Marketing
Brana na Atlantiku (iz Čitanja)
U svojoj posljednjoj knjizi Brana na Atlantiku* Begbeder kaže kako više ne može pisati na javnom mjestu, u nekom kafiću, birtiji, onako kako se nekada sasvim normalno pisalo u Rotondi**, La Apen Agilu, Les Deux Magots, Le Chat Noiru, Caffe Floreu***; onako kako se u nas pisalo po Gradskim kavanama i gradskim kafanama, kavani Corso, Blatu, Zlatnom bokalu, Kolarcu, Pod lipom, Ruskom caru, Tri šešira i tako dalje.
Taj zadimljeni, bučni svijet umjetničkih utočišta je minuo. Rasplinuo se kao san. Pregažen je novom inačicom stvarnosti u kojoj su lirične predodžbe umjetnika kao bohema (stvaratelj, a ne klošar!) istisnute iz koda opće recepcije. Živi tek u glavama nekolicine sjetnih romantičara, kao ideja da se nekad bolje živjelo. Riječ je, dakako o zabludi. Jer oduvijek se živjelo usrano. Svijet nije nekakav pokvareni Raj koji se uz malo dobre volje može popraviti. On je dizajniran upravo da bude ovakav kakav jest. Pičkin dim s brkovima. Govno sa šlagom. Proizvodnja patnje na pokretnoj traci.
Priznaje Begbeder da ako mu nadođe kakva genijalna rečenica dok srče kavu na javnom mjestu, on brže-bolje pohita na WC da je ondje zapiše. Taj je poriv sasvim razumljiv, pošto se čitavi romani katkad začnu iz jedne jedine rečenice. Iz zvučnosti jedne jedine rečenice. Ili jedne jedine mentalne slike koja ničim izazvana bljesne u glavi. Tako je, recimo, Faulkner otkrio da je vizija retardirane djevojčice koja sjedi na grani i gleda u daljinu bila početni impuls za njegov roman Buka i bijes.
Nažalost, kod Begbedera uglavnom sve i ostane na toj jednoj (ok, dvije-tri) dobre rečenice po romanu. Ostalo je, manje-više, otrcano.
Francuski roman Begbederov je najbolji roman. Sva prethodna djela, pisao je, čini se, s namjerom da ga odgodi pisanje istog, a takovo što i sam izjavljuje u knjizi.
„Cijeli sam život izbjegavao napisati ovu knjigu. To je priča o jednoj Emmi Bovary iz seventies, koja je za svog razvoda reproducirala šutnju prethodne generacije o nesrećama između dva rata. To je priča o muškarcu koji je postao bonvivan kako bi se osvetio što je bio ostavljen, o jednom ocu koji je bio ciničan jer mu je srce bilo slomljeno. To je priča o jednom starijem bratu koji je učinio sve kako ne bi bio nalik svojim roditeljima, i o jednom mlađem bratu koji je sve učinio kako ne bi bio nalik svom starijem bratu. To je priča o dvoje djece koja su naposljetku ostvarila snove svojih roditelja kako bi osvetila njihovo ljubavno razočaranje. To je priča o dječaku melankoličnom jer je odrastao u zemlji koja se ubila, jer su ga odgojili roditelji deprimirani neuspjehom svoga braka. To je priča o smrti velike kultivirane buržoazije iz provincije i o nestajanju vrijednosti starog viteškog plemstva. To je priča o zemlji koja je uspjela izgubiti dva rata uvjeravajući da ih je dobila, a potom i izgubiti svoje kolonijalno carstvo praveći se da to ni po čemu ne mijenja njezinu važnost. To je priča o jednoj novoj humanosti, ili o tome kako su katolici monarhisti postali mondijalizirani kapitalisti. To je život koji sam proživio: francuski roman.“
Ovaj je isječak dobar. No, ipak kao i većina novih francuskih autobiografskih romana, tj. takozvane ispovjedne proze, (Camille Kouchner, Eva Ionescu, Virginie Linhart, Annie Ernaux, Guibert, Despentes, Springora) roman ostaje plutati negdje na površini traume i događanja, bez dubljih uvida i sinteze.
