Za Mariana Aureliana
Strpali su nas u limene krntije
i vozali amo-tamo,
kao da ni sami ne znaju kuda idu.
A onda, napokon, stižemo.
'Šnel, šnel, šnel'.
Izlazimo van,
sjedamo na stolce.
Pojavi se taj čovjek
sitan, mršav, kao da će ga vjetar odnijeti
i započe svoju priču.
U početku svi slušamo,
no vrlo brzo krene
vrpoljenje.
Kaže on:
„Odvedoše nas u
u crkvu,
da nas pokrste
al’ umjesto hostije
– nož pod grlo.
Prvo su pitali nekog čovjeka:
Gdje su šumnjaci?
Kaže – ne zna,
a vođa mu ispred svih nas
zabi nož u vrat
i potegne prema
dolje.
Raspori mu
cijela prsa.„
Borna iskopa Scramble iz džepa,
stiša zvuk
i krene rokati sve što mu se nađe na putu.
Letjelica piči kroz piksel-svemir
kao Nemeza na koki.
Rakete frcaju, bombe padaju,
iza njega ostaje samo pustoš i
spaljene olupine.
Lik je totalno u zoni.
Ide mu brutalno.
A čovjek govori:
„Klali su nas kao
stoku.
Nitko se nije pobunio.
Nitko se nije dao u bijeg.
Kada su poklali skoro tri četvrtine,
stadoše da predahnu.
Iz šale dograbiše nekog starca.
'Hoćeš li nam dati svoju ženu, sestru i kćerku?'
– pitali su ga.
‘Hoću, samo me pustite’, zacvili jadnik.
Jedan uze svijeću sa oltara,
pa mu, uz cerek, poče paliti brkove.
‘Dosta gluposti“, dreknu vođa.
‘Što se čeka, kolji – kolji…’
Opet ubijaše,
noževima, maljevima,
sjekirama, krampovima, lopatama.
Štedili su metke.
A mi stajasmo
kao obneviđeni.
Kada nas osta
nekolicina
počeše iznositi lješeve
na kamion.
Tu vidjeh
priliku
pa u trenutku kada su
svi bili izvan crkve
legoh međ’ poklane
i pravih se
mrtav. „
Gnjili izvadi pljosku,
kao da vadi spas.
Očeva, stara, ofucana,
al još puni – i još pali.
On i Truli –
pod stolcem
gutnu gutljaj.
Gurnu je prema meni,
kao znak:
"Ajde, sad si na redu."
Šeri-brendi.
Ni ne volim to govno
slatko k'o dolčevita,
al' kad imaš reputaciju –
piješ.
Nema rasprave.
Pravila su pravila.
Ili jesi,
ili te nema.
„Netko se pomaknu –
posljednji trzaji umirućega tijela.
No krvnici se dobrano uznemiriše.
‘Bit će zlo ako tko preživi’,
reče vođa te zapovjedi
neka idu od lješa
do lješa
i zabadaju
bajunetu
u srce.
Pomiren sa sudbinom,
čekao sam smrtni
udarac.
Al opet, čudom,
krvnik me
zaobiđe.“
Pogledao sam
Mariju – ona je zijevala.
Ivan je dremuckao.
Damir je džepnim nožićem
čistio nokte.
Željko je izvadio strip
i čitao nove zgode
TNT družine.
„Iznjeli su me
i bacili na kamion.
‘Vadi gornji red,
pretrpani smo’, reče netko.
Pograbiše me za ruke i noge
i ubaciše u drugi kamion.
Udarih glavom o neki željezni predmet,
i danas mi se pozna trag.
Iz nečijeg prerezanog grkljana poteče krv
na moja usta.
Nisam se smio pomaći
da se ne odam.
Krvnici sjedoše kraj mojih
nogu i kraj moje glave.
Zaguših se skoro
od krvavog sliva.
Tako natovareni stigosmo
do jame.
‘Vozi bliže grabi’,
čuo se glas.
Pobacaše lješeve
u jamu.
Ondje stajaše još mnogo
ljudi što čekahu
smrt.“
Fakat sam se trudio
slušati ga.
I fakat me živciralo
što ga nitko ne
doživljava.
Ali ako ćemo iskreno —
ni ja nisam baš uspio
do kraja uroniti
u njegovu priču.
Stavio sam
ruku Andrei na dupe.
Oči su joj sijevnule.
Što to radiš?
očitao sam s njezinih usana.
Volim te,
odvratio sam bez glasa
i nacerio se.
Kretenu,
maknula mi je ruku
sa svog dupeta.
"Došao još jedan kamion,
pun ljudi.
I na njih krenuše noževima,
lopatama, maljevima...
Učiteljicu neku
silovaše. Ubiše.
'Idi, idi dolje... vidi...
da l' taj prsten... da l' to išta vrijedi.'
Krvnik siđe u jamu.
Zape mu pogled na moju majicu —
dobra, iako krvava.
Pođe da je skine.
Ja zadržavam dah,
skamenjen,
ni trepnut ne smijem.
Za kraj prošaraše rafalima
po jami.
Jedan metak
me ogrebe po nozi.
Nastupi mrtvačka tišina.
Mrak se spusti.
Čujem ih —
u šumarku govore.
Ispuzah.
U kukuruzište
se uvukoh.
I od tamo —
što dalje,
što dublje.
U stričevoj šupi
nađoh zaklon.
Šest mjeseci
živio sam ondje.
U sjeni.
Bez koraka.
Bez glasa.
Hranu su mi
tiho
donosili
stričevi prijatelji."
"Oborio sam rekord",
rekao je Borna i
pokazao mi score.
„Preživio jesam, ali
stare se rane i danas ponekad otvore."
završi čovjek.
Rečenica zapara uho.
Kakve su to rane
koje se neprestano otvaraju
i nikad ne zacijele?
Pokušao sam
vizualirati.
Poetski izrazi i ja –
totalno nespojivo.
U ostalom, to i nije bila
njegova rečenica.
Neki smjerni poluobrazovani
partijac zasigurno mu je
sugerirao
da njome završi
kazivanje, kasnije
sam shvatio.
Nismo zapljeskali.
Činilo se neprimjerenim.
Samo smo počeli ustajati.
Žamor je rastao.
Raspoloženje se popravljalo.
A čovjek je
i dalje je nepomično stajao
za drvenom govornicom,
glupim smeđim sandukom koji je
podsjećao na
na lijes.
Stajao je ondje
kao duh iz prošlih vremena,
posve nepripadajuć'
vremenu i trenutku,
djevojkama u
ljetnim haljinama,
igra rock cela
Jugoslavija
i što sad
ljubav ima s tim
kad te više
ne vo–
lim.
Post je objavljen 07.05.2025. u 17:55 sati.