžana. Možda Kine.
------------- Vijetnama.
------------- Tamo su žene koje još znaju biti žene.“

Ona ne trepne.
Samo uroni dublje u jastuke.
Oči joj se zmijski suze.

------------- „Ah, vi...
------------- jadni prizori muške nostalgije.
------------- Mamini dečkići u potrazi za pokornošću,
------------- za ženom koja će vam pumpati ego i peglati košulje.
------------- Široko vam bilo.
------------- Uživajte u tišini jezika koji ne zna reći 'ne',
------------- i kuhinji koju ste zamijenili za ljubav.
------------- Mi ovdje, na terasi,
------------- bez vas –
------------- nismo ništa izgubile.“

Otpuhne još jedan dim – gust, bijel, odlučan.
Pogleda maslinu u čaši.

Više koristi od nje nego od većine dateova u zadnjih pet godina.

Zatim se osmjehne.
Ne zbog sreće.
Nego zbog osjećaja ultimativne slobode.

O lijepa, o draga, o slatka slobodo!
- 14:30 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

19.05.2025., ponedjeljak

IZ KRONIKE NOVOG DOBA



Sjedimo, Klerisa i ja, pred crkvom
i potežemo iz termosice.
Imamo neko dostojanstvo, neki stil –
nećemo valjda pred kvartovskim dućanom,
zar ne?

Tema je – Love and Marriage
kao i Ženska psiha:
prljavština, seks, zavist, ranjivost.*

Taman smo usred dubinske analize
kad nam prilazi jedan tamnoputi
s mobitelom.
Prilazi i gura pred nos
displej na kojem blješti pitanje:
KAD POČINJE MISA
(bez upitnika).

Nedjelja je i mi nemamo pojma.
Dugo smo hodali gradom (paripatetičarski
atavizam!) prije no
što smo odlučili predahnuti
na nepoznatom terenu.

"Mislim, mise su obično u sedam",
velim mu ja,
a Klerisa kaže:
"Vejt a minit",
pa potraži radno vrijeme
Župe Svih Svetih na netu.
"Da, u sedam."

"Tenkju," odvrati on, te
u želji da otkloni svaku sumnju
u nečasne, to jest terorističke
namjere doda:
"Aj em from Eđipt!"
Pa pokaže desnu podlakticu
na kojoj je s unutrašnje strane
istetovirana Majka Božja,
onako blaga, na oblaku,
s milostivim pogledom prema dolje.
Oko nje, tek kao naznaka nevidljive aure –
istočkane zvjezdice.
Crtež nije loš,
(kažem to s profesionalne strane).

"Aaaaa, ok",
velimo mi i kimamo glavama.
"Hev a najs dej",
optravimo ga.

On se udalji.

"Zapad je gotov",
velim rezignirano Klerisi i potegnem iz termosice,
te dodam:
"Kada bih se ponovno ženio,
otišao bih po ženu
u daleke planinske krajeve
Gruzije, Armenije, Kine pa čak
i Vijetnama – ne šalim se.
Ovdje, na Zapadu,
za muškarca više nema
žene, a ni obične
pičke."

Počinje oponiranje...
s primjesama pogubljenosti trećeg vala feminizma.

--

* knjiga Laure Kipins

"Žensko nezadovoljstvo muškarcima perspektivna je industrijska grana, a žudnja da se posjeduje muškarac nužno ne podrazumijeva da mu se vjeruje ili da ga se osobito voli."
- 13:38 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

17.05.2025., subota

I BI DOBRO




Josip Mlađi bje stolar. Ali ne onaj što zvižduče ili pjeva dok pili.
Njegove daske bijahu ravne, spojnice gotovo nevidljive. Ne voljaše on ukrase.
Tek funkciju. „Ornament je zločin“, govoriše prije svih.