***
Poput Frederica i sam osjećam zazor od pisanja u javnosti iako sam još do prije desetak godina unazad znao to činiti. No u međuvremenu ozračje se promijenilo. Evo jedan takav zapis:
Call of the Wind
Pišem u parku. Olovkom. U bilježnicu. Starinski trip, jel' da? K'o da sam zalutao iz prošlog stoljeća. I guess I am. Pored mene limenka piva, hladna, napola popijena. Živili, jebiga. Sunce se rasteže k'o stari lav pred smrt – pozlaćeno, lijeno, umorno.
Pisati vani, u plein airu hm, tko je to činio dragovoljno, ničim tjeran?
D.H. Lawrence, pada mi na um. Pisao je u english gardenu, na američkom ranču, pod Australskim nebom, pisao je gdje god je stigao. A Thoreau? On, nije bio pisac. On je samo zapisivao utiske i misli.
Kerouac? Više lutalica no onaj koji bilježi na licu mjesta.
Hem? Sigurno. Bilješke. Novinarske natuknice.
Basho? Da, ali haiku, tanka i hiabun, to je nešto posve drugo od ovog o čemu govorimo.
Možda Tolstoj? Pamtim ga sa slike Ilje Rjepina, leži pod drvetom onako mudrostar, pravoslavno-svećenički mudrobrad i čita neku knjigu, pa pomišljam da ako čita u tom šumarku možda je ondje i pisao.
Pisati u plain airu, kao što su impresionisti slikali u polju, kao što su pastiri u pustarama svirali frulice i diple ovcama, vukovima i sebi, ili kauboji u preriji, uz logorsku vatru, pod zvjezdanim nebom, s usnom harmonikom u d-duru razvlačili Home On the Range, neslužbenu himnu divljeg Zapada.
Pisati na ovom vjetru…
Koliko vas je ikad napustilo zonu komfora, izišlo iz svoje sigurnosti, iz stana, i sjelo vani te dopustilo da se u misli, u tekst uvuče ovaj drski vjetar, ovaj šumor lišća, opominjuće graktanje vrane na staroj vrbi, vrapčići što se nadglasavaju u gustišu, brujež grada, povici vlasnika za nestašnim psićima, sukobljeni laveži, visoki glasovi djece na nogometnom igralištu, urlici p'janih skinsa koji mi prilaze…
Pisati rukom na papir, u javnom prostoru NoveStvarnosti, izaziva nelagodu. Čini se neprimjerenim. Čini se ćaknutim. Sumnjivim! Pa čak i nemoralnim. Nemoralnijim od snošaja iza Spomenika domovini, pri Lisinskom.
Ima ta Bradburyjeva priča, Pedestrian se zove.
Radnja je smještena u 2053. godinu, u svijetu u kojem ljudi više ne izlaze iz svojih kuća jer su svi zalijepljeni za garniture, kaučeve i naslonjače pred TV-om. Ulice su puste, grad je beživotan.
Leonard Mead je samotnjak koji ima neobičnu naviku – svake večeri izlazi u šetnju praznim ulicama.
Tijekom jedne takve šetnje, zaustavlja ga automatski policijski automobil, jedino preostalo policijsko vozilo u gradu. Kriminal je dokrajčen. a policija nadzire svaku i potencijalnu “društvenu devijaciju”. Automobil ispituje Leonarda – tko je, gdje ide, zašto nije kod kuće kao svi ostali. On odgovara iskreno: "Samo šećem."
Policijski sustav to ne razumije – hodati bez cilja? Živjeti bez televizora? To su znakovi psihičke nestabilnosti.
Na kraju, Leonard biva uhićen i odveden u “Psihijatrijski centar za istraživanje obrazaca regresive sklonosti”, jer njegovo ponašanje ne odgovara onome društvenim normama.