Jednog dana pristupše mu ljudi od vlasti s riječima:
„Traži se konstrukcija za javno izvršenje. Ona
koja će kazniti tijelo i urezati sliku u pamćenje.“
A Josip ne upita:
„Čemu, zar nije dovoljno patnje“,
jer znadne on da svaka stvar pod kapom nebeskom
imade svoje mjesto. Kao i kamen u ruci
grješnika.
Samo reče: „Vidjet ću što mogu učiniti .“
I pođe on u on pustinju, i načine savršen krug i sjede sred njega.
I gledaše on sunce na zapadu kako se spušta, i gledaše on
zvijezde što se vrte u tisuću boja.
I Orion, strijelca nebeskog, dugo promatraše.
I od tamo kao da mu međuzvijezdanim šaptom nadođe
ideja.
U zoru iscrta dvije crte:
Okomitu i vodoravnu. Dužu i kraću.
„Ovo će stajati. A oni na njemu“, reče.

Gradeći napravu nije razmišljao o bolnoj
i dugotrajnoj agoniji budnih sanjara
što će dotrajati na tom presjeku suprotnosti.
Bio je usmjeren na zadatak, nosivost, stabilnost.
Ponovljivost!
… Udalji se i promotri konstrukciju.
Zadovoljno kimnu.
„Elegantno rješenje.“

Kad su prvi put razapeli čovjeka, bio je ondje.
Stajao je s rukama na leđima. Pratio pogledom, oštro kao soko.

„Nema klizanja. Nema ljuljanja. Podizanje brzo i stabilno.“
Osmjehnuo se, ne od sreće, već od znanja da je
stvar dobro načinjena.

Uvečer na pergament zapisa:
„Križ, model I, Asirija. Dobar dizajn. Bit će traženo."


2500 GODINA KASNIJE

Recenzija: Križ, model Josip Mlađi (I/ASIR)
Autor: Peđa Pukić, dizajnerski kritičar
Predmet: Konstrukcija za ljudsku egzekuciju, drvena. Prototip razvijen u Perziji, 5. stoljeće p.n.e.

Na prvi pogled, Križ model I/ASIR osvaja svojom asketskom jednostavnošću – dvodimenzionalna forma, čiste linije, organski materijal. Autor Josip Mlađi pokazuje zavidnu sposobnost redukcije kompleksne funkcije na esencijalne elemente.
Konstrukcija se sastoji od vertikalnog stupa (pilaster) i horizontalne grede (patibulum), sastavljenih pod kutom od 90°, čime se postiže vizualni balans i maksimalna vidljivost u javnom prostoru – presudno za njegovu primarnu funkciju: javnu poruku moći.
Materijal: drvo – simbolično efemerno, ali u praksi dovoljno izdržljivo za višekratnu upotrebu. Površina grubo obrađena – čime se postiže autentičnost, sukladna tadašnjim anti-hedonističkim tendencijama u penalnom dizajnu.

Funkcionalnost? Neosporna.
Testiran s različitim tipovima tijela.
Statičnost: izvrsna.
Erozija: minimalna.
Emotivni učinak: visok.
Minimalan input, maksimalna trauma.

No, gdje ovaj proizvod zaista briljira je u semiotičkoj sferi – križ nadilazi svoju brutalnu funkciju i postaje ikonografski metonim za patnju, iskupljenje, ali i nadu. Upravo ta dvoznačnost dizajn čini trajnim – možda i besmrtnim.

Zaključak:
Križ Josipa Mlađeg nije samo konstrukcija. To je dizajnerski akt krajnjeg cinizma – oblik koji ubija, ali i spašava, oblik koji će jednog dana visjeti na lančićima, stajati na vrhovima crkvi, tetovažnim katalozima i logotipima.

Ocjena: 9.7/10
(gubitak bodova zbog manjka ergonomije i transportne zahtjevnosti)



ODGOVOR NA RECENZIJU

Poštovani gospodine Pukiću,

Zahvaljujemo Vam na recenziji konstrukcijskog rješenja Križ, model Josip Mlađi (I/ASIR). Vaš tekst u kojim ste promišljeno sagledali izvedbene i oblikovne karakteristike navedenog modela, ocijenjen je u našim krugovima kao vrlo poticajan doprinos evaluaciji funkcionalnog minimalizma u području represivnih i egzekucijskih znanosti tj. egzekucijskih naprava s visokim simboličkim potencijalom.