Također, iz pomenutog sam razloga prestao slikati izvan atelijera. Ne radim više skice. Krokije. Ništa.
A volio sam to.
Beskućnica na željezničkom kolodvoru, zima 1991.
Beskućnica na Opatovini, ljeto 1992.
U mladenačkim, studentskim danima uvijek sam sa sobom nosio blok ili barem džepni notes. U njega sam bilježio sve što bi privuklo moje radoznalo oko: crtao sam krokije ljudi u dok žure ulicom na posao, lica karijatida i satira na zagrebačkim pročeljima, pijance i kartaše bele po birtijama, beskućnike na zagrebačkom kolodvoru, lica sugovornika sučelice dok polako ispijaju piće nepresušno govoreći o umjetnosti, kolege za štafelajem i klupama, profesore i predavače, krivulje zanosnih ženskih tijela za obližnjim ili udaljenim barskim stolovima. Skicirao sam u svjetskim muzejima meni nepoznate, ali uspjele slike manje poznatih autora, bilježio sam lica roditelja mojih roditelja, starce u domovima za umirovljenike, zanimljiva arhitektonska rješenja, šumske prizore, kurje, hiže i dvorce u razvalinama, veliki cvijet kaktusa što niče jednom u dvije godine kao i mnogog drugog „skromnijeg“ poljskog cvijeća, ostatke rimskih građevina, srednjovjekovne crkvice u dalmatinskom zaleđu, vodnjanske mumije, gradske prizore, razne skulpture (od Fidije do velebnih apstraktnih spomenika-građevina NOB-a), zaprežna kola, konje, potuljene životinje u zoološkom vrtu – pa čak i dobro aranžirane izloge ako bi se u njima našla kakva svježa, originalna ideja…
Dok ne propustiš kroz ruku, nisi ništa stvarno vidio…
Tako mlad, a tako star
kada sam bio mlađi, so much younger than today
znao sam ispijati jutarnju kavu u kafiću staračkog doma
gdje je sve vonjalo na urin, limfu i sredstvo za raskuživanje
promatrao sam otromboljena izgužvana kartonska lica i osluškivao razgovore
starci nikada nisu raspravljali o Nietzscheu
nikada se nisu spomenuli Schopenhauera , Kierkegaarda
Spanglera
njihovi razgovori bili su banalni
ipak, posegnuo bih za crvenim kreonom
i nacrtao ih kao svjedočanstvo
o promašenom bivstvovanju i
nemudroj starosti
rijetki bi zamijetili što činim
pa zatražili da vide crtež -
udovoljio bih im
zatim sam platio kavu
i iskoračio van
bil je rascveteni maj
ulicama se slijevao život
moje vršnjakinje bile su (kapitalistički) spremne
da se podaju u nekom šumarku
„one idu okolo, nudeći se savršeno prazne“
s ciničnim kezom
promatrao sam te mlade žene
dok sam pod miškom stezao
Die Welt als Wille und Vorstellung**** i blok
pun grotesknih lica
i one su promatrale mene. mladog i lijepog,
prodornog pogleda kao soko…
moja vanjština ih je intrigirala, no vonj starosti
koji sam upio u sebe u staračkom caféu uzaludnosti
intuitivno ih je odbijao
kako god, bio sam zgodan i lud dečko
i sviđalo mi se to
---
* Naslov je referenca na Marguerite Duras i njen treći roman, autobiografsku knjigu sličnog naslova; uzgred rečeno i ta je Duras bila mustra svoje vrste, onaj Ljubavnik je ful opak roman, a film L'amant, Jean-Jacques Annauda još opakiji.
** U Rotondi je svoje manuskripte pisao i naš dragi Tin
*** U Caffe Floreu su pisali Camus, Sartre, De Beauvoir, Hem, a možda i Fitzgerald…
**** Svijet kao volja i predodžba glavno je filozofsko djelo Arthur Schopenhauera
Post je objavljen 27.05.2025. u 14:55 sati.