Uzimajući u obzir i Vašu sugestiju, kao i odjek u javnosti (konkretno komentar: „IKEA, a ne INRI“), Uprava je odlučila pokrenuti razvoj novog proizvoda pod nazivom:

KRIŽ SKLOPIVI™ – model II/ASIR-FP.

Projekt je već u fazi tehničkog prototipa te očekujemo prve terenske testove do kraja kvartala. U fokusu su:

• poboljšana mobilnost
• brzo sklapanje i rasklapanje
• unaprijeđena logistika distribucije
• te, naravno, zadržavanje formalne čistoće i simboličke jasnoće izvornog dizajna

Bit ćemo slobodni dostaviti Vam rani primjerak na recenziju, ukoliko to smatrate prikladnim.

Srdačan pozdrav,

Uprava / Menadžment Jedinice za Egzekutivni Dizajn

------------------------------------------------------------------
Asirija – od 5. st. p.n.e. s vama
- 10:07 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

14.05.2025., srijeda

Ljetno poslijepodne





Lijeno sam
koračao prema
Centru
kada iznenada…

BUM! TRAS!
KRAŠ!
KRŠ! - LOM!

Plastika i metal dotakli su se
u kratkoj, nasilnoj ljubavi.
Vidio sam kako se kako
SUV zabio
u zadnji lijevi kotač starog Forda,
nakon čega se ovaj, kao u usporenom filmu,
počeo izvrtati na bok.

Nakon malo vožnje na dva
kotača, auto se konačno prevalio na bok i
strugao po vrućem asfaltu.
Deset metara gluposti i fizike!

Potrčao sam
bez razmišljanja.

Istovremeno je do automobila
dotrčala neka žena
i neki tip.

Ostatak dobrih građana na tramvajskoj stanici
revolveraški se mašio mobitela i
snimao...

Četrdesetgodišnji vozač SUV-a
izišao je iz vozila i počeo
proučavati štetu na štosdenferu.

Osjetio sam
miris goriva. Miris kratkog spoja.
Negdje pod haubom
čulo se cvrčanje iskrica.
Valjalo je požuriti.

Uzverao sam se na auto.
I drugi tip isto.
Prozor je bio širom otvoren.
Unutra smo ugledali vozača.
Bio je to postariji čovjek
i bio je pri svijesti.
Kobeljao se
u pokušaju da se uspravi.
Nekako smo ga
dosegli, primili
za ruke
i izvukli.
Istovremeno,
žena je
objašnjavala situaciju
na 112.

Odnijeli smo uzdrmanog starca
što dalje od vozila i spustili ga
na pločnik.
Uronio je glavu
u dlanove.
Ništa nije rekao.
Skrivio je
nesreću.

Vozač SUV-a
sjeo je natrag u auto
i mirno čekao dolazak policije.
Njegovom limenom ljubimcu nije bilo ništa,
možda tek sitna ogrebotina
koju će pokriti velikodušni Kasko.

I to je bilo to.
Nije bilo razloga da se zadržavam.

Nastavio sam
prema Centru.

Vesna me je čekala
ispod sata.
Nisam joj
rekao otkud
šmir na
majici. A ona nije
pitala. Vjerujem je to bio
ekstra flavor u
mojoj pojavi.
Razgovarali smo
o književnosti,
umjetnosti općenito,
o Beckettu,
Bernhardu,
i Proustu
sve dok se dan nije
ispuhao…
A zatim smo se kao srednjoškolci
ljubili u mračnom zakutku
gradskog parka.
Ljubav je potrajala
dva mjeseca.
Otada nisam baš mnogo
mislio na Vesnu.
Zaboravio sam i na
saobraćajku.

No, evo danas,
neki zvuk, neko osvjetljenje
miris ili što,
oživio je taj komadić prošlosti.

Pa reko', 'ajde da ga
ispričam.

- 21:55 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

07.05.2025., srijeda

JEDNAK U SMRTI

Za Mariana Aureliana


Strpali su nas u limene krntije
i vozali amo-tamo,
kao da ni sami ne znaju kuda idu.

A onda, napokon, stižemo.
'Šnel, šnel, šnel'.

Izlazimo van,
sjedamo na stolce.

Pojavi se taj čovjek
sitan, mršav, kao da će ga vjetar odnijeti
i započe svoju priču.
U početku svi slušamo,
no vrlo brzo krene
vrpoljenje.

Kaže on:

„Odvedoše nas u
u crkvu,
da nas pokrste
al’ umjesto hostije
– nož pod grlo.
Prvo su pitali nekog čovjeka:
Gdje su šumnjaci?
Kaže – ne zna,
a vođa mu ispred svih nas
zabi nož u vrat
i potegne prema
dolje.
Raspori mu
cijela prsa.„

Borna iskopa Scramble iz džepa,
stiša zvuk
i krene rokati sve što mu se nađe na putu.
Letjelica piči kroz piksel-svemir
kao Nemeza na koki.
Rakete frcaju, bombe padaju,
iza njega ostaje samo pustoš i
spaljene olupine.
Lik je totalno u zoni.
Ide mu brutalno.

A čovjek govori:

„Klali su nas kao
stoku.
Nitko se nije pobunio.
Nitko se nije dao u bijeg.
Kada su poklali skoro tri četvrtine,
stadoše da predahnu.
Iz šale dograbiše nekog starca.
'Hoćeš li nam dati svoju ženu, sestru i kćerku?'
– pitali su ga.
‘Hoću, samo me pustite’, zacvili jadnik.
Jedan uze svijeću sa oltara,
pa mu, uz cerek, poče paliti brkove.
‘Dosta gluposti“, dreknu vođa.
‘Što se čeka, kolji – kolji…’
Opet ubijaše,
noževima, maljevima,
sjekirama, krampovima, lopatama.
Štedili su metke.
A mi stajasmo
kao obneviđeni.
Kada nas osta
nekolicina
počeše iznositi lješeve
na kamion.
Tu vidjeh
priliku
pa u trenutku kada su
svi bili izvan crkve
legoh međ’ poklane
i pravih se
mrtav. „

Gnjili izvadi pljosku,
kao da vadi spas.
Očeva, stara, ofucana,
al još puni – i još pali.
On i Truli –
pod stolcem
gutnu gutljaj.
Gurnu je prema meni,
kao znak:
"Ajde, sad si na redu."
Šeri-brendi.
Ni ne volim to govno
slatko k'o dolčevita,
al' kad imaš reputaciju –
piješ.
Nema rasprave.
Pravila su pravila.
Ili jesi,
ili te nema.

„Netko se pomaknu –
posljednji trzaji umirućega tijela.
No krvnici se dobrano uznemiriše.
‘Bit će zlo ako tko preživi’,
reče vođa te zapovjedi
neka idu od lješa
do lješa
i zabadaju
bajunetu
u srce.
Pomiren sa sudbinom,
čekao sam smrtni
udarac.
Al opet, čudom,
krvnik me
zaobiđe.“

Pogledao sam
Mariju – ona je zijevala.
Ivan je dremuckao.
Damir je džepnim nožićem
čistio nokte.
Željko je izvadio strip
i čitao nove zgode
TNT družine.

„Iznjeli su me
i bacili na kamion.
‘Vadi gornji red,
pretrpani smo’, reče netko.
Pograbiše me za ruke i noge
i ubaciše u drugi kamion.
Udarih glavom o neki željezni predmet,
i danas mi se pozna trag.
Iz nečijeg prerezanog grkljana poteče krv
na moja usta.
Nisam se smio pomaći
da se ne odam.
Krvnici sjedoše kraj mojih
nogu i kraj moje glave.
Zaguših se skoro
od krvavog sliva.
Tako natovareni stigosmo
do jame.
‘Vozi bliže grabi’,
čuo se glas.
Pobacaše lješeve
u jamu.
Ondje stajaše još mnogo
ljudi što čekahu
smrt.“

Fakat sam se trudio
slušati ga.
I fakat me živciralo
što ga nitko ne
doživljava.
Ali ako ćemo iskreno —
ni ja nisam baš uspio
do kraja uroniti
u njegovu priču.

Stavio sam
ruku Andrei na dupe.

Oči su joj sijevnule.

Što to radiš?
očitao sam s njezinih usana.

Volim te,
odvratio sam bez glasa
i nacerio se.

Kretenu,
maknula mi je ruku
sa svog dupeta.

"Došao još jedan kamion,
pun ljudi.
I na njih krenuše noževima,
lopatama, maljevima...
Učiteljicu neku
silovaše. Ubiše.
'Idi, idi dolje... vidi...
da l' taj prsten... da l' to išta vrijedi.'
Krvnik siđe u jamu.
Zape mu pogled na moju majicu —
dobra, iako krvava.
Pođe da je skine.
Ja zadržavam dah,
skamenjen,
ni trepnut ne smijem.
Za kraj prošaraše rafalima
po jami.
Jedan metak
me ogrebe po nozi.
Nastupi mrtvačka tišina.
Mrak se spusti.
Čujem ih —
u šumarku govore.
Ispuzah.
U kukuruzište
se uvukoh.
I od tamo —
što dalje,
što dublje.
U stričevoj šupi
nađoh zaklon.
Šest mjeseci
živio sam ondje.
U sjeni.
Bez koraka.
Bez glasa.
Hranu su mi
tiho
donosili
stričevi prijatelji."

"Oborio sam rekord",
rekao je Borna i
pokazao mi score.

„Preživio jesam, ali
stare se rane i danas ponekad otvore."
završi čovjek.

Rečenica zapara uho.

Kakve su to rane
koje se neprestano otvaraju
i nikad ne zacijele?

Pokušao sam
vizualirati.

Poetski izrazi i ja –
totalno nespojivo.

U ostalom, to i nije bila
njegova rečenica.
Neki smjerni poluobrazovani
partijac zasigurno mu je
sugerirao
da njome završi
kazivanje, kasnije
sam shvatio.

Nismo zapljeskali.
Činilo se neprimjerenim.

Samo smo počeli ustajati.
Žamor je rastao.
Raspoloženje se popravljalo.

A čovjek je
i dalje je nepomično stajao
za drvenom govornicom,
glupim smeđim sandukom koji je
podsjećao na
na lijes.

Stajao je ondje
kao duh iz prošlih vremena,
posve nepripadajuć'
vremenu i trenutku,
djevojkama u
ljetnim haljinama,
igra rock cela
Jugoslavija
i što sad
ljubav ima s tim
kad te više
ne vo–
lim.
- 17:55 - Vox popljuvi (13) - Printaj me nježno - #

05.05.2025., ponedjeljak

ZIMSKA JUTRA




Zimska jutra dolaze mi kao obrnuti blagoslov.

Sa zidova sprana masnoća.
Hladno sivilo razlijeva se po pločicama.
Penjem se na brdo, lomim krhke grane,
grabljam suho i već pomalo sagnjilo lišće.

Budim se dvaput u istom danu,
s obilježjima viteza templara.

Noću me budi umorno srce.
Ništa ne želi.
Samo štekeće
i brekće u leru.

Ne poziva na pobunu.
Ne traži ljubav.

U presahloj česmi pronalazim
tvoje prešućene i brižno skrivene tajne.

Pa ipak sunce nije briga.
Biti izdan najnormalnija je stvar.

I životinje odlaze onome tko ih bolje hrani.

Lišen snage, predugo sam trajao
upujajuć' svijetlost zvijezda.

Nitko ne dolazi. Nitko ne podsjeća
kakva sam skrama bio.

Vrijeme je da (se) pribijem
prababin križ (se) na zid.

Jer jednom kada se vratim iz života,
čekat će me ovdje Legija stranaca i
usputne žene kulturnog atašea.

Sve u svemu, ostala si bez municije
u svojim jajnicima, dušo. I što sada?






Ex Templar s labuđim pimpekom, A3, 20-i neke

iz ciklusa kubistička pornografija i Hrvatska na krvadrat



- 15:19 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>